Opet se vraćam na tu istu pjesmu, objavljenu u knjizi “Plótno”, godine 1990., u Parizu, još u emigrantskoj ediciji. Naslov pjesme je “Gledajući Šoah u hotelskoj sobi, u Americi”. Jedna je to od pjesama Adama Zagajewskog koje ispisuju doživljen ili upravo viđen prizor. U njima ništa nije izmišljeno, dopisano, ukrašeno, ničim se ne sluti poetski ceremonijal, bezazlenost stiha i rime, nego to zbilja progovara njegovim glasom. Pjesnik je prevoditelj nijemog i nemuštog jezika svijeta u kojemu živi. Upravo je u hotelskoj sobi u Americi. Nije rečeno gdje u Americi, a ni koje je godišnje doba. Ali nama se čini da je ljeto jer, u prijevodu Biserke Rajčić, “noć je nežna kao ždrepčeva dlaka”. Negdje iza zida, tu u hotelu, neki gosti pjevaju happy birthday to you, a u kiklopskom oku televizora miješaju se slike. Ovakvih smo noći, učinit će nam se, doživjeli po hotelima daleko od kuće. I koliko god se to nevjerojatnim čini, netko je iza zida pjevao happy birthday to you. Ta okolnost čitatelja vezuje uz priču. Uvijek je nevjerojatno, kao pred mađioničarem, kad u nekoj knjizi, pa još u pjesmi pročitamo nešto što nam se upravo tako dogodilo. Ali ono što slijedi sasvim sigurno nije. “Drveće mog djetinjstva preplivalo je okean/i pozdravljalo me uzdržano s ekrana”. Adam Zagajewski je u posljednjim trenucima rođen u Lavovu, ali je odrastao u Glivicama, u Šleskoj, pa u Krakovu. Krakov je ista Galicija, koju stotinu kilometara zapadnije, ali zapravo je na drugom kraju svijeta. Drugi kraj svijeta je svako mjesto na koje se stiže progonstvom. Odmah pokraj Krakova, blizu kao Zaprešić, kao Opatija, kao Omiš, kao Pazarić, nalazi se Auschwitz. U ravnici, negdje iza onih stabala, iza rijetkih šuma u kojima se nitko ne može sakriti. I onda Zagajewski, na televizijskom ekranu, u američkoj hotelskoj sobi, u filmu Claudea Lanzmanna “Shoah” prepoznaje drveće. No to je samo početak pjesme. “Poljski seljaci upuštali su se u teološke rasprave/s jezuitskom leporečivošću, samo su Jevreji ćutali./izmučeni dugim umiranjem”. Vrlo precizan opis onoga što se zbiva u filmu. 

Ti seljaci, koji su ispraćali svoje židovske susjede u smrt ili su toj smrti asistirali, okopavajući krumpir neposredno uz logorsku žicu, neobično su smireni i određeni ljudi. Oni ne viču, ne negiraju ono što se dogodilo, premda po načinu na koji govore nemamo dojam da se nešto veliko dogodilo. Ili se dogodilo kao vremenska nepogoda nad Auschwitzom. Za razliku od njih, njihove “jezuitske leporečivosti”, Jevreji u filmu uglavnom šute, “izmučeni dugim umiranjem”. U toj izvanredno prevedenoj frazi majstorstvo je pjesnika. Živi ljudi izmučeni su dugim umiranjem. I onda šute. U toj slici nešto je paradoksalno. Živi ne bi trebali znati kako izgleda umiranje, ali možda postoje i takva parapsihološka iskustva. No što se to zbilo sa svijetom ako su živi izmučeni dugim umiranjem? Zatim slijedi stih, rečenica, o pjesnikovim đačkim ferijama, što kao i ona stabla dopiru s ekrana, stižući s druge obale oceana i s drugog kraja vremena. I onda: “Kola za seno vozila su kosu umesto sena/a njihove osovine škripale su pod paperjastim teretom”. Zbilja, dogodilo se to da je konjska zaprega u nevinoj poljodjelskoj idili prevozila kosu umjesto sijena. Odrezana, ošišana, obrijana ljudska kosa, koja će poslužiti kao sirovina u proizvodnji tko zna čega, i u svakodnevnom proizvodnom ceremonijalu kapitalizma, koji će posvojiti i ovo ljudsko iskustvo, pripadala je ljudima, muškarcima, ženama i djeci koji su pošli u pepeo i dim krematorija. To je nešto što se, nasuprot mirnoći onih poljskih seljaka, doista dogodilo. I taj događaj, kao i sva ta kosa, pripada kulturnom iskustvu Europe. Taj “paperjasti teret” leži na njezinoj savjesti, pa se preraspoređuje po savjestima pojedinih europskih zajednica i pojedinaca unutar njih. Ali nitko, do Zagajewskog, neće primijetiti tu sasvim pjesničku sliku, nepodnošljivo nevinu: kosa se prevozi na kolima za sijeno. Kod Zagajewskog rimuju se slike, a rima je zasnovana na paradoksu. Paradoks je forma po kojoj kosa leži na savjesti Europe. “Nevini smo - izjavljivali su borovi./Esesovci su se pretvarali u slabašne starce,/lekari su se borili za njihovo srce, život, savest./Bilo je već kasno, osećao sam podmukli talas pospanosti.” Događa se to u filmu Claudea Lanzmanna, a događalo se i u našim životima. Vrijedi se sjetiti Dinka Šakića koji, istina, nije dopro do Auschwitza, ali je sve od sebe dao da prema ideji svojega šogora, ili što mu je već bio, Vjekoslava Luburića, u Jasenovcu stvori mjesto dostojno Auschwitza. Za što je na kraju svih krajeva nagrađen ispraćajem, na kojemu su mu posljednju stražu držali umirovljeni časnici Hrvatske vojske iz devedesetih, predvođeni jednim ili dvojicom generala, sve u svečanim odorama na koje, u povodu sprovoda jednoga zločinca, nikakvih primjedbi nisu imali ni ministar obrane ni šef generalštaba te vojske. Vrijedi se sjetiti Milivoja Ašnera, esesovca iz Đakova, koji kao odbjegli ratni zločinac posjećuje kamp “Vatrenih” u Austriji, za jednog od onih trijumfalnih je l’ svjetskih, je l’ europskih prvenstava, a oni ga, na čelu s izbornikom, oduševljeno dočekuju, pa mu se potpisuju na loptu. Premda Šakića ni Ašnera nema u pjesmi Adama Zagajewskog, ona govori i o njima. Točnije, pjesma govori o nama. I o tome da su se “lekari (...) borili za njihovo srce, život, savest”, a nama da se za to vrijeme uglavnom već spavalo. 

