Emigracija poreznih obveznika znači bijeg porezne osnovice - manje javnih prihoda. Manje prihoda u proračunima znači manje mogućnosti za uspješnu političku karijeru i reizbor. Nije li onda logično očekivati da će političari učiniti sve što je u njihovoj moći ne bi li zadržali ljude i potaknuli gospodarsku aktivnost i javne prihode, o kojima zavisi financiranje javnih projekata?

Pišući s koautoricom Aminom Ahec Šonje 2013. prvi tekst o tad predstojećem valu emigracije na ugaslom portalu banka.hr, pretpostavili smo opisane političke motive i predvidjeli da će neizbježna emigracija koja nastupa s ulaskom u EU dovesti do poboljšanja politika u Hrvatskoj zbog straha političara od gubitka ljudi.

Hrvatska stvarnost Nezaposleni su davno otišli, sada odlaze sposobni

Međutim, ubrzanje emigracije u proteklih pet godina nije dovelo do osjetnijeg poboljšanja kvalitete politika. Stoga je vrijeme da se postavi pitanje postoje li neki drugi motivi koji dominiraju hrvatskom politikom i određuju loša rješenja koja u konačnici dovode do emigracije. Postoje li političari kojima odgovara emigracija glasača te kako je uopće, makar i u ciničnoj teoriji, moguć pozitivan odgovor na to pitanje?

Postoje mnogi dobri i iskreno zabrinuti ljudi

U prirodi postoje čudovišni nametnici koji umiru zajedno s iscrpljenim domaćinom. Međutim, nije nam lako zamisliti usporedbu između svijeta parazita i svijeta ljudi. Paraziti su genetski programi, a ljudi su moralna bića. Prazitizam se, doduše, razlikuje od parazitoidizma - situacije u kojoj parazit poput moljaca, leptira, mrava, muha, čovjeka i drugih, ubija svoga nositelja. Moralnom biću je ipak teško zamisliti da bi se takva poredba mogla primijeniti na odnose među ljudima.

A opet, ljudska povijest prepuna je primjera parazitoidnog odnosa ljudi spram ljudi. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da je odlazak ljudi izravni ili neizravni rezultat nekog oblika društvenog nametništva. Ne treba dvojiti o tome da većina političara osjeća iskrenu zabrinutost i poriv za pozitivnim djelovanjem kad se suoče i s manjim problemom od problema emigracije. Cijela je Hrvatska jedna velika demografska crna rupa. Slavonija se naočigled prazni, i u Hercegovini je sve manje Hrvata.

Slavonija i Hercegovina su dvije važne regije. Dugoročno gledano, i opstojnost države bi zbog iseljavanja iz njih mogla biti u pitanju. Svaki ozbiljan političar osjeća taj problem.

Nadalje, ne emigriraju oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Uglavnom emigriraju vrlo mladi. Svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove zemlje. Pri tome možemo biti i malo sebični, a opet ostati ljudi, ako mi stariji postavimo pitanje: a tko će se brinuti o nama? Tko će uplaćivati doprinose za naše buduće, ma kako male, državne mirovine?

Sve upućuje na to da emigracija ljudi ne može biti u interesu nikome pri zdravoj pameti. Stoga ne treba sumnjati u to da premijer, nadležna ministrica i njeni stručni suradnici imaju najiskrenije namjere i uključuju, po njihovom mišljenju, najvažnija saznanja kad oblikuju mjere kojima namjeravaju preokrenuti demografske i migracijske trendove. Morbidno je misliti da bi netko mogao kalkulirati s dobicima ako nas u ovoj zemlji uskoro bude pola milijuna ili milijun manje.

