Vlado Simcich Vava, jedan od kultnih likova riječke i hrvatske rock, punk i novovalne scene, producent, gitarist i književnik, koji u svojoj pripovjedačkoj tehnici utjelovljuje spoj glazbenog i književnog senzibiliteta, ovog studenoga dolazi u Zagreb zbog dva iznimno važna događaja: prvo je 20. studenoga u klubu Boogaloo nastupao sa svojim ponovno uskrslim, jednako kultnim riječkim bendom Paraf, kad je grupa promovirala novi album istog naziva, a zatim će 26. studenoga u kafiću Crni mačak predstaviti svoj najnoviji roman “Vjetar i zastave”, u kojemu se bavi bračnim odnosom i - nevjerom.
Službena biografija kaže da je Vava rođen u Rijeci, diplomirao je književnost, a tijekom života surađivao je s omladinskim listom Val, Novim listom i raznim portalima, te bio urednikom na Radio Svidu. Prije Parafa, svirao je s Lauferom u njihovu najuzbudljivijem razdoblju, kad je cijela zemlja pratila riječko ludilo na rock sceni, a zatim i s grupama Mone, Blagdan Band, Turisti, Paraf i Boris & the Batts. Objavio je i desetak vrlo intimnih solo albuma koji bi se mogli svrstati u kategoriju ambijentalnog rocka. Osnovao je neformalnu književnu grupu Ri Lit, a uz to je i autor glazbe za dokumentarni film “Bosanoga” Morane Komljenović i kratki film “Neka ljubav kaže sve o nama” Kristine Barišić.
Express: Objavili ste novi studijski album ‘Paraf’ i najavili turneju te koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo. Kako Paraf zvuči danas, gotovo 50 godina nakon prvog gerilskog koncerta u tadašnjem Parku Vladimira Nazora u Rijeci, jeste li možda modernizirali zvuk i prilagodili ga današnjem vremenu?
Paraf je prošao, od prvog njihova nastupa ‘76., do danas nekoliko drastičnih promjena. Zvukovno, jer podsjetimo se debi albuma, “A dan je tako lijepo počeo”, koji je baziran na tri esencijalna instrumenta - gitara, bas i bubanj - i na iskrenom punkerskom izvornom stilu, do novovalnog sljedećeg LP-ija “Izleti”, obogaćenim sintevima toliko nužnim i aktualnim početkom 80-ih, do zaključno - tjeskobno darkerskim i pomalo proročkim za vremena koju su tek uslijedila - onodobno, nažalost, nedovoljno vidljivima “Zastavama”. Nisu bile u pitanju samo mijene i prilagodbe zvukom, već i novim postavama, pri čemu je svaki novi član donosio sa sobom drugačije iskustvo i senzibilitet. Tako je, vjerujem, i sad s ovim četvrtim studijskim eponimnim albumom. Jednim dobrim dijelom smatram da je stilsku inicijaciju onoga što će tek uslijediti dala naslutiti i ona četvrta studijska strana dvostrukog živog albuma “Delta Live”. Tu se već čuje odmak, kako autorski, tako i stilski od “Zastava”, ali svakako zadržavajući duh Parafa, ujedinjenih u veliki orkestar, jednim dijelom stilski oslonjenim na slavnu prošlost, a opet okrenuti sadašnjosti.
Express: Na zagrebačkom koncertu nastupit će izvođači iz svih postava, a osim promocije novog albuma publika će čuti i najveće hitove iz sedamdesetih i osamdesetih. Dakle, što ste nam pripremili?
Naglasak će biti na predstavljanju novog albuma naziva “Paraf”, ali neće nedostajati ni onih upečatljivih pjesama iz svih faza benda. Dakle, jedan oblik the best of, kao podsjetnik na prošlost s pogledom u blisku budućnost. Valter, Pavica, Zdrave i Raul kao okosnica originalnih članova uz malu pomoć, nas usvojenih novopridošlih, protrest će oštar, rezak zrak kluba. Nadam se ispunjenom prostoru i obećajem potpuno predanu energiju s naše strane.
Express: Pošto je od ‘Zastava’, zadnjeg albuma Parafa, prošlo više od 40 godina, možete li nam reći zašto se tako dugo čekalo i što je bilo prijelomno da se Paraf baš sad ponovno okupi i snimi album?
