Hrvatska, ako se bolje pogleda, ipak ima ekonomsku politiku kontinuiteta; još od 1993. naovamo, praktično od osamostaljivanja, vrlo loše vodi svoju ekonomiju, kazao nam je sveučilišni ekonomski profesor Ljubo Jurčić. A to što se Hrvatska hvali svojom monetarnom politikom, čvrstim bankama i čvrstom valutom...

„Pa nije se Hrvatska borila da ima čvrste banke i čvrstu valutu nego da ljudi imaju dobar posao i dobre plaće“, rekao nam je Jurčić u razgovoru koji se pošteno razvukao.

A sve je počelo naizgled jednostavnim pitanjem: Ima li Hrvatska lidere i političare koji se mogu nositi s velikom krizom i koji bi je mogli spriječiti ako bi zaprijetila? Bivši ministar gospodarstva u drugom sastavu vlade Ivice Račana podsjetio je da je svijet danas u ekonomski najboljoj situaciji unazad pola stoljeća i više i objasnio je zašto ne misli da će doći do izbijanja nove svjetske krize. On to, doduše, niti sasvim ne isključuje, ali i ističe da u nijednoj varijanti Hrvatska ne prolazi naročito dobro.

Povratak straha Ekonomika straha: Danas migranti, sutra netko drugi

„Najave krize na osnovu ovoga što se događa na svjetskim burzama, dolaze iz krugova koji to promatraju trendovski. Sad se došlo do vrha, puna je zaposlenost u Americi, puna je zaposlenost u Europi, sad više ne može biti bolje. I sad mešetari dionicama razmišljaju: 'Ako mi vrijednost više ne može rasti, sad je vrijeme da prodam dionice, vrijednosnice, obveznice.' Oni to zato počinju prodavati, ali ubrzo uviđaju da se ništa ne događa i onda opet nastave kupovati“, objasnio je povremene oscilacije najvećih svjetskih ekonomskih sila danas.

Riječ je o ravnoteži koja je uslijedila nakon 2017/'18., kako kaže, najbolje godine u povijesti. Ono u čemu Jurčić vidi prijetnju svjetskoj ekonomiji nije stanje na svjetskim burzama nego nešto drugo.

„Indikatori koji su ekonomskog i poslovnog sentimenta, opadaju u Europi i Americi. No tako je nekako bilo i 2016. godine, pa se to brzo vratilo u bolje stanje. Što se tiče same krize, to su više špekulacije. Zasad nema nekih vidljivih elemenata u strukturi svjetske ekonomije koji bi vodili nekoj ozbiljnijoj krizi“, objasnio je i to.

Ljubo Jurčić vjeruje u ljudski razum u kombinaciji s razumijevanjem isplativog i zato ne smatra niti to da će netko biti toliko lud da trgovinske i carinske ratove odvede do krajnosti.

„Amerika je vikala na Meksiko i Kanadu, pa je sklopila neke sporazume. Znate i da je Trump počeo prigovarati EU, pa su se dogovorili da će se dogovoriti. Trump na Kinu, istina, viče, ali je Kina Americi više politički, pri čemu su, doduše, politika i ekonomija povezani. Amerika naprosto želi zaustaviti napredovanje Kine prema položaju dominantne svjetske sile, što je do sada bio SAD, a Kina bi s ovakvim ekonomskim trendovima za nekoliko godina doista mogla postati svjetski broj jedan. Amerika se ovdje ne bori toliko protiv Kine kao takve, koliko za to da zadrži svoju vodeću svjetsku poziciju sljedećih 50 godina. E sad, to zna i Kina, a SAD i Kina su dvije najpametnije zemlje na Zemaljskoj kugli i pregovore zato vode iza zatvorenih vrata. Ako bi potpuni ekonomski rat između njih dvije doista počeo, pitanje je kome bi više štetio. Više bi, naravno, štetio Americi. Kina da samo svojih milijardu ljudi podigne standard jedan ili dva posto, ona je već time nadoknadila pad potražnje iz Amerike. E sad, hoće li se naći neki luđak... Vjerujem da ipak neće. Svijet je ipak puno složeniji nego 1914. ili 1939. godine“, objasnio je svijet kakav okružuje Hrvatsku.

Što se u tom svijetu događa s našom zemljom, sasvim je drugačija priča.

