Umjetnički kolektiv Montažstroj, najzanimljiviji i najkritičniji kazališni fenomen u Hrvatskoj, svojevrsni glasnogovornik obespravljenih i marginaliziranih, obilježio je u prosincu svoju 25. godišnjicu rada. Jubilej je obilježen programom “5 dana za 25 godina”, a proslavljen je aktivistički i angažirano, s pogledom okrenutim budućnosti i s prstom uperenim na traumatične točke hrvatskog društva, od nezaposlenosti preko bolničkog kostura na jugoistočnom dijelu Zagreba pa do problema kreditnog ropstva građana Hrvatske. 

Takav crni odabir “slavljeničkog” programa sasvim je u skladu s misijom skupine i s umjetničkom vizijom osnivača i voditelja Boruta Šeparovića po kojoj Montažstroj svojim predstavama, akcijama, glazbom i performansima komentira društvene promjene. Naime, Montažstroj se od samih početaka, od 1989. godine, kada je u vrijeme velikih političkih promjena upao u tadašnju Galeriju suvremene umjetnosti i izveo prvu umjetničku akciju i proglasio “teatralizaciju nogometne kulture”, profilirao kao politički i društveno osviještena umjetnička grupa, koja tu svoju misiju sprovodi kontinuirano već 25 godina.

Taj svoj stav potvrdio je u brojnim socijalno osjetljivim i politički angažiranim, a žanrovski različitim projektima, od “Timbuktua”, “Srce moje kuca za nju” i “Generacije ‘91- 95.”, preko dokumentarnog prikaza ‘potrošenih’ “55+” i akcije “Budućnost je sada”, izvedene u Hrvatskoj gospodarskoj komori, kojom je po nekima predvidio pad Nadana Vidoševića, do glazbenog spektakla “Mali čovjek želi preko crte” gdje uz pomoć stiha novovalnog benda “Šarlo akrobata” dovodi u pitanje svetost političkih sintagmi. 

Drugim riječima, Montažstroj sve te godine koristi formu “izvedbenog aktivizma u kojem umjetnost mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje”. Obilježavanje jubileja započelo je premijernim prikazivanjem videospota “Komunizam”, koji je sastavljen od citata i parafraza prepoznatljivih pop skladbi, uključujući popularni “Kenozoik” novovalne beogradske grupe VIS Idoli i “Razigran, bezobrazan i prijeko potreban” Nenad Romić za Novyi Byte, te od vizualnih fragmenata recentnih radova u produkciji Montažstroja.

U tom spotu Montažstroj se na vrlo efektan retro-šik način referira na historijski trenutak kad se 1989. godine dogodio pad komunizma i počeo tranzicijski proces koji nije ispunio očekivanja za boljim životom. Ustvrdivši da živimo u društvu nejednakosti, nepravde i neizvjesne budućnosti, Montažstroj odašilje spotom “Komunizam” jasnu poruku da “komunizam nikad nije bio kao sad, razigran, bezobrazan i prijeko potreban”, no to ne znači da zaziva prošlost i povratak socijalizma, nego sugerira da je došlo vrijeme da se razmišlja o potpuno novoj eri. Zbog toga u nastavku zaključuje da “ni socijalizam ni kapitalizam nisu rješenje, došla su vremena da se mora smisliti potpuno novi civilizacijski sistem, ali tu staje naše razmišljanje”. 

Tom porukom Montažstroj kritizira i vrstu glazbe koja otupljuje i udaljuje slušatelje od njihove stvarnosti. Spot “Komunizam” zapravo je dio multimedijalnog projekta, odnosno predstave “A gdje je revolucija, stoko?”, koja je premijerno prikazana na zadnjem 48. BITEF-u. Kako predstava istražuje može li pop glazba postati oruđe izravnog poticanja na društvene promjene, “razotkrivajući taštinu, licemjerje i nedosljednosti u društvu u kojem je osnovna vrijednost novac”, međunarodni žiri joj je dodijelio specijalnu nagradu za “izuzetnu refleksiju o poziciji umjetnika u suvremenom društvu”. Montažstroj se na obljetničkom slavlju, kao dio slavljeničkog performansa, privremeno uselio u prostor Kulturno-informativnog centra i tamo organizirao svoj ured obavljajući svakodnevne poslove i ispitujući potencijalne kandidate koji su se prijavili na njihov natječaj za radno mjesto producenta. Tim činom Montažstroj je na simbolički način pokušao utjecati na rješavanje problema nezaposlenosti.

