Donald Trump je prijetio Kini carinama na 500 milijardi vrijednu uvoznu robu i prvi udar je poslao; 34 milijarde. Kina je odmah obećala da će uzvratiti jednakom silinom, u to nitko nit ne sumnja, te je dugo najavljivani sukob već sada, unaprijed, nazvala "najvećim trgovinskim ratom u ljudskoj povijesti".

Pa ako to Peking tako naziva, onda u to valja vjerovati, kao što i valja vjerovati profesoru Ljubi Jurčiću, stručnjaku s Ekonomskog fakulteta Zagreb, da se već danas nazire sukob od oko dva desetljeća koji će, po svemu sudeći, iznjedriti svijet podijeljen po granicama kakve je u svoje doba predvidio George Orwell u najčuvenijoj antiutopiji svih vremena – u "1984.".

Trgovinski rat Trump u nikad većem ratu s Kinom

"Prvo treba vidjeti motive tih politika, posebno Trumpove. Motivi očito nisu samo carinski, trgovački, bilančni što se tiče odnosa uvoza i izvoza. Oni očito imaju i neku drugu svrhu. Vidimo i po izjavama proteklih tjedan ili dva da Trump vidi i WTO kao nepravednu prema Americi", upozorio je Jurčić da se ne gubi iz vida šira slika.

WTO je osnovana u Breton Woodsu 1945. kako bi uklanjala prepreke svjetskoj trgovini, u prvom redu smanjivanjem carina. A sada...

"Ovo što Trump sada radi je kontra WTO, iako je njene temelje udarila Amerika 1945. Trumpovi potezi su znači kontra sustava koji je kreiran poslije Drugog svjetskog rata", konstatirao je. A onda je krenuo dalje. Činjenica je da je SAD 1945. bio najjača svjetska sila; ekonomski, politički i vojno. Činjenica je da je ona to i danas. No, svijet 1945. i svijet 2018. ipak su sasvim različite priče.

"Japan i Njemačka tada su bile porušene fašističke zemlje, nula bodova. Kina koja je bila siromašna, nula bodova, isto kao i Indija i tako dalje. Kad gledate danas, SAD je i danas vodeća ekonomska, politička i financijska sila, ali njoj su sada za vratom Kina, koja raste vrlo brzo, a i pet puta je veća od Amerike. Japan je druga sila u svijetu, a tu se stvorila i EU koja je po ekonomskoj snazi sada blizu SAD-u", kazao je Jurčić.

Uz Kinu koja raste, koja će po standardu ovakvim ritmom kroz nekoliko godina i prestići SAD, uz EU koja je dostigla nivo SAD-a, stvari se jako mijenjaju.

"Očito Amerika sada želi iskoristiti sadašnju poziciju, dok još ima ekonomsku, vojnu i financijsku moć, da novom politikom vodeću poziciju u svijetu zadrži i narednih 50 godina. Tako da ovaj trgovinski rat nije samo rat zbog trgovine ili neravnoteže u bilanci, nego ga ja gledam kao početak jednog procesa, jedne politike, gdje Amerika želi reformirati ekonomske i političke institucije tako da i dalje zadrži svoj vodeći položaj u svijetu koji je imala do sada", prvi je Jurčićev ključni zaključak.

On podsjeća da SAD tradicionalno jest bio za jaku Europu, ali ne prejaku, u skladu s tim je u odgovarajućoj mjeri Europi uvijek pomagao, iako je s dolarom radio sasvim drugačije.

"Dolar je svjetska valuta čiji je glavni ekonomski cilj bio da se skine primat britanske funte, da postane svjetska rezervna valuta, kako bi kroz dolar SAD lakše upravljao svijetom kroz MMF, Svjetsku banku, WTO, multilateralne sporazume. Samo, to Americi više ne ide u prilog jer više nije značajno jača od drugih, jer sada i drugi koriste te institucije za svoje jačanje. U taj sustav Amerika je puno dala, još više je i dobila, ali razvili su se i EU i Kina i Japan, te bi SAD sada morao s njima dijeliti tu moć i izgubiti primat kroz narednih 20-ak godina. Zato im je potrebno razdrmati postojeći ekonomski i politički sustav u svijetu i stvoriti novi sustav koji bi Americi osigurao vodeću poziciju za narednih 50 godina", zaključio je dalje.