Paraf je, neslužbeno, prestao s nastupima 1987. godine. Život ih je jednostavno rastočio na sve strane. Povremena okupljanja su, doduše, postojala, ali bila su kratkog daha. Kad sam im se pridružio prvi put, 2008., smatrao sam to jednokratnim angažmanom, gdje se nije vidjela ambicija uskrsnuća, nego tek privremeno “narušavanje” reda i mira scene. No sve se promijenilo s realiziranom Dallasovom antologijom grupe koja je obuhvatila cjelokupnu karijeru, a pozitivni odjek koji je četverostruko izdanje ostavilo na publiku nije ostalo neprimijećeno u bendu. Rukavica je bila bačena i početnu zbunjenost efektom antologije svi smo zajedno prihvatili kao dobar izazov pa smo krenuli, bez neke konkretne strategije, graditi novi Paraf. Pjesme su se rađale, jer smo konačno shvatili da se moramo odmaknuti od stare slave, intenzivno smo vježbali u garaži, brusili svaki ton i udarac - s dva bubnjara, Alenom Tibljašem i Bobotom Grujičićem - te konačno iznijeli kompletan materijal u studijskom obliku. Trebalo nam je mnogo vremena, istina, no morali smo si postaviti ljestvicu visoko, ne dopustivši si ni u jednom trenutku manjak koncentracije ili ustupka.
Express: U osamdesetima je riječka rock i punk scena bila poseban fenomen u cijeloj Jugoslaviji. Kako iz današnje perspektive vidite njezine specifičnosti, njezin naboj, revolucionarnost i šarm?
Iz moje perspektive zaljubljenika u lokalnu scenu od koje sam učio i, hmm, posuđivao, sakupljao posredna iskustva, pa konačno i stidljivo počeo nastupati, to je i danas ostalo neizmjernim i najvažnijim! Taj silan trud, bez ikakve pomoći izvana, međusobna povezanost aktera, mali koraci koji su učinjeni da bi scena nadrasla kompleks provincijalnog spleena je moj osobni krzneni kaput, ono što me štiti od promašaja kojih nije nedostajalo u mojoj karijeri! Iz mojeg odgovora se možda može naslutiti da živim u prošlom stoljeću i u nostalgiji, ali riječ je o jednostavnom osjećaju zajedničkog identiteta, onom što me/nas drži na okupu bez obzira na skupljene bore na licu. Ozračje koje je pratilo grad tih ključnih punkersko-novovalnih godina bilo je glasno, anarhično i nepokoreno. Stvarao se novi svijet.
Express: U to vrijeme postojale su i neke tenzije između novovalne i punk scene te ‘organa reda’, koji su punk smatrali prijetnjom državnom poretku. Česte su bile racije, a mladi su se spašavali od pendreka uzvikom: ‘Živio Tito i partija’. U kakvom su odnosu bili socijalizam i punk?
Mislim da su bili u relativno prijateljskim odnosima. Iako, da, milicija je uvijek imala ponegdje kakvog doušnika, tankoćutnog dušobrižnika sistema koji bi vrijedno i neumorno čeprkao po dosjeima muzičara. Ako se ne varam, pojedini su članovi benda imali neke neugodnosti s tadašnjim SUP-om, uručivali su im se pozivi na informativne razgovore, dok je Valter, na primjer, u potpunosti prošao lišo bez obzira na podrugljivost i sarkazam u autorskom tekstu “Narodne” (“nijedne nema bolje od naše...”). Bili smo ponekad privođeni u stanice bez ikakva posebna razloga, tek tako, jer bismo se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, ali osim ondje zagušljivog zraka i narasle nelagode u nama, ništa se posebno nije dogodilo, to jest nije ostavilo trajne posljedice na psihičko zdravlje. No isto tako vjerujem da će nečije tuđe iskustvo demantirati moja osobna iskustva.
Express: S obzirom na vaš dugogodišnji angažman na riječkoj glazbenoj sceni, kad ste djelovali kao gitarist u bendovima poput Laufera, En Facea, Blagdan Banda i Turista, a kasnije i u Parafu, te kao i solo izvođač, koliko se ona izmijenila od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas? Gdje su nestali punk i novi val?
Recimo da taj stav - a ne znam kako dovoljno dobro to definirati - još blista, ali možda malo mutnijim sjajem. To više nije tako izražen krik revolta, ali se isto tako nadam da nije labuđi pjev ili pak žalobni ton kukavice. Moguće je da su se i naše generacije našle na nekakvom brisanom prostoru, malo podalje od trenutačnih atraktivnijih muzičkih zbivanja i da se naši glasovi čuju u nešto manjem spektru konzumenata. No čini mi da smo još ostali vjerni tom živom taktu koji ne prestaje odjekivati u nama. U devedesetima, za vremena provedenog u grupi Laufer, imali smo, kao čvrsti organizam, snažno izraženu ambiciju i cilj, a povezivale su nas gotovo bratske neraskidive spone, ali i vrlo sličan muzički molski ugođeni senzibilitet. Tijekom komponiranja, u kojemu smo sudjelovali velikim dijelom sva četvorica, bili smo poput arhitektonskog ureda - svatko je morao razraditi svoj dio kako bi konstrukcija pjesme bila čvrsta poput stijene, a da pritom nedvosmisleno prenosi naša emotivna stanja. Bili smo povezani, stalo nam je do istih ideala - individualnih sloboda i ljudskih vrijednosti.
