O Hrvatskoj se u tih 12 sati po medijima diljem svijeta pisalo, pričalo, izvještavalo više nego u posljednje tri godine sve skupa; o zemlji koja živi od PR-a zato što nesretnom igrom slučaja dobrim dijelom živi od turizma.

Sve je počelo tako što je na gol u tišini lagano došetao Igor Akinfejev. Nakon više od dva i pol sata nogometnog trilera Rusije i Hrvatske u Sočiju, dalo se primijetiti da je Akinfejev lako moguće računao ovako: ako je Ivan Rakitić u posljednjem, odlučujućem udarcu izvođenja penala protiv Danske danskom golmanu Kasperu Schmeichelu tukao po tlu, sasvim uz lijevu vratnicu, onda bi lako mogao ovaj put tući uz desnu.

DRAMA U SOČIJU Hrvatska pobijedila Rusiju i ide u polufinale!

Imalo je to smisla, posebno ako se uzmu u obzir neke statistike Rakitićevih udaraca sa 11 metara, plus nešto "mind games" i sličnih stvari. Rakitić se zaletio, Akinfejev je odletio udesno, a Rakitićeva lopta opet se sjurila u gol uz lijevu vratnicu. I tada je sve eksplodiralo u samo nekoliko sekundi. Najvećem dijelu od 44.287 gledatelja na Olimpijskom stadionu u Fištu u tom trenutku je puklo srce, za razliku od male grupe navijača u crveno-bijelim kvadratima.

Fotoreporteri su slali fotografije nogometaša hrvatske reprezentacije kako euforično iz linije počinju juriti prema Rakitiću i Subašiću. Britanski mediji su odmah ispod A-šlagera o Engleskoj koja je slomila Belgiju, pisali o Hrvatskoj koju je "Gordi Albion" samo mogao poželjeti. Njemački su pisali o Hrvatskoj koja je slomila fanatičnu rusku momčad koja je već četvrtinom finala na Svjetskom prvenstvu ušla u legendu. Ruski mediji pisali su da je hrvatska reprezentacija "nožem probola rusko srce", ali u jednoj velikoj i fer utakmici.

Svjetski mediji su eksplodirali člancima o Hrvatskoj, što se najbolje vizualiziralo u krivulji koju je dan poslije na svom Facebook profilu objavio Tomislav Grubišić, direktor tvrtke Mediatoolkit. Riječ je o dnevnim objavama članaka o Hrvatskoj u posljednjih mjesec dana. Tamo se točno može vidjeti da krivulja 8. lipnja počinje s oko 40 objava dnevno, da potom varira do kakvih 150 objava, odnosno članaka dnevno kako se bliži Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji, te da s početkom prvenstva kreću "ekscesi" sa po 600 i više u jednom i 900 i više u drugom trenutku.

Dva dana uoči utakmice četvrtfinala SP-a broj novih članaka o Hrvatskoj penje se na 1723. Na dan utakmice eksplodirao je na 42.243. Dan nakon utakmice, jer igralo se u večernjem terminu, a nogometna lomljava živaca potrajala je skoro do ponoći, broj novih članaka o Hrvatskoj po svjetskim medijima dosegnuo je 118.482.

U vremenima kad turizam kao industrija diljem svijeta poprima brutalne razmjere, a reklamiranje je i inače doguralo do tehnoloških i zakonskih granica, zanimljivo bi bilo vidjeti koliko bi sve te objave o Hrvatskoj koštale kad bi se obračunavale kao oglasni prostor, po ideji da je svako spominjanje reklama.

Prije tri tjedna stručnjak za sportski marketing Dejan Gluvačević primijetio je u video emisiji Express.hr-a da su svjetsko prvenstvo u nogometu, olimpijske igre, Superbowl bez premca najgledaniji sportski događaji na kojima se vrte monstruozno ogromni novci. "Iz godine u godinu plaćaju se sve veći iznosi na promociju tih događaja. Razlozi za to su u prvom redu marketinški; privlačenje turista, privlačenje investitora, reklamiranje destinacije, zemlje, gradova, svih koji su uključeni u tu priču", kazao je. Tu je ubo u suštinu.

A što da nije... Oca su mu držali kao taoca, a morao je igrati s Messijem

Reći da je hrvatska nogometna reprezentacija "najbolji promotor zemlje" toliko je puta ponavljana fraza da se njome razbacuju i tipovi koji jedva da su u stanju pobrojati nešto na prste, kamoli izračunati učinak raspucavanja penala Hrvatske i Rusije u Sočiju na BDP Republike Hrvatske. Ovdje se sada, međutim, zorno pokazuje o čemu je riječ.