Trgovinski deficit, upozorio je, SAD-u naprosto ne može biti problem. Ta zemlja uvijek može "tiskati dolare", tako da ne može to biti ono što Trumpa žulja. U tom smjeru je išla i izjava Pekinga u petak, da je "Trumpov plan podčinjavanje Kine" i da Peking na to "neće pristati". Naravno da je riječ o pojednostavljivanju, ali suština trgovinskog sukoba s Kinom nakon EU, pa i Kanade, sve upućuje da je doista takva.

Nema kraja Kina odogovorila na nove Trumpove prijetnje: Čekamo te

"Ovo što izlazi prema vani, to sigurno nije ono glavno što se događa. Iza zatvorenih vrata sigurno se vode vrlo složeni pregovori između Kanade i Amerike, između Amerike i Europe, Amerike i Kine. Ovo je samo provociranje Amerike, bacanje ideja samo da osjeti koliko je jaka suprotna strana i koliko je suprotna strana spremna daleko ići. Da tako kažem, ovo je samo testiranje suparnika. A ovaj proces se sasvim sigurno neće zaustaviti niti do kraja ove niti do kraja sljedeće godine. Po mojoj procjeni, sada smo ušli u proces koji će trajati najmanje 20 godina", kaže on, a istodobno se nada da ovaj put neće biti i rata.

Još prije dosta mjeseci pojedini su stručnjaci u SAD-u Donalda Trumpa upozoravali da prijeti jako opasnom igrom, da je ekonomski izolacionizam na svjetskoj razini prethodni put doveo do svjetskih ratova. I Jurčić podsjeća da je Prvi svjetski rat zapravo završio Drugim svjetskim ratom, da su se u tih 30-ak godina raspala svjetska carstva – rusko, otomansko,austro-ugarsko, Engleska je izgubila dominaciju.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Amerika je postala vodeća sila i to je trajalo 30 godina. Imali smo u 16. stoljeću 30-godišnji rat koji je isto tako doveo do promjene Europe. Ovo sad neće trajati toliko, nego najmanje 10, vjerojatnije 20 godina, gdje će se presložiti ekonomska i politička karta svijeta", predviđa on.

Primijetili smo da se viša razina carinskog rata Trumpa i Pekinga od puke ekonomske može primijetiti i u tome što bi kineski carinski protuudar, tako se najavljuje, trebao ciljati poljoprivredne proizvode iz unutrašnjosti SAD-a, slično kao što su suptilnim, ekonomski ne oštro, ali politički vrlo bolno ranije najavljivali da će Trumpu na carine uzvraćati i EU i Kanada. Jurčić to potvrđuje, ističe da u takvoj utakmici nije toliko bitno uzvraćati nominalno istim iznosima.

"Idete protivnika lupiti tamo gdje je njemu i politički i osobno najjači udarac. To su sad političke igre", rekao je.

NOVI PAKT EU strepi od prvog sastanka Trumpa i Putina

Pritom se stvari, kako bi se razumjele, ne smiju promatrati isključivo u odnosu uvoz-izvoz. Njemačka, primjerice, predlaže da se smanji carina na uvoz automobila iz Amerike. Odakle sad to? Naprosto zato što se od automobila koji se uvoze iz SAD-a, najviše uvoze oni europskih proizvođača. BMW tako pojedine svoje modele proizvodi isključivo u SAD-u. A ni SAD ne uvozi toliko automobila koliko kuka, nego je kvaka u tome da uvozi 50 do 60 posto dijelova za automobile koji se proizvode u SAD-u.

"Sve ovo čime se prijeti, za američko gospodarstvo značilo bi BDP manji za 0,1 ili 0,2 posto, odnosno inflaciju za 0,1 ili 0,2 posto višu nego sada. Nekoliko desetaka tisuća ljudi izgubilo bi posao, ali niti to im ništa ne znači jer im je trenutna zaposlenost skoro puna", toliko o štetama po SAD. A Kina?