Nije stvar u tome što političari misle ili žele nego u onome što rade

Good bye and good luck London kao Hrvatska – svi iz njega odlaze

Međutim, namjere i svjesne misli kao i mjere politike ne predstavljaju mjerila ishoda. Krajnji ishodi imaju svoju autonomnu logiku. Tri filtra ili iskrivljenja dovode do nepravilnih odnosa između namjera i rezultata. Prvo, današnje politike i mjere djeluju s vremenskom odgodom. Znači da je i današnje stanje rezultat nekih prijašnjih politika i mjera te niza okolnosti koje su nastale u međuvremenu. Kad politike i mjere djeluju sa značajnim vremenskim odgodama, a takav je slučaj u većini ekonomskih i društvenih stvari, teško ih je planirati i predviđati njihove ishode.

Drugo, broj političara koji se brinu o pitanjima emigracije predstavlja zanemariv je dio ukupne populacije istaknutih političara. Odluke preostalih 99% političara na svim razinama vlasti, koji se ne moraju svakodnevno zamarati time kako će njihove odluke utjecati na broj ljudi u državi, mogu ići u suprotnom pravcu od odluka malog broja dužnosnika i birokrata koji su zabrinuti zbog broja ljudi u zemlji. Potpuno je besmisleno promatrati konglomerat "političari" kao nekakvu homogenu skupinu ljudi.

Treće, političari koji se zbog dužnosti ili iskrene zabrinutosti bave demografijom i migracijama, ne bave se samo time. Svakodnevno odlučuju i o mnoštvu drugih stvari. Stoga se postavlja pitanje što im je u prvom planu i donesu li ponekad i nenamjerno neku odluku koja ne doprinosi demografskoj stabilizaciji i smanjenju emigracije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Zbog toga nema jamstva da problematika demografije i migracija neće biti zanemarena pri donošenju javnih odluka. Međutim, čak i kad bi sva tri spomenuta iskrivljenja bila na djelu, to još ne bi značilo da smo identificirali donositelje političkih odluka kojima je emigracija u interesu. Samim time, pojava emigracije velikih razmjera nije indikator da u zemlji postoje politički parazitoidi.

Prije nego što nastavimo (teorijsku) potragu za politikama i političarima kojima bi emigracija mogla biti u interesu, pogledajmo brojke. Slika 1 pokazuje promjene broja stanovnika po zemljama EU u proteklih deset godina, a slika 2 pokazuje da su te promjene usko povezane s dostignutom razinom gospodarskog razvitka mjereno realnim BDP-om po stanovniku u EU (svaka točka na slici 2 je jedna zemlja članica EU).

Podaci na slikama šalju jasnu poruku: na integriranom i razmjerno napučenom području kao što je EU, zemlje s višom razinom gospodarskog razvoja privlače stanovnike, dok ih zemlje s nižom razinom razvoja gube. Pri tome je ključna dostignuta razina razvitka, a ne trenutna brzina razvoja. Stoga treba razlikovati gospodarski rast i razinu razvijenosti. Na primjer, Rumunjska jako brzo raste, ali gubi ljude. Finska se jako sporo oporavlja od krize, ali Fincima se ne ide nikamo izvan Finske.

Uska veza između promjene broja stanovnika i razine razvoja na slici 2 pokazuje da se s Hrvatskom (crveni krug) ne događa ništa neobično. Hrvatski krug dodiruje liniju očekivane vrijednosti, što znači da su odnosi u Hrvatskoj tipični – očekivani s obzirom na događaje u EU. Podatak pokazuje da pad službenoga broja stanovnika za oko 4% približno odgovara očekivanoj vrijednosti, s obzirom da realni BDP u Hrvatskoj dostiže tek oko 60% prosjeka EU.

Gledano po zemljama, najveći rast stanovnika ima najbogatiji Luksemburg. Zatim slijede zemlje visoke razine razvitka i imigracije poput Norveške, Švicarske, Islanda (u analizu su uključene i zemlje EEA pri čemu treba imati u vidu da Islanđani imaju daleko najveću stopu nataliteta u Europi). U toj su skupini i Irska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i zemlje čiji je rast stanovništva najuže povezan s rastom broja potomaka migranata i neposredno s migrantskom krizom (Belgija, Cipar i Malta).

