Razgovor s Jerkom Marčićem, 38-godišnjim zagrebačkim glumcem, može se voditi u mnogo smjerova. Tema mogu biti njegove dosadašnje uloge, no onda će razgovor skrenuti na situaciju u hrvatskoj kulturi i politici, o čemu glumci uglavnom nerado razgovaraju iako se politika rado bavi kazalištem.
Nadalje, s Jerkom Marčićem može se razgovarati i o njegovoj obitelji - o pokojnom djedu Stevanu Dedijeru, fizičaru i akademiku, čovjeku nesvakidašnje biografije i osobnosti, koji je 90-ih rat proveo u Dubrovniku i bio žestoki kritičar Slobodana Miloševića. Jerko bi mogao pričati i o majci Danici Dedijer, poznatoj kazališnoj kostimografkinji, ali i o ocu Radovanu Marčiću, kazališnom i filmskom redatelju, gastronomu i gastrokritičaru te zagriženom jedriličaru.
Odrastati uz takve ličnosti može biti i blagoslov, ali i prokletstvo, no Jerko nije od onih koji bi imao komplekse zbog uspješnih roditelja. Naprotiv, od svih je uzeo ponešto i složio autentičnu ličnost, sa stavom i karakterom. Stoga nije čudno da je tijekom desetogodišnje glumačke karijere vrlo često igrao i takve likove. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti prije 11 godina i od tada je odigrao desetke briljantnih uloga.
U početku manjih, ali čak i te minijature bile su zapažene i publika ih je nagrađivala aplauzom, a kritika opširnim pohvalama. Profesionalan rad nastavlja ulogama u mnogim kazalištima, od kojih se posebno ističu: "Shakespeare na Exit" 2006. (Nagrada hrvatskoga glumišta za najboljega glumca do 28 godina, zlatni smijeh Dana satire), 2007. "Veli Jože", 2010. - Nagrada hrvatskoga glumišta za glavnu mušku ulogu u dječjoj predstavi, pa "Nemirne noge" 2013. - Priznanje "Mate Ergović" na Festivalu glumca u Vinkovcima, "K’o rukom odneseno" - najbolja sporedna uloga Dana satire 2014.
Igrao je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, jedna od prvih uloga bila mu je don Jere iz Marinkovićeve "Glorije" u riječkom Teatru HKD 2003., a onda je postao član ansambla Dječjeg kazališta Trešnja. Kad se poželio promjene, sva vrata zagrebačkih teatara bila su mu zatvorena. Stoga je 2014. promijenio adresu i otišao u Rijeku, gdje je, na poziv Olivera Frljića, dobio mjesto u ansamblu HNK "Ivana pl. Zajca".
U Rijeci je proveo tri godine, bio i asistent na Akademiji uz Radu Šerbedžiju i Lenku Udovički, da bi se početkom 2018. vratio u Zagreb i dobio angažman u Kerempuhu, u kojemu ovih dana priprema premijeru predstave "Blue Moon", prema tekstu Damira Karakaša i u režiji Borisa Liješevića.
"U ovoj prestavi igram Charliejeva oca, koji uopće ne razumije sina koji je rockabilly, kao što ja sad ne razumijem nove generacije koje slušaju cajke i turbofolk jer je to njihov način izražavanja bunta. Dakle, cajke su stvarno kontra svega. I kao što ja sad to ne razumijem, tako taj otac krajem 80-ih nije mogao shvatiti generaciju svojega sina. U ovoj priči našao sam se na drugoj strani, a za ulogu sam se pripremao tako da nas je Damir Karakaš odveo u svoje selo blizu Brinja u Lici kako bih se upoznao s njegovim ocem", govori Marčić kojemu će ovo, nakon dugo vremena, biti uloga u kojoj će govoriti na narječju.
Posljednjih 5-6 godina igrao je uloge Alcestea iz Moliereova "Mizantropa" ili Krešimira Horvata u Krležinu "Michelangelu Buonarrotiju", ali i u predstavama Olivera Frljića koje su izazvale neviđeni bijes dijela javnosti. Marčić se prisjeća u kakvoj je atmosferi bio ansambl koji je igrao u predstavama "Bakhe", "Aleksandra Zec" i "Naše nasilje, vaše nasilje" te "Hrvatsko glumište":
"Samo ću taksativno nabrojati što nam se događalo - prijetnje kamenovanjem, misa za naše duše, nekoliko uglavnom verbalnih napada iz publike, pa protesti pred kazalištem u Rijeci i Splitu, tužba u Poljskoj za predstavu ‘Naše nasilje, vaše nasilje’, pa zatim demonstracije u Splitu zbog te predstave kad nas je čuvao interventni vod policije. U Brnu su predstavu prekinuli skinheadsi. Nakon nekog vremena nam je sve to postalo normalno iako izlazi izvan okvira kazališta i na ulici gledaš hoće li te netko doista napasti. A zapravo se istodobno odvijalo nekoliko režija - jedna u kazalištu, druga izvan kazališta, jer je sasvim jasno da su svi ti protesti bili pomno dirigirani, a treća režija se odigravala u medijima prema nečijoj narudžbi, što je bila isto jedna prestava".
Kako kaže, tijekom studija puno je radio s Bobom Jelčićem i Natašom Rajković, zahvaljujući kojima se počeo interesirati za kazalište u kojem se manje bavi glumom, a više sadržajem, temom.
"Bio sam baš nedavno na policiji u Rijeci i morao sam davati iskaz kao svjedok predstave zbog tužbe iz Poljske, pa sam razmišljao: ’Vidiš kako se sad ovi na sudu bave sadržajem naše predstave a ne estetikom’. Tijekom studija sam se počeo jako interesirati upravo za kazalište koje se više bavi sadržajem i nekom temom, osobnim ili društvenim problemom nego glumom samom. Naravno da glumu moraš savladati da bi se mogao izraziti, no predstava je u tom slučaju samo rezultat. Upravo smo se u Rijeci bavili takvim kazalištem, koje su neki prozvali aktivističkim. No ako počnemo razgovarati što jest, a što nije kazalište, onda smo u problemu jer bi to značilo da netko već unaprijed određuje i točno zna što jest kazalište i kako ono mora izgledati. Baš me borba protiv toga i zove da se bavim baš takvim kazalištem. Taj bunt."
Nastavak na sljedećoj stranici...
