Američki polit-ekonomist M. J. Boone objavio je 1946. tekst pod nazivom Ekonomika straha koji počinje ovim riječima: «Poznato je da generali – pobjednici često gube sljedeći rat jer oblikuju strategije prema uzorcima prošlih bitaka; državnici – pobjednici mogli bi izgubiti mir ako primijene slične metode.»
Tim podsjećanjem po završetku Drugog svjetskog rata Booone je apelirao na izbjegavanje pogrešaka Versajskoga mira nakon Prvoga rata.
Francuska je tada, u smrtnom strahu od Njemačke zbog njene brojnije populacije i veće industrijske snage, imala ključnu ulogu u nametanju ratnih reparacija i drugih restriktivnih uvjeta poraženoj susjedi. Time je oslabljeno njemačko društvo i država, osobito srednji sloj. Onesposobljeni za razvoj u skladu sa potencijalima, Nijemci su postali prijemčivi za izlijetanje na prvoj krivini većih društvenih izazova.
Ti izazovi su se, kao što je poznato, pojavili u vrijeme Velike krize 1929.-1933. Na kraju tog razdoblja relativno mladi Adolf Hitler (43) držao je sve konce moći u svojim rukama. U samo pet godina koje su uslijedile, uspio je obnoviti industrijsku i vojnu moć Njemačke do razine koja će dostajati za pokretanje svjetskoga rata. Njegov glavni instrument bila je ona ista energija koja ga je i dovela na vlast – energija straha.
Strah je glavna odrednica u ekonomici straha
M. J. Boone je ukazivao na sulude ideje koje su 1946. prijetile ponavljanjem povijesne pogreške. Među saveznicima je postojala jaka intelektualna i politička struja koja je polazila od pretpostavke da se demilitarizacija Njemačke treba provesti kroz deindustrijalizaciju. Deindustrijalizacijom bi se Nijemce lišilo ozbiljnijih gospodarskih i vojnih kapaciteta za vođenje nekog budućeg rata. Najveći zagovornik te ideje bio je američki ministar financija Henry Morgenthau Jr.
Na tome strahu izrasla je i ideja re-agrarizacije Njemačke. Njome se trebala osigurati dugotrajna podčinjenost poražene sile naspram industrijski moćnijih europskih susjeda i istočne pobjednice Rusije. Ona se tada još nadala pobijediti Zapad u gospodarskome smislu, uz pomoć procesa industrijalizacije vođenog socijalističkim načelima.
Žaoku je uputio i zagovornicima Morgenthauove doktrine re-agrarizacije Njemačke. Oni nisu shvaćali da su nacisti osigurali najveću podršku i vojnu mobilizaciju u ruralnim krajevima, dok im u većini industrijaliziranih urbanih središta potpora na vrhuncu uglavnom nije prelazila 25% (24% u Berlinu koji je tada bio veći grad nego danas). Shodno tome, u gradovima je bilo i relativno najviše dezertera i bjegunaca.
U svakom slučaju, ideja Booneove ekonomike straha je da strah diktira polit-ekonomske odnose te kroz politiku određuje one čisto ekonomske koji se onda materijaliziraju u sektorskoj strukturi gospodarstva.
Na razini intuicije stvari su jednostavne: sa susjedom koji nam ulijeva strah u kosti ne samo da nećemo trgovati, nego nećemo prozboriti ni riječ. Sve što radi pratit ćemo s podozrenjem, a mi ćemo se u našoj familiji homogenizirati smatrajući ga čudnim ili opasnim. Ako smo u strahu, naoružat ćemo se. Preusmjerit ćemo resurse u policiju, vojsku i zidove, a ne u poticaje za izgradnju bazena uz jadransku obalu. Posljedice za sektorsku strukturu su očite.
Uloga straha je (privremeno?) zaboravljena
Booneova teorija o strahu kao važnoj odrednici politika i ekonomskih odnosa do danas je zaboravljena. Tome su dva razloga.
Prvo, u europskoj politici nakon Drugog svjetskog rata prevladala je doktrina posve suprotna od Morgenthauove. Kombinacijom Marshallova plana, otvaranja međunarodnoj razmjeni i snažnoj unutarnjoj konkurenciji koja je regulirana uređenim ordo-liberalnim institucijama, brzo je obnovljena gospodarska moć nacije talentiranih inženjera. U Njemačkoj je napravljeno sve suprotno od onoga što su zagovarali američki newdealovci predvođeni Morgenthauom. Za nagradu, njemačka gospodarska dinamika obnovljena je u sprezi unutarnjim pluralizmom – dobro funkcionirajućom demokracijom koja se već sedamdeset godina nalazi u središtu mira i prosperiteta u Europi.