"Ona u svom unutrašnjem dijelu ima milijardu ljudi kojima treba povećati potrošnju, tako da ona jednom pametnom politikom koju vodi, može smanjivanje izvoza bez problema nadoknaditi prodajom u zaleđu Kine, promjenom politike. Tih milijardu ljudi su puno siromašniji od onih oko 300 milijuna uz obalu, njima se povećanjem plaća od nekoliko posto može omogućiti da pokupuju proizvode vrijednosti kakve bi inače pokupovao SAD", nastavio je Jurčić, svjestan da je riječ o matematičko-financijskoj računici, da tu ulogu igra i tehnološka razina, no to je već šira priča za koju je bitno da bi se Kina mogla i tome prilagoditi.

Na kraju se postavlja pitanje američkog duga, tisuća milijardi dolara koje je Kina prikupila dugogodišnjim trgovinskim suficitom u odnosu na SAD.

"SAD kupuje praktično na kredit, koristi obveznice i sve ostalo. Kina i SAD su zato vezani pupčanom vrpcom i s obzirom na to, ovo sada je njihova igra hodanja po jajima. Ni jednom ni drugom nije baš u interesu da zgnječi neko veće jaje."

Pritom se, međutim, od svih svjetskih sila u multilateralnom svijetu Kina, čini se, najdetaljnije počela pripremati za ovakav rasplet.

"Od nekog vremena ona u istočnoj Aziji stvara zaokruženo tržište koje je samodovoljno. Čak i sama Kina došla je do granice da je samodovoljna. Pazite, ona ima milijardu i 300 ili 400 milijuna ljudi, Europa ima 500 milijuna, Amerika još manje. Plus, ona je istočnu Aziju uzela pod svoje, osnovala je paralelne institucije; Azijsku banku po uzoru na Svjetsku banku, tamo imaju svoje fondove poput MMF-a. Nakon Azijske krize 90-ih godina, kad su im MMF i Svjetska banka dali krive prijedloge i nisu im pomogli, oni su se organizirali da budu samodostatni. S druge strane Amerikanci svoje dugove prebacuju na domaće institucije; fondove, banke i slično. Tako da se tu nevidljivo odigrava igra divergencije svijeta, nasuprot prijašnjoj fazi konvergencije i suradnje", objasnio je.

Kakve bi se svjetske ekonomske i financijske, posljedično i političke regije svijeta oblikovale?

"Kina može biti samodostatna, Euroazija s Rusijom može biti samodostatna, u toj novoj ekonomiji Amerika onda dolazi u dosta nezgodnu situaciju. Model suradnje Europe i Rusije povijesno se pokazao kao izrazito uspješan, zato se radi uvijek neka kost, trzavica između Europe i Rusije. Jedni imaju prirodna bogatstva, drugi tehnologiju, jedni dobivaju eure, za to kupuju europsku robu i to je kružni tok", iscrtao je ugrubo jednu novu kartu.

Uzvraća udarac Kina u ratu protiv SAD-a za saveznika želi EU

Bez ikakve sumnje, odjednom su se ukazale granice Orwellovog romana iz 1949.: Oceanija, Eurazija i Orijentazija. Na stranu ideološka priroda tih megadržava, zanimljiva je fascinantna geografska podudarnost kretanja 2018.

"Već se i u struci, u znanosti udomaćili ovi pojmovi: 'tvornica Europa', 'tvornica Azija' i 'tvornica Amerika'. Vi kada pogledate reprodukcijske lance, kad pogledate ono što se zove 'global value chain', odnosno kada proučite gdje se proizvode sirovine i poluproizvodi i gdje oni završavaju, ti lanci su jaki u Europi između sebe, u Americi između sebe, te na isti način unutar sebe u Kini i ovom svijetu koji se formira oko nje. Takva podjela vidi se već danas. Znači, globalizacija, globalna ekonomija, ono što se činilo da će se pretvoriti u jedinstvenu svjetsku ekonomiju, izrazito se razvijalo do krize koja je trajala od 2008. do 2010. A poslije nje, ne samo zbog te krize, nego i svega ovoga što sam rekao o rastu Kine, Europe i tako dalje, svjetska suradnja, konvergencija, pretvorila se u divergenciju. Javlja se protekcionizam, puno jači nego prije 10 ili 15 godina. Reprodukcijski lanci više nisu globalni nego sve više regionalni i to onda ocrtava i buduću političku podjelu svijeta."