„Što se tiče Hrvatske, mi smo uništili svoju ekonomsku struku, znanost, i Hrvatska pluta. Kako se podigla situacija u EU i u svijetu, tako smo se ekonomski digli i mi. Nije to rezultat nikakve naše politike niti mi kontroliramo našu ekonomiju. Ako su nam trendovi dobri, onda vlada to pripisuje sebi. Ako je loše, onda to pripisuje prethodnicima ili svjetskim okolnostima. Naša politika nema pod kontrolom hrvatsku ekonomiju, ne u socijalističkom smislu, nego njome ne upravlja. Kada se pada, ekonomija nam je zato u slobodnom padu. Ako bi došlo do krize, upali bismo u najdublju krizu u EU od svih“, nastavio je.

Hrabro naprijed Bili su gori od nas - danas im svima rastu plaće i mirovine

To smo u stvari već i vidjeli na primjeru svjetske financijske krize. Hrvatska se tada umalo ekonomski raspala i to je potrajalo.

„Čak, one mjere koje su se poduzimale 2009., 2010., 2011. godine, taj pad su zapravo pogoršavale. To je bila tako glupa politika da je to bilo neshvatljivo. Sve druge zemlje su 2010., najkasnije do 2011. godine izašle iz krize, a mi smo ostali sve do 2015. Iz krize smo izašli naprosto prirodnom borbom naših ljudi u kombinaciji s općom situacijom u svijetu“, rekao je.

Znači, ako bi doista došlo do neke nove svjetske krize, što god se događalo sa svijetom, s EU, Hrvatska bi pala, i to bi pala dublje nego ostali, nakon čega bi se i čupala vani duže nego ostali. Zašto? Zato što političko vodstvo Hrvatske tradicionalno, tako ni danas, ne upravlja svojom ekonomijom.

„A nema kapacitete niti za upravljanje u krizi. Može se složiti neko čudo da se složi neka ekipa, ali...“, kazao je.

Jurčić je, inače, još sredinom 2008. napisao članak za Lider, objavljen u tiskanom izdanju, u kojem je upozoravao da su „svijet i Hrvatska pred krizom“, te da „svijet krizu ne može izbjeći, dok Hrvatska može, ali nema znanja ni političke odlučnosti“. Kako je napisao, tako je i bilo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

„U svijetu se događao ekonomski mjehur, to se tako jasno vidjelo, kao i to da će puknuti ako samo nešto kvrcne. Bilo je to tako glupo“, prisjećao se.

Ta svjetska kriza nije bila nikakvo čudo. Na to su mnogi racionalni ljudi, ekonomski i ini stručnjaci, godinama upozoravali. No, u Hrvatskoj je u tim relacijama razmišljao malo tko.

„Hrvatska bi u tu krizu upala čak i da nije bilo svjetske krize, tek slučajno se to poklopilo jedno s drugim“, demistificirao je razmjere toga što nam se obilo o glavu kao, zapravo, posljedicu ekonomske politike godina Ive Sanadera.

Uopće, skoro sve vlade od osamostaljenja Republike Hrvatske ponašale su se s jedne strane tako da su reagirale na ono što je tražila ulica, bez obzira je li to tada bilo dobro ili nije bilo dobro, a s druge strane su se ravnale prema nekim drugim okolnostima, između ostalog prema vanjskim interesima i sličnim stvarima.

Alarmantno Mi se još čupamo iz krize na koju su svi već i zaboravili

„Mi smo kapitalistička zemlja, trebali bismo paziti na svoj kapital, a mi smo vlastiti kapital predali strancima. Nisam ja protiv stranaca, ali svaka zemlja čuva svoj kapital. Kada se gleda što se dogodilo s Agrokorom, Uljanikom, što im je zajedničko? Zajedničko je to da taj kapital sada prelazi u strane ruke. A drugi proizvodni faktor, radnici, oni odlaze u inozemstvo. Hrvatska na taj način nestaje u ekonomskom smislu, isušuje se. Od 28 članica EU-a 19 ih ima prirast stanovništva, bilo dolaskom imigranata, bilo prirodnim prirastom. Od preostalih devet članica EU-a, pretežno svi gube oko jednog promila stanovništva godišnje, a mi gubimo između 10 i 15 promila, najgori smo poslije Latvije. I kad vidite proračun za sljedeću godinu, primijetit ćete da on samo održava postojeću situaciju – imamo najniži ekonomski rast EU, najviše nam radnika odlazi od svih u EU, imamo najmanji izvoz u EU i iz proračuna se ne vidi nikakva politika koja bi to mijenjala“, predstavio je demografski pad Hrvatske na nikako patetičan, romantičan način, nego kao uzrok novih razina propadanja zemlje u ekonomskom smislu prvenstveno što nas čeka odmah iza ugla.