Drugo, važna uloga ekonomskih procesa koji naizgled oblikuju društvene i političke procese bila je u skladu sa sve raširenijim društvenim teorijama koje su polazile od ekonomskog determinizma. Marksizam je bio jedna od najvažnijih takvih teorija. U opisanom intelektualnom ambijentu bilo je lako zaboraviti da duboko u temeljima zgrade društvenih procesa i promjena i dalje čuči – strah, a ne gospodarstvo. Strah je eutanaziran, a kako ga u politici izvan hladnoratovskog konteksta u značajnijim količinama nije bilo, nitko nije mogao vidjeti njegovu punu moć.
Kanali povratka ekonomike straha
Zahvaljujući tome zaboravu, intelektualci, mediji i čitave grane društvenih znanosti impregnirane su ekonomskim determinizmom. Takav je pogled uvjetovao i objašnjenja novijih povijesnih događaja koji su se odigrali u proteklih desetak godina.
Na ljevici su uvjereni da su financijalizacija (pohlepa) te financijska i gospodarska kriza 2008./09. uzrokovali nepodnošljivu oscilaciju ekonomske aktivnosti te rast nezaposlenosti i nejednakosti. Na to su se nadovezale mjere štednje koje navodno uništavaju socijalnu državu. To je isto tako navodno pogodovalo rastu straha, anksioznosti, zatvaranju u vlastita dvorišta i traženju krivnje u drugom i nepoznatom.
I jedna i druga teorija naizgled dobro objašnjavaju povratak protekcionizma, Brexit, uzlet nove desnice i afirmaciju koncepta neliberalne demokracije u istočnoj Europi. Ekonomske veličine nalaze se u korijenu oba objašnjenja.
Međutim, ako se sve dogodilo zbog krize i nezaposlenosti, kako to da su se ove društvene pojave nastavile širiti i nakon što su stope nezaposlenosti posvuda dosegnule historijske minimume? Zašto je politički i idejni ambijent promijenjen bez ikakvih naznaka povratka ka liberalizmu, osobito u Istočnoj Europi, iako su broj zaposlenih i konvergencija prema životnom standardu na Zapadu na povijesnim maksimumima?
Ima jedna teorija koja pokušava sačuvati ideju o ekonomskom determinizmu. Pna polazi od toga da je gospodarski šok 2008./09. bio toliko jak da je nepovratno uzdrmao temelje «neoliberalnog poretka». To je onaj «poredak» (odnosno dominantna ideja o organizaciji društva) koji je na Zapadu uspostavljen za mandata Reagana i Thatcher 80-ih, dok je na Istoku afirmiran malo kasnije, nakon pada Berlinskoga zida u studenome 1989.
Ali, ako je ta teorija točna, kako onda objasniti da su ideje neliberalne demokracije i preokretanja procesa europske integracije afirmirane u onim zemljama koje krizu 2008.-09. nisu ni osjetile, kao što je Poljska? S druge strane, kako to da nisu naišle na plodno tlo u zemljama koje su bile teško oštećene krizom, poput Španjolske i Irske?
Nemoć u pronalaženju logičnog odgovora na ova pitanja otvara mogućnost da strah i emocije u povijesti djeluju kao autonomna sila. Točnije, sila koja ne vuče korijene iz ekonomskih odnosa i stanja, već iz dubljih kulturnih slojeva. Strah je ponekad podgrijan kratkoročnim političkim interesima, ali to opet znači da djeluje kao sila koja je autonomna od gospodarskih kretanja. Ujedno, strah je sila koja, kada povremeno izbije svojom snagom, ruši postavke svake verzije ekonomskog determinizma. Na žalost, sruši i mnogo važnije stvari od društvenih teorija.
