Spaljuju ljude naživo, dužnost osvete prenose s generacije na generaciju, tu sijevaju noževi i mačevi... Lako je zamisliti da su i Verdi i Cammarano, pišući "Trubadura", grofa Lunu zamišljali kao opakog tipa s kojim se nije zafrkavati. A kad su stigle fotografije s probe kostima, bilo je jasno da je to imao na umu i redatelj aktualnog zagrebačkog HNK-ova "Trubadura" Arnaud Bernard.

Krupan, izbrijane glave, s kratkom bradom bez brkova, iskićen epoletama i raskošnim vezom na plemićkoj uniformi, pa još s povezom preko oka, lako je bilo zamisliti Luciana Petreana, baritona iz Rumunjske, da bi mu za puni dojam savršeno pristajala još koja gusarska naušnica.

"Trubadur" Blizanke iz HNK: "Sve isto čujemo, vidimo, i isto mislimo"

Lice je to čovjeka koje kamera voli prikazati takvim da se s njime uopće nije zafrkavati, kamoli s njim zakačiti. A zapravo je riječ o rijetko blagoj i prijateljski raspoloženoj gromadi od čovjeka koji nas je u svojoj garderobi u HNK dočekao s osmijehom od uha do uha. 44-godišnji Rumunj iz Bistrice, iz Transilvanije, od premijere "Trubadura" 22. veljače praši poput rock-zvijezde; nastupa svaka dva dana. U Zagreb je došao prije samo jednog mjeseca i u rekordnom roku uvježbao grofa Lunu.


"To sam pjevao i ranije u nekim drugim produkcijama. Uvijek je, naravno, riječ o drugačijem pristupu, ali zbog ranijeg iskustva imao sam sasvim dovoljno vremena za pripremiti se", pričao je, a s hodnika su dopirali zvukovi opsadnog stanja u HNK.


Zagrmio bi orkestar, preko zvučnika bi se tražilo ovog ili onog na probu, tražilo se kostime, ali ništa nije moglo omesti cool-flegmatičnog Petreana.


"U 'Trubaduru' sam prvi put nastupio 2015. u operi u Brasovu, kao grof Luna, kod profesora Andea Tabacarua Hogee s Glazbene akademije u Bukureštu. A onda u listopadu iste godine u Glazbenom kazalištu Nae Leonard u Galatiju kod talijanskog redatelja Paola Bosisija...", nabrajao je Petrean i kad je spomenuo da je tek 2010., u dobi od već 35, prvi put nastupio u operi, u "Rigolettu", otvorilo se pitanje čime se u životu, zaboga, bavio puste godine do tada.

I onda nam je otkrio. Bio je na pragu punoljetstva kada je 1992. roditeljima rekao da želi postati pjevač:
"Još nisam bio niti sasvim svjestan što to točno znači. Živjeli smo u malom mjestu u okolici Bistrice i uopće me nisu razumjeli. Rekli su mi: 'Slušaj ovako, to ti uopće nije profesija, od toga nećeš moći živjeti!'"


Nije ulazio u detalje, ali je bilo jasno da su mu se u tom trenutku raspali tinejdžerski snovi. Ali na tome nije ostalo. Njegov talent na veliku scenu prikrao se na stražnja vrata.


"U to vrijeme sam upoznao lokalnog svećenika i počela me privlačiti vjera. Pomislio sam, OK, ako ne pjevač, mogu postati svećenik, a jedna od stvari koja me je privlačila crkvi bilo je baš pjevanje", pričao je, snažno gestikulirao, taj krupni bariton baš voli rukama pojačavati dojam onoga o čemu govori.

Upisao je Teološki fakultet i počeo je pjevati u Katedrali u Cluju, u toj spektakularnoj zgradi Rumunjske pravoslavne crkve; velikoj, akustičnoj...


"Odmah preko puta katedrale nalazi se zgrada Rumunjske nacionalne opere Cluj. Mnogi od pjevača iz opere dolazili bi povremeno pjevati i u katedrali. I jednog dana jedan od njihovih istaknutijih ljudi rekao mi je: 'Čuj, imaš predivan glas. Hajde dođi pjevati i kod nas", pokupili su ga praktično u prolazu, kao skauti u profesionalnom nogometu.


Djed i unuk 'Moj djed Stevan Dedijer bio je u desantu u Normandiji'

Usred priče u garderobu je upala pomoćna garderobijerska radnica i pobrala nekoliko komada odjeće s vješalice u Petreanovoj sobi, s hodnika je opet zagrmio orkestar, ali ništa Petreanu nije moglo srušiti koncentraciju dok je nastavljao pričati. Upravo je postajao punoljetan i još ga nije zanimalo izaći na veliku scenu.


"Moja glavna scena još je trebala biti oltar. Prve četiri godine bio sam đakon, a onda sam narednih osam godina bio svećenik", rekao je i opet razvukao smiješak iznad one svoje piratske brade.


OK, ali, zar punih osam godina? Gdje je bio u župi? Zašto je prestao?


"Bio sam u službi u dvjema bolnicama u Cluju; u rodilištu i u hospiciju."


Dočekivao je ljude kad su dolazili na svijet i ispraćao ih u domu za umiruće...


"Znalo je biti bolno, baš gadno", stavio je grmalj svoje velike dlanove na srce.


