U prethodnim sam tekstovima već pokušao pokazati da su ideološka sukobljavanja zagovornika slobodnog tržišta i državne intervencije uglavnom posve beskorisna. Za dobro funkcioniranje većine tržišta nužan je pragmatičan balans između tržišnog natjecanja i državne regulacije.
Načelo jednako vrijedi za taksi usluge, za koje je i laicima jasno da će tržišno natjecanje donijeti koristi u vidu više posla i nižih cijena, kao i za lijekove za koje su pitanja ekonomske dostupnosti, informiranosti potrošača i ocjene kvalitete teška pa laička intuicija u prilog slobodnog tržišnog natjecanja nije od velike koristi.
U Hrvatskoj se slabo razumije potreba pronalaženja pragmatične ravnoteže između tržišnog natjecanja i regulacije u tisućama konkretnih situacija. Umjesto toga, tema država protiv tržišta opterećena je ideološkim sukobima. Njihovo stišavanje preduvjet je racionalnijeg pristupa pronalaženju dobrih odnosa između tržišnih sloboda i državne regulacije.
Kad ideološko sučeljavanje država spram tržišta ima smisla
Postoje situacije u kojima je opravdano ili nužno prikazati neki bitan ideološki sukob u vezi funkcioniranja tržišta. Uzmimo za primjer dječji rad. To je primarno ideološko i emotivno pitanje vezano uz to kako definiramo opseg ljudskih prava i čovjekova razvoja. I pitanje rada nedjeljom ne može se riješiti bez priziva ideologije i emocija.
Ako u zakonu o radu već imamo limitiran broj radnih sati u tjednu, ne postoji ništa izvan ideologije, u ovom slučaju one tradicijskog i religijskog podrijetla, što bi nedjelju moglo učiniti posebnom u odnosu na utorak ili petak. U rješavanju dobrog dijela ekonomskih problema ipak se ne očekuje tako jak upliv ideologije. Uzmimo za primjer privatizaciju državne imovine. Pitanja kvalitete upravljanja njome i opravdanosti njezine privatizacije nisu posve lišena ideoloških perspektiva.
Osobito nisu lišena sukoba interesa (npr. od strane zaposlenih u državnim poduzećima). Međutim, u velikoj je mjeri riječ o pitanjima računice što se društvu najviše isplati. U takvim bi situacijama ekspertni argumenti trebali imati važnu, ako ne i glavnu riječ. Kod nas to nije tako. Bez obzira na to je li riječ o Ini, HEP-u, famoznoj monetizaciji autocesta ili u odnosu na te primjere zanemarivo maloj Hrvatskoj poštanskoj banci, u pitanjima privatizacija caruju ideološka opredjeljenja.
Opravdanje se može dijelom naći u ranijim sumnjivim privatizacijama. Dio njih se odvijao u korist prijatelja vlasti koji su imali povlaštene informacije i pristup institucijama. Zbog toga se širilo nepovjerenje. Međutim, naivno je misliti da je argument davnih frustracija jači od dvije aktualne sile.
Prva sila su aktualni interesi: interesne skupine koje žele da se status quo nastavi koriste podgrijavanje ideološkog uzbuđenja i moralne panike ne bi li spriječile bilo kakvu promjenu, osobito u slučaju raspolaganja državnom imovinom. Na primjer, dio političara – populista može vidjeti smisao u tome da ovlada upravljačkim tijelima državnih poduzeća.
Motivi mogu biti razni - od nepotističkih (na primjer, zaposlenje za osobni i stranački krug) do opako malignih (milijunske pljačke kroz javnu nabavu koje će materijalno osigurati dvije generacije obitelji i financijskih patrona). Druga je sila uvjerenja: mnogo ljudi vjeruje kako alati iz arsenala ekonomskog liberalizma – npr. privatizacije, liberalizacije, deregulacije – imaju izrazitu ideološku boju.
Navodno rade u korist korporativnih elita, stranaca, financijske industrije ili kakve slične kabale, ukratko, ugrožavaju državu i njezin suverenitet. To pitanje će nas ovdje zanimati: pripadaju li politike iz arsenala ekonomskog liberalizma, poput privatizacije, liberalizacije i deregulacije, izrazito jednostranim političkim programima, poput neoliberalizma pogrešno shvaćenog kao političkog programa koji štiti interese bogatih i korporacija? Ili je ekonomski liberalizam možda dio bitno drugačijeg, demokratskog političkog programa?