Iseljenički val Političari su jedini krivci za egzodus Hrvata

S druge strane, najveći pad broja stanovnika imaju zemlje za koje se to zbog niske razine gospodarskog razvitka i očekuje – Bugarska, Rumunjska te Litva i Latvija: to su ove dvije točke u donjem dijelu slike 2: one imaju čak i veći pad broja stanovnika nego što se očekuje s obzirom na razinu razvitka.

Optimistična hipoteza: političari su racionalni i dugoročno ipak sposobni

Pišući prvi put o ovim odnosima neposredno prije ulaska u EU (1. 7. 2013.) - tad u očekivanju prvog većeg vala emigracije - pretpostavio sam da će prijetnja gubitka poreznih obveznika utjecati na pozitivnu promjenu ponašanja političara. Hipoteza je glasila: ako su se prije međunarodne integracije, dok su nevidljive tarabe na granicama držale ljude kao ovce u torovima, političari mogli ponašati komotno - prepuštati se nepotizmu, korupciji, lošim politikama, neracionalnim državnim investicijama, ne mariti za glasače i razvoj društva - sad će to prestati činiti.

Vjerovao sam da će im ekonomska politika biti sve važnija i da će tad eskalirajući svjetonazorski sukob Karamarka i Milanovića biti zadnji krik umiruće crveno-crne Hrvatske. Logika u mojoj naivnoj glavi govorila mi je da će (ključni) političari vrlo brzo shvatiti kako je nužno poboljšati ekonomske politike i ući u natjecanje radi podizanja razine gospodarskog razvitka kako bi se usporio odljev ljudi, odnosno gubitak glasača i porezne osnovice.

Gotovo pet godina kasnije znamo da se to nije dogodilo. Doduše, ambijent se malo promijenio. Ustaše i partizani nisu više u prvom planu. Od kraja 2014. u Hrvatskoj se usporedo s emigracijom pojavio i gospodarski rast i rast broja zaposlenih. Međutim, razina razvoja u odnosu na prosjek EU nije se promijenila. Cijela EU se gospodarski razvija pa je poticaj za emigraciju, koji zavisi o relativnom odnosu razvijenosti, a ne o trenutnom rastu u zemlji, još snažan. To se osobito vidi u regijama koje razvojno stoje lošije unutar Hrvatske (iz Zagreba i Dubrovnika se, relativno gledano, malo emigrira).

Gotovo pet godina je mnogo. Unatoč malim pomacima nabolje, i dalje u zraku visi pitanje zašto se nije napravilo više. Zašto, u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, naš politički stroj nije proizveo brži izlazak iz krize i rast koji bi nas uvjerljivije približio prosjeku EU? Slijede četiri moguća objašnjenja od kojih samo jedno ukazuje na mogućnost utjecaja (nekih) političara kojima bi emigracija mogla biti u interesu.

Prvo tumačenje: kasna reakcija

Prema ovom tumačenju, sve se odvija prema predviđanju iz 2013., ali su društveni procesi spori, pa još ne vidimo sve efekte. Gospodarski oporavak je tu, radne snage već nedostaje, proračun se solidno prilagođava, provedena je i porezna reforma, javni dug je u padu. Namjerava se uvesti euro, radi se u cilju smanjenja administrativnih opterećenja, plaće rastu (doista, plaće isplaćene u prosincu rasle su više od 5% realno u odnosu na prosinac 2016.).

O liberalizmu Nema političkih sloboda bez onih ekonomskih

Hrvatska pri tome raste na zdravijim osnovama nego prije krize jer nemamo tekući deficit nego suficit u odnosima s inozemstvom. Sve će to dati rezultate, samo treba biti strpljiv. Optimisti će povjerovati u ovo objašnjenje, a ostali će se ipak pitati nije li sve to premalo i prekasno.