"Primjer su Kinezi s Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu. Imali su savršen tajming. Ljudi su upoznali Kinu, upoznali su kinesku kulturu", nastavio je Gluvačević, a onda je objasnio i po čemu je to sportski turist drugačiji svat od onog običnog na "Urlaubu" ili "ferragostu". "Prosječni turist koji je otišao negdje tjedan dana na plažu, na kupanje, u prosjeku troši nešto manje od onoga koji je tjedan dana negdje otišao zbog nogometa. On zna, ako je otišao sa 5000 eura, da se vraća s nula", objasnio je.

Ono što je po Hrvatsku u cijeloj priči porazno jest to da zemlja koja je u 2017. ubrala 19,6 posto svog BDP-a od turizma, o korištenju, ako baš hoćete "iskorištavanju" sportaša iz Hrvatske u promotivne svrhe, u najboljem slučaju ne čini ništa posebno već samim time što nema nikakvu posebnu strategiju brendiranja. Nakon odličnog slogana "Mediteran kakav je nekoć bio", slijedile su godine totalno šašavih lutanja o "Ajmooo!", a da srećom nije imalo veze s Mamićem i slične stvari.

Uzmimo ovako, nakon što je Hrvatska 1998. s "onom" generacijom u Francuskoj na SP-u osvojila broncu, neke od tih nogometaša moglo se vidjeti isključivo u HDZ-ovim predizbornim kampanjama. One druge niti tamo. Istodobno, ako ste prolazili centrom Münchena, oko 2000. godine, slučajno baš pored ureda Hrvatske turističke zajednice, tada ste mogli vidjeti samo poluurušeni pano s nekom slikom dijela obale koja se pomaljala ispod tankog sloja prašine.

Danas definitivno nije više tako, može se čak sporiti i o tome da po neku zemlju toliki udio turizma u BDP-u nije dobar, jer veći od nas imaju samo još Maledivi i Tajland, zemlje ogromne raslojenosti, s puno siromašnih, zemlje koje su osjetljive na turističke poremećaje. Ali, dok se netko ne sjeti da bi u Hrvatskoj baš, eto ingeniozno, razvijati moderne tehnologije, modernu industriju, obnovljive izvore energije, "zelenu" proizvodnju svega i svačega, znanost i slično, od nečega živjeti moramo, a petinu nam donosi turizam.

Za turizam je bitna prepoznatljivost. A za prepoznatljivost neki prepoznatljivi simboli. S jedne strane imamo spaljeni, simpatični raster crvenih i bijelih kvadratića, pa i onaj crnih mrlja na bijelog površini dalmatinskih pasa. S druge, pa... Što smo učinili osim onoga što nam je palo s neba u šape? Prije dvije godine provedeno je istraživanje među stranim studentima uoči Europskih sveučilišnih igara Zagreb-Rijeka 2016.

Pravi cirkus Prvenstvo u Rusiji ima problem kojeg FIFA ne smije ignorirati

Ispalo je da su Rakitić i Modrić bili dva njima najpoznatija strana sportaša, a tu su se još spominjali Goran Ivanišević, Davor Šuker, Janica i Ivica Kostelić, Dražen Petrović. O kome je bila riječ, ovisilo je o dijelu svijeta iz kojega dolazi koji student. S te strane baš ima smisla i pravosudno raskrčiti svu korupciju i kriminal u sportu, u prvom redu u onom hrvatskom najpopularnijem sportu, nogometu. Jer i o tome se ovih dana naveliko piše diljem svijeta.

Ako se pogledaju podaci o pretraživanju pojma "Hrvatska" u Googleu tijekom posljednjih nekoliko godina (slika ispod pasusa), vidjet će se da turistička sezona, neki politički događaji i slične stvari, donose primjetne, ali ipak još uvijek tek manje izboje zanimanja za našu zemlju, a nije riječ samo o sportu, nego puno šire.

Nasuprot tome u posljednjih nekoliko godina ova krivulja pokazuje dva ekstremna izboja; posljednji koji upravo traje, očito vezan uz SP u Rusiji, a prethodni nimalo slučajno u doba SP-a u Brazilu. Pri čemu je zanimljivo i to da se tada Hrvatska baš i nije nešto proslavila, te je vrhunac u pretraživanju očito dosegnut zbog one utakmice otvaranja SP-a protiv domaćina Brazila.