Express: Već godinama stvarate i instrumentalnu glazbu u kojoj iskazujete, kako navodi portal ravnododna.com, vlastito stanje tjeskobnosti vremena u kojem živimo. Tako je ‘Il Suono senza pellicola’ još jedan simbol njegova promišljanja pa i uvjerenosti da se nalazimo u dobu zastrašujuće agresivnosti izuzeti od iluzija o obećanoj blistavoj budućnosti. Dakle, kakvo je vaše osjećanje ovoga vremena u kojemu sve više dominira umjetna inteligencija, algoritmi, sve je više nasilja i narodnjaka, a sve manje empatije?
Ova konstrukcija “zastrašujuće agresivnosti” se prije svega odnosila na doba u kojem živimo, okruženi fanatizmom i opsjednutošću ratovima i oružjem, pa i novouvezenim gorštačkim senzibilitetom kojim se oblikuje našu sadašnjost. Ponestalo je ljudskih uvjerenja i potpore vrlinama koje su se u međuvremenu preobrazile, kao Gregor Samsa, u mane. Što se tiče ovih drugih tema, jasno je da UI preuzima ulogu kreativnosti, na što ne treba nužno gledati s antipatijom, jer to je ustupak tehnološkoj revoluciji, pri čemu se čovjek djelimice zamjenjuje, ali ne i izostavlja iz procesa. Zasad sam takvog mišljenja, dopuštam si to izokrenuti ako se pokaže suprotno. S narodnjacima se nisam sretao ni u prošlosti, pretpostavljam da smo stigli u razdoblje odgode od onog ukusa kakvog smo se mi nauživali. Tko će ga znati!
Express: U javnosti ste možda poznatiji kao rock gitarist nego književnik premda ste objavili nekoliko naslova, od prvog ‘Odstranjivač ljubavi’ preko ‘Srca od gume’ i distopijskih ‘Podudarnosti’ do ‘Kapetana onkraja’ i zadnjeg ‘Vjetar i zastave’. Što vas najviše motivira na pisanje?
Unutarnji nemir, širom otvorena vrata u vlastitu savjest, društveno okruženje, manjak iskazane hrabrosti u stvarnom životu, introspektivnost - možda i biografičnost - sve to zajedno zauzima vidljivi prostor u mojem pisanju. Ali ne manjka tu ni znatiželje, istraživanja emocionalnih stanja i odnosa među ljudskim jedinkama. Važan čimbenik u pisanju mi je također oduvijek pop kultura, nešto što mi iznova uzburka maštu i otpusti prste prema tipkovnici.
Express: U novoj knjizi ‘Vjetar i zastave’ progovarate o bračnoj nevjeri, preljubu, smještajući priču o Ediju i Loli u osamdesete i referirajući se na glazbu tog vremena, kao i u nekim drugim romanima što bismo mogli nazvati jednom od karakteristika vašeg pisanja. Što vas je privuklo toj temi? I je li braku kao formi odzvonilo?
U osamdesetima je, prije svega, odzvonilo strahu od autoriteta, sloboda se napokon mogla riješiti svojih štaka i protrčati našim umom i tijelom. Nismo gubili vrijeme, zbogom konvencijama! “Vjetar i zastave” je krenuo od snažne, jake, samouvjerene mlade žene Lole koja ne preza pred nemogućim zadacima osvajanja, kako svojom neodoljivom ljepotom, tako i iznimnim intelektom što u njezinu orbitu uvijek dovlači mnogo pretendenata, a ona se, nipošto nalik Penelopi, lako upušta u avanture, no svakoga tko ju je razočarao obilježi. Kako, neka ostane čitateljima da otkriju. Iako Lola dolazi iz sporedne uloge, njoj pripada upravo taj spotlight, a ne toliko Ediju kao glavnom liku. Monogamija kao moralni koncept je u suštini solidna ideja, ali vrlo često neodrživa, jer ljudska je priroda instinktivna, gotovo lovačka. Možemo li biti zaista vjerni tijekom cijeloga života, a u ovom romanu riječ je o vrlo mladim ljudima koji ulaze brak u ranim dvadesetima godinama, jednoj osobi? No s druge strane, kako sam i sam u braku, a da ne bih bio skroz u proturječnosti, ne bih rekao da je ta institucija nekakav relikt prošlog doba, tek je nešto labavijih okvira. Što se tiče muzičkih referenci, da, one su oduvijek sa mnom. Iz rock’n’rolla crpim neograničenu količinu snage, inspiracije, energije i bilo bi potpuno pogrešno s moje strane to ignorirati ili demantirati kako je poslužio kao nekakav okidač, pa i vodič, pri pisanju. I u “Vjetru i zastavama” jedan slučajni susret s poznanikom iz prošlosti, i njegov povrat moje odavno zaboravljene na nekom tulumu crvene ploče Idola, bio je dovoljan da pokrene niz fiktivnih događaja koje sam uobličio u roman.