Migranti kao slika straha i zla
Strah je iz povijesti Zapada privremeno nestao kada je politički sazrela generacija koja se straha – bojala (Ovo valja zapamtiti: treba se bojati straha). Generacija koja se sjećala Drugog svjetskog rata poznavala je njegovu destruktivnu moć. Sjećala se ne samo posljedica, nego i uzroka, brzine i mehanizama negovog izranjanja na društvenu površinu. To se vidi iz godina rođenja ključnih ljudi koji su oblikovali političku povijest zadnje četvrtine XX stoljeća: Ronald Reagan (1911.), Margaret Thatcher (1925.), Helmut Kohl (1930.) i Mikhail Gorbachev (1931.).
Pad Berlinskoga zida 9. studenog 1989. bio je njihov historijski i politički vrhunac. Iako su neki pomislili da nakon toga dolazi mitsko i obećano «Doba vodenjaka», strah je strpljivo čekao sljedeću priliku. Valjda svaka generacija mora dobiti svoju porciju straha.
Nije važno o kome je riječ; o američkom predsjedniku koji je prvu kampanju dobio pričom o zidu na granici s Meksikom (koji će platiti Meksikanci), a sada ju nastavlja za mid-term republikanaca ; ili o Ivanu Pernaru koji na svom Fejsbuk zidu ljudima daje naputak da guglaju riječi «migranti», «djevojka» i «glava», kako bi vidjeli film na kojem valjda «migranti» odsijecaju djevojci glavu i potom ju kuhaju.
Postoje i mnogo benigniji oblici javne i političke komunikacije zasnovane na strahu kao što je neodlučna Predsjednica na daljinskom upravljaču moga imenjaka Bujanca, kada odustaje od Globalnog kompakta za sigurne, uredne i legalne migracije.
Tu je negdje i Mostov Sirijac, kojeg bih ipak odvojio od prve trojke i rekao da u našim mikro-okolnostima iskreno i logično reagira na situaciju u kojoj većina mladih muškaraca iz zemalja u kojima nema rata dolazi u nekontroliranom procesu nasumično na naše granice, navodno dobrim dijelom bez osobnih dokumenata. Zagovarajući gradnju fizičkih barijera od juga naovamo, pod Grmojinim budnim okom, Sirijac (inače ne bih to isticao, ali zato je odabran za nastup) zapravo fortificira Mostove konzervativne glasove. Još kad ulove prvu dvojicu s poderanim ruksacima tamo negdje između Metkovića i Ploča…
Jasno je da nitko pri zdravoj pameti ne može opravdati kaotične tokove ljudi koji bi se, kada sljedeće godine zatopli, mogli multiplicirati i stvoriti veliku neizvjesnost u pogledu prolaska ljudi do njihovih željenih destinacija.
Međutim, isto je tako jasno da nitko pri zdravoj pameti ne može podnijeti sve te manipulacije, slike i priče o koljačima, silovateljima, pljačkašima i teroristima koji prolaze mimo nas. Strah gradi strah; u nama i kod onih kojih se bojimo. To je najstrašniji mehanizam koji možemo zamisliti. Kada dođe do dehumanizacije kolone, do pretvaranja skupine očajnika u opasnost po «naše» tradicije i “naš” način života, tada je sve spremno za napad na njih. A kolone onda uzvraćaju, na razne načine.
Najveći paradoks ovog trenutka buđenja straha je u tome što nas strah udaljava od rješenja.
Sporazum govori o pravu svake pojedine zemlje da upravlja migracijama po vlastitom nahođenju i sukladno tome određuje razliku legalnih i ilegalnih migracija. Njegov je cilj uspostava mehanizama međunarodne suradnje radi uspostave ruta i pravila urednih migracija uz pomoć mehanizama kao što su prikupljanje i razmjena standardiziranih podataka, preventivno djelovanje kako bi ljudi u što većoj mjeri ostajali tamo gdje su rođeni i živjeli, praćenje svih faza migracija, osiguranje dokaza o identitetu duž uređenih migracijskih ruta i povećanje fleksibilnosti takvih ruta, sprječavanje diskriminacije migranata pri zapošljavanju, zaštita ranjivih skupina poput žena i djece, borba protiv krijumčara ljudima i slično. Nadam se da će se o ovom dokumentu još mnogo raspravljati u našoj javnosti kako bi se bolje shvatili svi njegovi sadržaji.
