Hrvatska, ako se bolje pogleda, ipak ima ekonomsku politiku kontinuiteta; još od 1993. naovamo, praktično od osamostaljivanja, vrlo loše vodi svoju ekonomiju, kazao nam je sveučilišni ekonomski profesor Ljubo Jurčić. A to što se Hrvatska hvali svojom monetarnom politikom, čvrstim bankama i čvrstom valutom...
„Pa nije se Hrvatska borila da ima čvrste banke i čvrstu valutu nego da ljudi imaju dobar posao i dobre plaće“, rekao nam je Jurčić u razgovoru koji se pošteno razvukao.
A sve je počelo naizgled jednostavnim pitanjem: Ima li Hrvatska lidere i političare koji se mogu nositi s velikom krizom i koji bi je mogli spriječiti ako bi zaprijetila? Bivši ministar gospodarstva u drugom sastavu vlade Ivice Račana podsjetio je da je svijet danas u ekonomski najboljoj situaciji unazad pola stoljeća i više i objasnio je zašto ne misli da će doći do izbijanja nove svjetske krize. On to, doduše, niti sasvim ne isključuje, ali i ističe da u nijednoj varijanti Hrvatska ne prolazi naročito dobro.
„Najave krize na osnovu ovoga što se događa na svjetskim burzama, dolaze iz krugova koji to promatraju trendovski. Sad se došlo do vrha, puna je zaposlenost u Americi, puna je zaposlenost u Europi, sad više ne može biti bolje. I sad mešetari dionicama razmišljaju: 'Ako mi vrijednost više ne može rasti, sad je vrijeme da prodam dionice, vrijednosnice, obveznice.' Oni to zato počinju prodavati, ali ubrzo uviđaju da se ništa ne događa i onda opet nastave kupovati“, objasnio je povremene oscilacije najvećih svjetskih ekonomskih sila danas.
Riječ je o ravnoteži koja je uslijedila nakon 2017/'18., kako kaže, najbolje godine u povijesti. Ono u čemu Jurčić vidi prijetnju svjetskoj ekonomiji nije stanje na svjetskim burzama nego nešto drugo.
„Indikatori koji su ekonomskog i poslovnog sentimenta, opadaju u Europi i Americi. No tako je nekako bilo i 2016. godine, pa se to brzo vratilo u bolje stanje. Što se tiče same krize, to su više špekulacije. Zasad nema nekih vidljivih elemenata u strukturi svjetske ekonomije koji bi vodili nekoj ozbiljnijoj krizi“, objasnio je i to.
Ljubo Jurčić vjeruje u ljudski razum u kombinaciji s razumijevanjem isplativog i zato ne smatra niti to da će netko biti toliko lud da trgovinske i carinske ratove odvede do krajnosti.
„Amerika je vikala na Meksiko i Kanadu, pa je sklopila neke sporazume. Znate i da je Trump počeo prigovarati EU, pa su se dogovorili da će se dogovoriti. Trump na Kinu, istina, viče, ali je Kina Americi više politički, pri čemu su, doduše, politika i ekonomija povezani. Amerika naprosto želi zaustaviti napredovanje Kine prema položaju dominantne svjetske sile, što je do sada bio SAD, a Kina bi s ovakvim ekonomskim trendovima za nekoliko godina doista mogla postati svjetski broj jedan. Amerika se ovdje ne bori toliko protiv Kine kao takve, koliko za to da zadrži svoju vodeću svjetsku poziciju sljedećih 50 godina. E sad, to zna i Kina, a SAD i Kina su dvije najpametnije zemlje na Zemaljskoj kugli i pregovore zato vode iza zatvorenih vrata. Ako bi potpuni ekonomski rat između njih dvije doista počeo, pitanje je kome bi više štetio. Više bi, naravno, štetio Americi. Kina da samo svojih milijardu ljudi podigne standard jedan ili dva posto, ona je već time nadoknadila pad potražnje iz Amerike. E sad, hoće li se naći neki luđak... Vjerujem da ipak neće. Svijet je ipak puno složeniji nego 1914. ili 1939. godine“, objasnio je svijet kakav okružuje Hrvatsku.
Što se u tom svijetu događa s našom zemljom, sasvim je drugačija priča.
„Što se tiče Hrvatske, mi smo uništili svoju ekonomsku struku, znanost, i Hrvatska pluta. Kako se podigla situacija u EU i u svijetu, tako smo se ekonomski digli i mi. Nije to rezultat nikakve naše politike niti mi kontroliramo našu ekonomiju. Ako su nam trendovi dobri, onda vlada to pripisuje sebi. Ako je loše, onda to pripisuje prethodnicima ili svjetskim okolnostima. Naša politika nema pod kontrolom hrvatsku ekonomiju, ne u socijalističkom smislu, nego njome ne upravlja. Kada se pada, ekonomija nam je zato u slobodnom padu. Ako bi došlo do krize, upali bismo u najdublju krizu u EU od svih“, nastavio je.
To smo u stvari već i vidjeli na primjeru svjetske financijske krize. Hrvatska se tada umalo ekonomski raspala i to je potrajalo.
„Čak, one mjere koje su se poduzimale 2009., 2010., 2011. godine, taj pad su zapravo pogoršavale. To je bila tako glupa politika da je to bilo neshvatljivo. Sve druge zemlje su 2010., najkasnije do 2011. godine izašle iz krize, a mi smo ostali sve do 2015. Iz krize smo izašli naprosto prirodnom borbom naših ljudi u kombinaciji s općom situacijom u svijetu“, rekao je.
Znači, ako bi doista došlo do neke nove svjetske krize, što god se događalo sa svijetom, s EU, Hrvatska bi pala, i to bi pala dublje nego ostali, nakon čega bi se i čupala vani duže nego ostali. Zašto? Zato što političko vodstvo Hrvatske tradicionalno, tako ni danas, ne upravlja svojom ekonomijom.
„A nema kapacitete niti za upravljanje u krizi. Može se složiti neko čudo da se složi neka ekipa, ali...“, kazao je.
Jurčić je, inače, još sredinom 2008. napisao članak za Lider, objavljen u tiskanom izdanju, u kojem je upozoravao da su „svijet i Hrvatska pred krizom“, te da „svijet krizu ne može izbjeći, dok Hrvatska može, ali nema znanja ni političke odlučnosti“. Kako je napisao, tako je i bilo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