Express: Mislite li da prozom možete usmjeravati pozornost društva na neke marginalizirane pojave i probleme, kao što u ‘Kapetanu onkraja’ progovarate o beskućništvu?
Nisam pisao “Kapetana...” s tom promišljenom agendom, nikako! Naprosto sam sebe projicirao u toj ulozi i otišao tako daleko - ali ne previše, tek kopajući po bajama i motajući se gradom u starom rasparanom skafanderu i prljavim hlačama - da sam sebe testirao u takvom statusu. Ako je to bila neka vrsta reakcije na beskućništvo, onda je ona bila sasvim podsvjesno okinuta. Nakana je bila jednostavno okušati se pisati fikcijski prikaz takvog života koji sam morao ipak i okusiti u jednoj kontroliranoj mjeri. Socijalne teme u prozi su privlačne, pogotovo kad su dobro i spretno sročene, no jesam li do kraja uspio u tom romanu, bolje je da drugi sude.
Express: Prije više od deset godina pokrenuli ste Ri Lit, neformalni riječki književni projekt. Koji su najveći benefiti od tog projekta?
Prvotna ideja bila je izaći iz našeg manjeg opsega, predstaviti se široj publici. To je uspjelo dobrim dijelom u Rijeci, dok su sljedeći pokušaji i gostovanja po Hrvatskoj bili upitni što se posjećenosti tiče. U međuvremenu, tijekom posljednjih dvanaest godina, Ri Litovci su ostvarili sjajne individualne spisateljske karijere, osvojili niz književnih nagrada, objavili hit naslove pa su, paralelno s tim uspjesima, pokrenuli lavinu zanimanja za skupinu. Sa svakim novim nastupom autorice i autori pišu nove priče, uvijek iznova iznenađujući zahvalnu i gladnu publiku. A da to ne ostane samo na ukazanjima po daskama dvorana, udružili smo se s redateljem Anđelom Jurkasom, s nakanom da se možda snimi neka vrsta dokumentarca. Pripreme su počele prije 2020., no svijet se zaključao, pa je tako i sama ideja otišla gotovo u zaborav. Ali upornost Jurkasa nagovorila nas je na izlazak pred kamere i zaista je film “Stisni play - Ri Lit” dovršen upravo ove godine! Premijeru će tog eksperimentalnog formata odrediti projekcija na nekom od festivala. Rekao bih da smo, ili ćemo uskoro, time dobili i novu nadogradnju i približavanje literature općenito publici. Osobno sam profitirao tako što sam se inspirirao djelima mojih kolega iz Ri Lita i svježe objavio novi instrumentalni album “MMXXV”, a čiji će se dijelovi također naći i u filmu kao prateći soundtrack.
Express: Vaša partnerica je Iva Močibob, bivša članica skupine E.N.I. te pjevačica u Turistima i Parafu. Jedan ste od parova koji spaja poslovno i privatno. Kako to izgleda u praksi, koje su vrline, a koje mane takvog odnosa?
S Ivom imam nesumnjivo lijepi život upravo zbog toga što imamo srodne senzibilitete i nadnaravnu ljubav prema muzici! Možda to zvuči utopijski i romantično, pa čak i zastarjelo, no iskreno je. I dok snimamo pjesme za Turiste, pristupamo tome sa zajedničkom strašću, ali i kritički, pa kad nam nešto u izvedbi ne dotakne leđni srhomat, s lakoćom se rješavamo tih promašaja, ne žilaveći ego imperative. Oslanjamo se i u privatnom životu jedno o drugo kad god je to nužno, potpuno bezuvjetno. Naša kći je i naše ljepilo, naravno, ali ponekad izazove i kraća, ne toliko značajna, trenja, što nije neobično s obzirom na to da je na ulaznim vratima puberteta.
Express: Kako iz riječke perspektive vidite koncert Thompsona na zagrebačkom Hipodromu i sve ono što je taj koncert utjelovio?
Poznat mi je samo jedan Thompson, i to onaj imena Richard, čije su gitarske vratolomije malo poznate u našim krajevima, a iskreno govoreći ne nalazi se ni u mojih top 10 najboljih utjecajnih gitarista, no svejedno visoko ga držim kao lučonošu britanskog baroknog i živopisnog stila u njihovu tradicionalnom žanru.
