Kupiti tvrtku njezinim vlastitim novcem mračna je ostavština privatizacije tijekom 90-ih koja se očito ne da istjerati iz Hrvatske. 

Posljednje izvješće Sigurnosno obavještajne agencije pokazuje da su direkori jedne velike tvrtke u državnom suvlasništvu i prošle godine posuđivali sami sebi milijune kuna kako bi povećali suvlasništvo u tvrtki. 

Poboljšali su metode skrivanja puteva novca

Poznati dubrovački brodski prijevoznik Atlantska plovidba opovrgava da je riječ o njima iako je od obavještajaca došla upravo takva neslužbena informacija.

Kako god bilo, otkriće SOA-e je pokazalo da je žilavi model izvlačenje novca iz tvrtki još živ, a direktori tvrtke su stali uz bok niza sličnih slučajeva tijekom hrvatske nezavisnosti. 

Kako je vrijeme odmicalo, samo su se poboljšavale metode skrivanja puteva novca, ali sramni model je ostao jednak. I zbog takvog načina privatizacije tvrtke su nagnale magistra znanosti Miroslava Grgureka da u svojem opsežnom radu o učincima privatizacije zaključi da je bilo malo pozitivnih efekata, a nisu ispunjeni ciljevi o učinkovitoj ekonomiji, smanjenjuju nezaposlenosti, rastu BDP-a... 

Ali su stvoreni brojni instant-bogataši. Obavještajci navode da su u zadnjem slučaju menadžeri posudili stotinjak milijuna tvrtkinih kuna drugim tvrtkama. U biti, nije bila riječ o posudbama, nego je taj novac iskorišten da oni i njihovi pouzdanici kupe dionice tvrtke te tako povećaju svoj udio u suvlasništvu.

Mnogi su se izvukli zbog zastara

Novac nije vraćen nego je trag prikrivan tako što su dobit poslije zadržavali u tvrtki umjesto da je isplate dioničarima, uključujući i državu.

Je li riječ zaista o Atlantskoj plovidbi i kako je sve funkcioniralo, istražit će policija i Državno odvjetništvo.

Iz uprave tvrtke podsjećaju da zadnjih pet godina nisu isplaćivali dividendu, a da su menadžeri, kao i ostali radnici, zadnji put kupovali dionice prije 11 godina kroz program radničkog dioničarstva.

No u početku žestoko opovrgavanje o bilo kakvim malverzacijama krasi i brojne ostale slučajeve kupovine tvrtki vlastitim novcem.

Poslije su odgovorni završili na optuženičkim klupama ili su se, iako je revizija utvrdila nepravilnosti, izvukli zbog zastara. 

Neki osuđeni tajkuni, poput Vjekoslava Gucića ili Miroslava Kutle, koji slove kao bardovi mutne privatizacije u Hrvatskoj - jednostavno su pobjegli u inozemstvo.

Afera 'Spice' skoro nikad nije otkrivena

Primjeri koje donosimo, pokazuju svu “maštovitost” direktora u preuzimanju kontrole tvrtki bez da su uložili svoj novac.

Najveća afera je pokušaj preuzimanja Podravke, domaćeg prehrambenog diva iz Koprivnice. Iako je Podravka vrijedila za uzornu tvrtku s miješanim vlasništvom i dobrim menadžmentom, sve će se promijeniti 2009. godine. 

Da nije bilo svjetske krize koja se prelila u Hrvatsku, vjerojatno se nikad ne bi ni otkrila afera kojoj je Uskok dao ime “Spice”(eng.začin). Tek je pad vrijednosti dionica pokazao mutne transakcije za koje je tvrtka jamčila i koje su joj stvorile milijunske obveze.

U složenoj shemi kroz posudbe pouzdanim tvrtkama i kredite kojima su jamčili dionicama same tvrtke, šestorica direktora su skupljali novac za preuzimanje Podravke.

Radilo se uz blagoslov politike

Sve je imalo blagoslov politike, odnosno tadašnjeg potpredsjednika vlade i ministra gospodarstva Damira Polančeca. On sam je iz Koprivnice, a na čelu Podravke je bio njegov kum Zdravko Šestak.

Mreža je uključivala tvrtke kćeri u poreznim oazama, tvrtke kooperante, brokera, mađarsku banku OTP povezanu s MOL-om, pa i dionice Ine kao zalog. 

Zanimljivo je da je paralelno Polančec vodio pregovore s MOL-om, nakon kojih su dobili veća upravljačka prava u Ini.

Proces još traje, a direktore i Polančeca tereti se za štetu od 400 milijuna kuna. Potpredsjedniku vlade društvo na optuženičkoj klupi prave redom nagrađivani gospodarstvenici koji su ili vodili Podravku ili su sudjelovali u akciji. 

To su Darko Marinac, Zdravko Šestak, Josip Pavlović, Saša Romac, Srđan Mladinić i Milan Horvat.

Banke su povoljne kredite davale samo odabranima

Složenosti operacije Spice svjedoče i tisuće stranica dokaznog materijala. Daleko je to od jednostavnog modela iz devedesetih. 

Tvrtke su kupljene povoljnim kreditima koje su samo odabranima davale banke. Nakon što su vlasnici preuzeli tvrtke, krediti su otplaćivani iz poslovanja tih tvrtki ili prodajom njihove imovine. Sve je prolazilo uz blagoslov politike.

Najpoznatije ime takve privatizacije je Miroslav Kutle koji je bio (su)vlasnik stotina hrvatskih tvrtki, ali je osuđen za prilično malu štetu u aferi Gradski podrum. I u njoj je bio sličan, malo modificiran model. 

Prema presudi, za Gradski podrum, koji je imao vrijedne prostore na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, nabavljao je robu i usluge od Kutlinih tvrtki. Kad nisu mogli platiti, on je postao suvlasnik. Ta potraživanja su bila nepostojeća, utvrdio je sud.

No da stari model privatizacije u sprezi s politikom i dalje funkcionira, pokazala je i optužnica protiv bivše SDP-ove sisačke županice Marine Lovrić Merzel. 

Ona je prodala županijske Ceste Sisak tvrtki IGM Tounj u vlasništvu velikogoričkog tajkuna Željka Žužića u maniri najboljih privatizacija devedesetih.