Desničare valjda beskrajno iritiraju oni uvodni dijelov iz poglavlja koje nosi naziv “Vizija”, gdje se spominju međunarodna suradnja, migracije kao neodvojiv dio ljudske povijesti i izvor prosperiteta, inovacija i održivog razvoja u globaliziranom svijetu. “Ključno je da nas izazovi i prilike koje se otvaraju međunarodnim migracijama ujedine, a ne razdvajaju.” Ovo je ipak malo previše za neke.
Strah je sila koja sve transformira
I dok se na marginama našeg medijskog prostora vrijedni pojedinci trude racionalno i analitički progovarati o ovoj temi (pogledajte ovaj tekst Igora Tabaka s konkretnim podacima), histerija, čini se, uzima maha. Nakon što se čulo da SAD i srednjoeuropske države neće pristupiti Globalnom kompaktu, sve se više spominje da to ne bi trebala učiniti ni Hrvatska. To je bio sukus Teme dana državnoga HRT-a u subotu 3.11.2018.
Međutim, nikome nije palo na pamet reći da je eventualni kaos na našim granicama plod nepostojanja uređenih međunarodnih odnosa na području migracija. Jer to znači da je hrvatski nacionalni interes urediti te međunarodne odnose, a ne ih destruirati povlačenjem iz sporazuma koji ih uređuju.
Na tome tragu danas možemo plakati zbog kaotičnog načina kako je Merkel 2015. pokrenula ove procese i posredno nahranila strah. Ona je jako dobro svjesna posljedica svojih odluka. Neka društva naprosto nemaju kapacitet izdržati slike kolona «nevjernika». Poljska je imala parlamentarne izbore mjesec dana nakon što su nepregledne kolone migranata na putu prema Njemačkoj počele salijetati europske granice u rujnu 2015. Iako jednog migranta nisu vidjeli, Pravo i pravda nikada ne bi postigli rezultat koji su postigli da nije postojao moment straha. Nejednakosti i nezaposlenost – priče za malu djecu.
Merkel je gotova, nemoćna i poražena. Sjena nekadašnje Mutti. I godine su ju malo stisnule, lokalne izbore dobivaju neki drugi ljudi, pa je zbog toga prošlog tjedna najavila odlazak s mjesta čelnice najmoćnije njemačke političke stranke CDU. Još ne znamo koliko će trajati njena crno-crvena koalicija na nacionalnoj razini, ali promjene u njemačkoj su pred vratima.
Tako je strah ponovo postao politička moneta. Strah danas više nije nešto od čega se zazire. S njime se ne postupa, kao nekada, kao s paketom na kojem piše «lomljivo». To nije in. To je elitistički, prijeporno, liberalno i bezbojno. To što Reaganov legendarni govor Ich bin Ein Berliner održan na Zidu 1987. na strani Brandenburških vrata nije bio govor mržnje spram Sovjeta, komunizma ili istočnonjemačkih tajnih službi, nego govor nade i obećanja o boljem životu, ruka pružena preko zida, apel na pozitivne ljudske osjećaje i aspiracije zbog čega je zid pao, valjda pripada nekim davnim, zaboravljenim vremenima.
Danas je strah ponovo moćan instrument u rukama političkih majstora, stratega i komunikatora. S njime se raspolaže slobodno, bez hemunga i auto-cenzure koja se smatra liberalnom slabošću i elitističkim prenemaganjem koje treba beskrupulozno iskoristiti. Nitko više ne brine za to da strah rađa strah.
I ekonomika straha se pomalo vraća.
Pri tome se zaboravlja da je strah poput vreće za boks – ima tendenciju povratka. Podmuklo i neočekivano uzvrati kada se uzgajivač straha, koji udara prvi, tome ne nada. Strah vodi ka opravdanju nasilja, jačanju država, kontrolama, granicama ne samo za njih nego u perspektivi i za nas; vodi ka podozrenju, nepovjerenju, grupiranju u krda s glavama prema tlu, i naposljetku, u nekom možda zasad ekstremnom scenariju, vodi ka napuštanju dijela sloboda koje smo osvojili nakon 9. studenog 1989. Uz ekonomske posljedice koje se materijaliziraju kao dugoročna stagnacija, u najboljem slučaju.
Zbog toga se treba sjećati Booneova teksta iz 1946. Na njegovu je početku zapisano da bi državnici – pobjednici mogli izgubiti mir ako svijet urede prema načelima straha. Problem je ovoga svijeta što takvih državnika više nema. Nada je naslijeđe koje su ostavili za sobom.