"Nije to bilo poput rada u župi, gdje si na jednom mjestu, nego u bolnicama, gdje je sve puno delikatnije. Često bi me znali zvati kasno navečer ili noću da odem nekome dati bolesničko pomazanje, da se pomolim nad nekim preminulim. Ali, nije mi bilo nepodnošljivo, jer volim ljude i volim raditi s ljudima", nije htio ulaziti dublje zašto se nije ostvario u svećenstvu.


"Znate, i u tom svijetu ima konflikata kao i svugdje u životu, kao u liječništvu, pjevanju, medijima... hehehe", rekao je.


"Nije stvar toga da bi mi i danas nedostajalo nešto iz tog doba. Ja sam i danas čovjek od vjere, osjećam povezanost s Bogom, blizak sam Crkvi, odem u crkvu, pomolim se, kad imam vremena vodim crkveni zbor, još uvijek sam povezan sa svećeničkim pozivom u sebi. Kad negdje otputujem, potražim crkvu u kojoj se mogu pomoliti... Osjećam da sam mogao učiniti i više, ali u životu ima i prepreka...", očito je imao svoje razloge koje nije htio iznijeti.


Stvar je prelomio 2006., kada je upisao Glazbenu akademiju u Cluju i odlučio da je pjevanje ono što će raditi ostatak života. U taj dio života krenuo je punim gasom. Nakon "Rigoletta" četiri godine poslije, nastavio je Verdijevim stazama; "Traviata", "Falstaff", "Trubadur", poludjeli su za njegovim baritonom. Pa je krenuo i po Puccinijevom opusu.


"U tri godine nastupio sam u svim velikim kazalištima u Rumunjskoj, u njih devet. 2015. otišao sam na studij u Italiju kod jednog od najvećih živućih baritona, kod Giorgia Zancanaroa... Kakav je to veliki, veliki čovjek. Potom sam išao u Milano učiti od još jednog velikana, kod Bonalda Giaottija."


Leo Jakovina Curama bih lagao da idem na nogomet, ne na balet

U publici mu se počelo okupljati sve zanimljivije društvo svjetskog ranga. Tako je bilo i one večeri 2016. u Galatiju, kad ga je poslušao onaj tip...


"... koji mi je danas agent. 2016. sam imao svoju prvu međunarodnu turneju s 33 nastupa u 'Rigolettu'."


Iz tog doba Flickr i Pinterest pamte ga u zbirkama često naslovljenima kao "22 najbolja..." ili "7 najboljih fotografija iz Rigoletta". Zvijezda je bila rođena i 2017. nastupio je u "Balu pod maskama", pa u "Tosci" u Cataniji, u "Aidi" u Magdeburgu, u "Tosci" u Düsseldorfu, pa u Duisburgu, u "Aidi" u Nantesu, u "Balu pod maskama" u Pragu
"I evo me sada u 'Trubaduru' u Zagrebu, hehehe...", opet se nasmijao.


"Jako sam zadovoljan kako je ispalo u HNK, ali moram priznati da nije bilo lako jer sam tijekom pjevanja morao i trčati, što pjevaču nije lako. Sretna je okolnost to što sam u tom nazovimo ga jednomjesečnom treningu izgubio dosta od ovoga", smijao se i objema rukama prihvatio škembu.

Rekao je da voli operu u kojoj je naglasak i na dramaturškom dijelu:


"U mnogim drugim produkcijama solisti imaju statične role. Ali ovdje redatelj traži da su glumci stalno u pokretu, čak i kad je glazba sporija. Pjevač je dinamičan i mora razmišljati i o tome. Tog dramaturškog dijela ima i u drugim operama, a meni se to sviđa tako se uživjeti u ulogu. Kad izađem na pozornicu prestajem biti Lucian Petrean, postajem Scarpia, postajem Grof Luna, Grof Rigoletto. A u ovoj operi toga doista ima više nego u drugima."


Primijetili smo da je njegova karijera izrazito "verdijevska".


"Giaotti mi je jednom rekao u Italiji: 'To je tvoj put, verdijanski repertoar; Verdi, verismo, Puccini, Umberto Giordani, Mascagni... To ti je suđeno i to moraš slijediti.' U Njemačkoj su pak na mojim nastupima primijetili da imam snažan glas i smatrali su da bih mogao izvoditi i Wagnera. Ali su zaključili da je zbog jezika ipak prirodnije da slijedim onu svoju sudbinu", kazao je.

Orašar 'I ja sam kao mlada imala krvave nožne prste'

Godinama je na putu, a htio bi još toliko toga: "Othello", "Macbeth", "Simon Boccanegra", Puccinijev "Plašt"...
"Imam cijelu listu stvari koje bih još htio naučiti i pjevati", rekao je.


"Već sam i lud od toliko učenja, od toliko vježbanja, pjevanja, zato se volim sjetiti što mi je jednom rekla 70-godišnja sopranistica Mariella Devia: 'Ako si danas otpjevao dobro, sutra ćeš morati još vježbati.' To je tajna uspjeha. A i Pavarotti je govorio: 'Ako ne vježbam jedan dan, to ću ja primijetiti. Ako ne bih vježbao dva dana, to bi već primijetili moji prijatelji. A ako ne bih vježbao tri dana, to bi primijetili svi.'"