Donald Trump i njegov opoziv u SAD-u, Brexit i nacionalističko desničarenje u EU; objema ekonomskim silama u pozadini prijeti gadan ekonomski problem. Kolumnist Washington Posta Robert Samuelson piše o sve slabijim učincima poticajnih mjera vlada i u EU i u SAD-u kako bi se spriječila recesija, posebno u EU gdje on vidi problem.

Kako Samuelson piše iz američke perspektive, on objašnjava da je u trećem kvartalu ove godine ekonomski rast EU-a bio samo 0,2 posto, dok je u Njemačkoj, kao glavnoj europskoj ekonomiji, to bilo tek 0,1 posto, isto koliko u eurozoni. To je, piše on, vrlo opasno zato što bi dva kvartala ekonomskog pada za redom značila recesiju. A to bi pokrenulo lančanu reakciju rasta nezaposlenosti, pada optimizma onih koji imaju novac u ekonomiju u tom trenutku, padali bi profiti...

Reset kapitalizma Upozorenje i Plenkiju: Veće plaće ili recesija

S političke strane bilo bi još i gore; nepovjerenje u nacionalne vlade dodatno bi se pogoršalo, što bi prijetilo još gorim divljanjima nacionalizma, znači još gorim ksenofobnim ispadima protiv useljenika i, Samuelson ne navodi tako izričito nego koristi eufemizam mainstream medija, to bi vodilo novoj eksploziji rasizma i protureakcije getoiziranih manjina.

To znači da je Christine Lagarde, bivša predsjednica MMF-a, a danas velika šefica Europske centralne banke, pod velikim pritiskom da, kao ona koja provodi fiskalnu politiku eura, što znači u 19 članica EU-a, mora spriječiti takav pad u ponor. Samuelson iz nekog razloga tek činjenično navodi koliki je ekonomski rast imala EU u trećem kvartalu, ali ne i to koliko je i taj jedno- ili dvopromilski rast bio važan svima uključenima u ovu igru.

Posebno u Njemačkoj i vladini dužnosnici i vladina tijela i nevladini ekonomski instituti, iako ne ludo oduševljeni, ali bili su jako zadovoljni i optimistično pozdravili trenutak u kojem je u najmanju ruku dobiveno na vremenu. Prosto govoreći, sad si i Njemačka i EU eventualno mogu priuštiti još jedan kvartal minusa, a da to ne znači recesiju, što bi značilo onu lančanu reakciju koja bi vodila u ekonomsku i političku nestabilnost.

Posebno su u Njemačkoj bili sretni zato što su prognoze bile da bi bilo za očekivati lagani minus. Kad ono... Već koji dan poslije Statista je objavila da Njemačka u ovoj godini može očekivati rast od 0,5 posto, te naredne dvije godine od po 1,4 posto. Koliko god da je riječ tek o prognozama, i to govori o optimizmu. Ipak, problemi ostaju, kako piše Samuelson, i to tako da se cijela ekonomska priča usporava, "poput puževog koraka", odnosno to da su vladine poticajne mjere sve manje i manje učinkovite.

Kad su i milijarderi za zeleni socijalizam

On navodi kao glavni uzrok trgovinski rat između SAD-a i Kine, ali iznenađujuće ne spominje ono što je u rujnu ponukalo Financial Times da pokrene kampanju "Kapitalizam, vrijeme je za resetiranje". Tada su izvjesni tvrdi ekonomsko-konzervativni krugovi optuživali Financial Times za "socijalizam", jer je list cijeli broj posvetio apelima poput zahtjevima za "promjenom korporativne svrhe" u društvo, poput poziva na zaokret u politikama u smjeru "Green New Deala", povećanja plaća i sličnog.

Nije to Financial Times izvukao iz vlastitog rukava; pozivao se na veliki skup redom utjecajnih milijardera koji su shvatili da stvari stoje tako, te na Unctadovu, UN-ovo tijelo za trgovinu i razvoj, konstataciju da 2020. godina prijeti zaustavljanjem svjetske ekonomije, što je popratio Express. Zeleni socijalizam?

PRAVI IDENTITET Tragična priča o ženi koja je postala lice "Velike depresije"

OK, zvučalo nekome prostački koliko god, ali ako je to jedino rješenje za bijeg od kolapsa civilizacije, onda idemo napraviti točno to, bio je otprilike zaključak i Financial Timesa i sastanka organizacije Business Roundtable koja okuplja direktore najvećih američkih korporacija: JPMorgan Chase, General Motors, Oracle, Duke Energy, Johnson & Johnson, S&P Global, AT&T...

