Ima li političara kojima paše emigracija glasača?

Emigracija poreznih obveznika znači bijeg porezne osnovice - manje javnih prihoda. Manje prihoda u proračunima znači manje mogućnosti za uspješnu političku karijeru i reizbor. Nije li onda logično očekivati da će političari učiniti sve što je u njihovoj moći ne bi li zadržali ljude i potaknuli gospodarsku aktivnost i javne prihode, o kojima zavisi financiranje javnih projekata?

Pišući s koautoricom Aminom Ahec Šonje 2013. prvi tekst o tad predstojećem valu emigracije na ugaslom portalu banka.hr, pretpostavili smo opisane političke motive i predvidjeli da će neizbježna emigracija koja nastupa s ulaskom u EU dovesti do poboljšanja politika u Hrvatskoj zbog straha političara od gubitka ljudi.

Hrvatska stvarnost Ekonomix Nezaposleni su davno otišli, sada odlaze sposobni

Međutim, ubrzanje emigracije u proteklih pet godina nije dovelo do osjetnijeg poboljšanja kvalitete politika. Stoga je vrijeme da se postavi pitanje postoje li neki drugi motivi koji dominiraju hrvatskom politikom i određuju loša rješenja koja u konačnici dovode do emigracije. Postoje li političari kojima odgovara emigracija glasača te kako je uopće, makar i u ciničnoj teoriji, moguć pozitivan odgovor na to pitanje?

Postoje mnogi dobri i iskreno zabrinuti ljudi

U prirodi postoje čudovišni nametnici koji umiru zajedno s iscrpljenim domaćinom. Međutim, nije nam lako zamisliti usporedbu između svijeta parazita i svijeta ljudi. Paraziti su genetski programi, a ljudi su moralna bića. Prazitizam se, doduše, razlikuje od parazitoidizma - situacije u kojoj parazit poput moljaca, leptira, mrava, muha, čovjeka i drugih, ubija svoga nositelja. Moralnom biću je ipak teško zamisliti da bi se takva poredba mogla primijeniti na odnose među ljudima.

A opet, ljudska povijest prepuna je primjera parazitoidnog odnosa ljudi spram ljudi. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da je odlazak ljudi izravni ili neizravni rezultat nekog oblika društvenog nametništva. Ne treba dvojiti o tome da većina političara osjeća iskrenu zabrinutost i poriv za pozitivnim djelovanjem kad se suoče i s manjim problemom od problema emigracije. Cijela je Hrvatska jedna velika demografska crna rupa. Slavonija se naočigled prazni, i u Hercegovini je sve manje Hrvata.

Album kluba Jugoslovena Jedinstvo/Fond MIJ

Slavonija i Hercegovina su dvije važne regije. Dugoročno gledano, i opstojnost države bi zbog iseljavanja iz njih mogla biti u pitanju. Svaki ozbiljan političar osjeća taj problem.

Nadalje, ne emigriraju oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Uglavnom emigriraju vrlo mladi. Svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove zemlje. Pri tome možemo biti i malo sebični, a opet ostati ljudi, ako mi stariji postavimo pitanje: a tko će se brinuti o nama? Tko će uplaćivati doprinose za naše buduće, ma kako male, državne mirovine?

Sve upućuje na to da emigracija ljudi ne može biti u interesu nikome pri zdravoj pameti. Stoga ne treba sumnjati u to da premijer, nadležna ministrica i njeni stručni suradnici imaju najiskrenije namjere i uključuju, po njihovom mišljenju, najvažnija saznanja kad oblikuju mjere kojima namjeravaju preokrenuti demografske i migracijske trendove. Morbidno je misliti da bi netko mogao kalkulirati s dobicima ako nas u ovoj zemlji uskoro bude pola milijuna ili milijun manje.

Nije stvar u tome što političari misle ili žele nego u onome što rade

Good bye and good luck Life London kao Hrvatska – svi iz njega odlaze

Međutim, namjere i svjesne misli kao i mjere politike ne predstavljaju mjerila ishoda. Krajnji ishodi imaju svoju autonomnu logiku. Tri filtra ili iskrivljenja dovode do nepravilnih odnosa između namjera i rezultata. Prvo, današnje politike i mjere djeluju s vremenskom odgodom. Znači da je i današnje stanje rezultat nekih prijašnjih politika i mjera te niza okolnosti koje su nastale u međuvremenu. Kad politike i mjere djeluju sa značajnim vremenskim odgodama, a takav je slučaj u većini ekonomskih i društvenih stvari, teško ih je planirati i predviđati njihove ishode.

Drugo, broj političara koji se brinu o pitanjima emigracije predstavlja zanemariv je dio ukupne populacije istaknutih političara. Odluke preostalih 99% političara na svim razinama vlasti, koji se ne moraju svakodnevno zamarati time kako će njihove odluke utjecati na broj ljudi u državi, mogu ići u suprotnom pravcu od odluka malog broja dužnosnika i birokrata koji su zabrinuti zbog broja ljudi u zemlji. Potpuno je besmisleno promatrati konglomerat "političari" kao nekakvu homogenu skupinu ljudi.

Treće, političari koji se zbog dužnosti ili iskrene zabrinutosti bave demografijom i migracijama, ne bave se samo time. Svakodnevno odlučuju i o mnoštvu drugih stvari. Stoga se postavlja pitanje što im je u prvom planu i donesu li ponekad i nenamjerno neku odluku koja ne doprinosi demografskoj stabilizaciji i smanjenju emigracije.

Nastavak na sljedećoj stranici...