Sadašnjoj generaciji političara Ahilova je peta to što su učili posao od 1993. ili i kasnije, te su time postali baštinici svega onoga lošega u ekonomskom smislu. Konačno, je li riječ o neznanju ili političkom kukavičluku?

„Nema se nešto znanja, a ono što se i ima, u to se ne vjeruje, pa se radije ide po stazama kojima su išli prethodnici“, kazao je Jurčić.

On je u svoje vrijeme upozoravao da otpuštanja radnika i slične stvari Hrvatsku ne vode nikamo, zagovarao je da Hrvatska konačno, preko svoje vlade, preuzme upravljanje svojom ekonomijom. Konkretno, predlagao je razvoj ekonomije temeljen na minimalno četiri stupa po regijama, tako da se u svakoj regiji pronađu najmanje četiri industrije koje će država poticati, a da to pritom ne budu trgovina, građevina niti turizam, jer to su ipak posljedice, derivati ukupnog stanja u gospodarstvu, više ili manje.

„Slavonija, recimo, nije pogodna samo za proizvodnju hrane, nego i za proizvodnju strojeva za proizvodnju hrane, kemijsku proizvodnju za proizvodnju hrane, pa silosi, a svugdje se može razvijati elektronička industrija, pa strojarska. Drugo pravilo je trebalo biti da u svakoj industriji postoje barem četiri jake kompanije. U takvoj situaciji, sve da se Agrokor i dogodio, on ne bi prešao u strane ruke, nego bi ga preuzela, recimo, tri domaća jaka igrača.“

Stvaranje novca ''Uzrok kriza, pa i onih kod nas, bila je ljudska pohlepa''

Dok je razvijao tu svoju strategiju „4x4“ obilazio je zemlju, „pio s ljudima gemište, jeo janjetinu, ribu“, zapravo je, kaže, skenirao stanje u oko 500 poduzeća.

„Imali smo jasnu strategiju što točno treba napraviti za povećati ekonomiju u pojedinim područjima Hrvatske za 20 posto, u nekima čak i dvostruko. Nekome je za to trebao kapital, nekome drugome stroj, trećemu veza s nekim tržištem. Imali smo sve razrađeno do te mjere da se to narodu teško može i objasniti“, rekao nam je.

Dok nam je to opisivao, isticao je da nije riječ o nikakvom revolucionarnom potezu za osvojiti Nobelovu nagradu. Prije bi se reklo da je govorio da je riječ o abecedi ekonomije.

„To tako rade sve razvijenije zemlje u svijetu“, kazao je.

„Znali smo za brodogradnju, za Agrokor. Ja sam, recimo, predložio zakon po kojem ne bi dobavljač tužio svoga kupca, nego bi to država činila po sili zakona u zakonski određenim rokovima u korist dobavljača kad kupac ne bi plaćao na vrijeme. Agrokor se ne bi dogodio, već tada je bilo vidljivo da se to događa.“

Nije, znači, niti svjetska kriza baš tako izgledna, a nije Hrvatskoj niti baš neophodna za ekonomski stagnirati ili nešto još i gore od toga. Umjesto četiri industrijske grane koje bi ekonomski nosile makar jednu regiju u Hrvatskoj, teško se može reći da postoji makar jedna takva industrija makar u jednoj regiji u ovoj zemlji, kamoli takva poput primjerice tekstilne ili drvne industrije, nešto što je Hrvatska do jučer imala, a što se povremeno spomene na stručnim skupovima da bi naša zemlja bila u stanju obnoviti.

Odavno je poznata mantra da uvozimo 50 posto mesa i mlijeka, što kad bi ova zemlja svojom proizvodnjom pokrivala samo svoje potrebe, bila bi za četvrtinu bogatija nego sad. Ili energetika, jer energiju također uvozimo, suludo, u dobu procvata obnovljivih izvora energije, lako dostupnih, lakih za razvijanje, u zemlji s velikim potencijalom za mnoštvo obnovljivih izvora. To se u Hrvatskoj ipak ne događa i zemlja ekonomski ne stoji baš najbolje, a svijet je upravo prošao rekordnu godinu ekonomskog razvoja.

„Politika ekonomije se vodi po sistemu - pusti, ne diraj. Svaka politika svake vlade odnosi se na samo godinu, dvije i svatko se nada da kriza neće izbiti za vrijeme njegovog mandata.