U međuvremenu se i u SAD-u i u EU događa to da se ništa od ovoga ne događa, što znači da i američki FED i europski ECB kupuju obveznice kako bi smanjivale dugoročne kamate. Problem je u tome što se sve više uočava da su ovakve mjere sve manje uspješne u poticanju rasta BDP-a i zaposlenosti. Prethodni šef ECB-a Mario Draghi pokazao se kao uspješni čuvar stabilnosti eura, koliko god to u nekim dijelovima bilo i brutalno po neke ekonomije poput Grčke, mnogi će objasniti i zašto je to bilo i nepošteno.

No, činjenica je da je privolio i Grčku i Portugal da ne izlaze iz eurozone, što je spriječio panično povlačenje novca iz banaka, obećavao je da će "činiti sve što je potrebno" kako bi obranio euro i da će to "vjerujte mi, biti dovoljno". Tako je i bilo. Samuelson konstatira da je rast u eurozoni od 2018. sve sporiji, da su poticajni programi vlada sve manje djelotvorni i da je alternativa ono što se naziva fiskalnom politikom; vladina potrošnja, prilagođavanje poreza, deficita i suficita.

U slučaju EU-a to je problem zbog toga što su takve stvari ograničene pravilima, odnosno time da one članice EU-a koje bi htjele više trošiti, to ne mogu zbog postavljenih ograničenja, a one koje bi, poput Njemačke, mogle zato što imaju dobro popunjene trezore, to ne žele. Samuelson predviđa da bi Lagarde, kao žena koja se u MMF-u pokazala vještom pregovaračicom i svojim pomirujućim stilom, mogla privoliti i jedne i druge na sve neophodno.

Di smo mi tute?

A Hrvatska i politika koja njome upravlja u mjesecima uoči godine u kojoj se, sad nešto manje agresivno, ali ipak, prijeti recesijom?

Početkom rujna premijera Andreja Plenkovića pitali su da komentira spominjanu mogućnost izbijanja recesije u Hrvatskoj. "Ne znam zašto pokušavate kreirati atmosferu kako ćemo destabilizirati koaliciju, ovdje ćemo ljude prepasti gospodarskom krizom. Ajmo se fokusirati na činjenice i fakte. Dolazimo na treću godišnjicu pobjede na izborima i sve bitno što smo zacrtali da ćemo ostvariti smo ostvarili unatoč svim napadima i destabilizaciji i s ljevice i desnice", odgovorio je tada premijer.

Iz perspektive odbijanja, primjerice, udovoljavanja zahtjevima sindikata u prosvjeti, Plenkovićev stav pomalo podsjeća na njemački. Međutim, Unctad je u godišnjem izvještaju zaključio da bi ministri financija i središnje nacionalne banke diljem svijeta trebali prekinuti sa svojom opsesijom cijenama dionica, kvartalnim zaradama i povjerenju investitora, te se umjesto toga usredotočiti na stvaranje radnih mjesta, povećanje plaća i rast javnih investicija.

SIGNALI Čak i ponašanje bogataša otkriva da stiže nova recesija

Rečeno je i to da se smanjivanje poreza pokazalo totalno neučinkovito, ako se prisjetimo to je slučaj i u Hrvatskoj. Vlada je imala svoju verziju objašnjenja, ali činjenica je da je odustala od smanjenja PDV-a. Pa ipak, i dalje se svako toliko spominje smanjivanje poreza, bez obzira što se pokazalo diljem svijeta da to nije vodilo niti rastu niti ulaganjima niti zapošljavanju...

S druge strane, ne dao Bog da se ulaže u plaće, što bi značilo povećanje kupovne sposobnosti potrošača sve radikalnije raslojenog svijeta, a to je baš jedna od stvari koje su se navodile u pozivu na "resetiranje kapitalizma".

Što su posljedice ovakvog kapitalizma, objavilo je UN-ovo nadležno tijelo u svom godišnjem izvještaju: "Sjever koji slabi, opće usporavanje na jugu i sve veći dug posvuda prijeti globalnoj ekonomiji. Ovo u kombinaciji s promjenama na tržištima, slomljenim multilateralnim sustavom i rastućom neizvjesnosti, znači da politici predstoje veliki izazovi."