Uz to, priredio je izložbu na kojoj je kao eksponat izložio prikaz svoje borbe s Gradom Zagrebom za dobivanje prostora za rad po povlaštenim uvjetima kakve dobiva većina neprofitnih udruga. Iako i Montažstroj djeluje kao udruga, dakle registriran je za nekomercijalnu djelatnost, zasad je zaobiđen u toj raspodjeli gradskoj prostora koji se dijeli šakom i kapom mnogima te tako godinama djeluje kao beskućnik. Time je uputio suptilnu kritiku gradskim strukturama koje do danas nisu prepoznale misiju kolektiva koji je, po najnovijoj Šeparovićevoj ironičnoj definiciji, “bezopasan, pripitomljen i zgodan za gledanje, kao životinje u zoološkom vrtu”.

Montažstroj je za iduću godinu najavio i nekoliko novih umjetničkih projekata koji tematiziraju neke od trenutačno najvažnijih društvenih i ekonomskih problema pa se može pretpostaviti da će zbog provokativnosti i kritičnosti sigurno biti u žiži zanimanja kulturne javnosti. Prvi je kazališni projekt “Crna knjiga”, koji nosi ime po svojem literarnom predlošku, odnosno prema zbirci više od stotinu svjedočanstava ljudi iz Udruge Franak o životima razorenima nakon uzimanja kredita u švicarskim francima. Iako su u gotovo svim dosadašnjim projektima Montažstroja sudjelovali amateri - nezaposleni, beskućnici i razni marginalci, odnosno “otpisani i potrošeni”, u ovom projektu namjeravaju angažirati profesionalne glumce koji su se i sami našli u švicarskom kreditnom dužništvu, pa bi tako dokumentarnost trebala bila dvostruka.

Drugi “Nedovršeni projekt” bavi se nikad završenom Sveučilišnom bolnicom na jugoistočnom ulazu u Zagreb, u naselju Blato, a trebao bi se realizirati u suradnji s Umjetničkom organizacijom Protunapad. Taj građevinski kostur i ruglo grada značajan je po tome što su generacije ljudi u socijalizmu, današnji “Potrošeni”, prije više od 30 godina mjesecima izdvajali iz svojih plaća nemale dobrovoljne priloge za gradnju turbomoderne bolničke ustanove. Novac je netragom nestao, a zadnjih godina izredali su se različiti prijedlozi prenamjene i revitalizacije tog prostora, od toplica, blatnih kupelji i zabavnih akvaparkova pa do futurističkog tehnološkog parka po uzoru na Silicijsku dolinu, odnosno Jurski park. 

U sklopu projekta je arhitektica Dafne Berc predstavila svoje opsežno istraživanje o tom kompleksu, “derutnoj bolnici koja je danas pravi simbol stanja našeg zdravstvenosocijalnog sustava”. U sklopu obilježavanja 25. obljetnice rada održana je i tribina provokativnog naslova “A gdje je revolucija, stoko?”, na kojoj su govornici Dean Duda, Ivan Ergić, Marina Ivandić i Tomislav Klauški trebali skrenuti pažnju javnosti “na društveno-politički kontekst i mogućnost njegove sveobuhvatne društvene promjene”. Prikazan je i prvi filmski proizvod Montažstroja, dokumentarac “Potrošeni”, koji na platno prenosi kazališni projekt “55+”, u kojem se protagonisti “suočavaju s desetljećima vlastite šutnje koja je dovela do toga da mladima predaju svijet u ruševinama”. Imaju li oni snage za neku promjenu, ostavljeno je gledateljima da prosude.