Ekonomski liberalizam – hrvatska inačica babaroge
Ekonomski liberalizam se u hrvatskom javnom i političkom prostoru smatra dijelom desnoga svjetonazora. Ta se etiketa javlja u brojnim inačicama. Jedna kaže da ekonomski liberalizam priziva diktaturu kao optimalan oblik vladavine za ostvarenje svojih (gospodarskih) ideja i ciljeva. Slično tome, ponekad se ističe da su ekonomski liberali posve slijepi na gušenje ljudskih sloboda i prava u neekonomskim društvenim pitanjima.
U blažim varijantama na ekonomski liberalizam se lijepi etiketa nemoralnog svjetonazora. Ekonomski liberali navodno toleriraju nejednakost, siromaštvo, dužničko ropstvo, novac kao temeljni kriterij društvenog života i pokazuju slične deficite socijalne empatije. Pripisuje im se i to da zagovaraju pogrešnu teoriju društva - ekonomski liberali su ljudi koji navodno naivno vjeruju da će tržišta riješiti sve probleme društvene koordinacije.
Svim ovim interpretacijama krajnji je cilj zadržati ideje ekonomskog liberalizma na društvenim marginama ili ih kontrolirati u okviru nekih drugih ideologija i zatamniti ulogu koju je ekonomski liberalizam imao u historijskoj konstrukciji najuspješnije civilizacije u povijesti čovječanstva - ove naše zapadne ili euroatlantske, kako se ponekad naziva.
Ekonomske i političke slobode ruku pod ruku
Postoji jedna misao vjerojatno najutjecajnijeg ekonomskog liberala 20. stoljeća, austrijskog filozofa i ekonomista Friedricha A. Hayeka. Hayek je rekao da ekonomske slobode mogu postojati bez političkih sloboda, ali ne vrijedi obratno: političkih sloboda nema bez ekonomskih sloboda. Površnim čitanjem prvoga dijela njegove rečenice (o tome da ekonomske slobode mogu postojati bez političkih sloboda) moglo bi se zaključiti da je Hayek mislio kako su nedemokratski režimi desne orijentacije plodno tlo za ekonomski liberalizam.
Međutim, rečenica ima i drugi dio - onaj koji kaže da političkih sloboda nema bez ekonomskih sloboda. Hayek je za tu tezu imao čvrsta uporišta. Često prikazujem sliku na kojoj je svaka točka jedna zemlja, a položaj točke, odnosno zemlje određen je indeksom ekonomskih sloboda Fraser instituta (os x) te indeksom glasa i odgovornosti Svjetske banke (os y). Slika pokazuje da ljudi u zemljama s većim stupnjem ekonomskih sloboda u prosjeku uživaju veće političke slobode.
Važno je uočiti da pokazatelj na osi y ne mjeri efikasnost administracije ili pravosuđa, što je cilj dostižan i u nedemokratskim režimima. Indeks glasa i odgovornosti (engl. voice and accountability) mjeri srž demokratskih sloboda - percepciju građana o tome mogu li i kako sudjelovati u izboru svojih političkih predstavnika te percepciju slobode izražavanja, udruživanja i organiziranja, kao i slobodu medija.
Dakle, slika pokazuje da veće ekonomske slobode ne zahtijevaju čvrstu ruku, nego upravo suprotno – ekonomske slobode u prosjeku idu ruku pod ruku s političkim slobodama. Zemlje koje su slobodnije prema oba kriterija (ekonomskom i političkom) ujedno su bogatije zemlje koje osiguravaju bolji životni standard svojim građanima.
Zemlje s mnogo ekonomskih i vrlo malo političkih sloboda gotovo da ne postoje – Singapur je iznimka. Bez obzira na to je li na slici prikazana puka korelacija ili vidimo trag uzročno-posljedične veze, poruka ove slike ruši raširenu naraciju o suprotstavljenosti ekonomskih sloboda i razvoja demokracije. Nasuprot tome, pokazuje njihovu kompatibilnost.
Nastavak na sljedećoj stranici...