“Hteo sam da zaspim, da zaspim, ali hotelski gosti/sve jače su vikali happy birthday to you/(vikali su glasnije nego Jevreji umirući)”. Pjesničko majstorstvo, ali i taj neusporedivi dar moralne odgovornosti, ovdje se sastoji u tome što Zagajewski za sebe ne rezervira kartu za raj. On ne zauzima pozu moralne superiornosti. Nije on jedan od onih balkanskih kičera, koji bi rat preživjeli u Beču, da bi se zatim vratili na lice mjesta, pa bi tu, na licu mjesta, na sebe preuzimali moralnu besprijekornost i sveudiljnu čistoću mrtvih iz masovnih grobnica. I onda bi o svemu tome pisali svoje neukusne, neugodno intonirane pjesme. Naplaćivali bi moralne, ali i vrlo konkretne materijalne kredite, predstavljajući se kao leševi pomorenih. Zagajewski je, međutim, pjesnik. Njemu je jasno da shoah, da Auschwitz nije nešto s čime bi se smjelo identificirati. Vidio je, uostalom, da se s time ne identificiraju ni Jevreji, oni koji šute, “izmučeni dugim umiranjem”. Koliko god da u njemu nema krivnje, jer naspram holokausta ima samo svoje djetinjstvo i prognaništvo u zemlju mrtvih ljudi, njemu se tu u američkoj hotelskoj sobi, dok na televiziji teče beskrajna “Shoah” Claudea Lanzmanna, njemu se naprosto prispalo. I samo ga gosti koji sve glasnije pjevaju happy birthday to you spašavaju od toga da pred holokaustom ne zaspi. A onda su veliki kamioni prevozili “zvijezde nebeske” i vlakovi su se kretali “melankolično po kiši”. “Nevin sam, pravdao se Mocart”. Zašto Mozart, otkud Mozart? Zbilja vam nije jasno? Otud Mozart što se svaki put on uzima kao figura nedužnog Nijemca. Ili kao figura one prošlosti, koja se zlom ne referira na beskonačnu sadašnjost Auschwitza. Kad se želimo izvući pa reći da postoji neko drugo europejstvo od europejstva Adolfa Hitlera i Heinricha Himmlera, neko drugo nijemstvo i hrvatstvo, u koje bismo onda sebe udjenuli, i svoj identitet, kao i svoju kič identifikaciju sa sadržajima masovnih grobnica ili s pepelištima Auschwitza, onda se obično pozivamo na Mozarta. Tog krasnog, djetinjega genija. U pjesmi Adama Zagajewskog, međutim, Mozart se pravda da je nevin. I to je prvi, a možda i jedini trenutak u kojem ova pjesma izlazi izvan zbilje, pa postaje djelo pjesničke imaginacije. No je li i njezin vrhunac, koji tek slijedi, imaginiran ili je viđen i doživljen? Ovako pjesma završava: “Bio sam sve pospaniji i neviniji./Televizor me je uveravao: nas dvojica/smo van svake sumnje./Rođendansko slavlje postajalo je sve bučnije./Jorgovani cvetaju svake godine kao ljubičaste petarde./Naslagane u piramidu koja seže do neba/ cipele Aušvica tiho su se jadale:/nažalost, nadživele smo čovečanstvo./Spavajmo, spavajmo, nemamo kuda da idemo”. Slika cipela koje su nadživjele čovječanstvo temeljna je slika Auschwitza, holokausta, istrebljenja onih drugih. Na kraju krajeva, što se dogodilo sa svim tim cipelama? Dogodilo se to da je prvi put u pjesmi glas čovjeka - onoga koji na televiziji, u američkoj hotelskoj sobi, gleda film - zamuknuo i umjesto njega progovorile su cipele. Kako se to moglo dogoditi? Zar za sve, za svaku riječ i sliku, u pjesmi Adama Zagajewskog ne postoji objašnjenje? Dogodilo se tako što je čovjek, doista, sasvim nedužno zaspao. Oni s druge strane zida i dalje su slavili rođendan, a njemu su u misao došli ljubičasti jorgovani. Slični petardama. I prvi san iz kojeg progovaraju cipele Auschwitza. 

Pjesme Adama Zagajewskog čitam već četrdeset godina. Najprije u prijevodu Petra Vujičića, pa Biserke Rajčić, i onda Đurđice Čilić. Knjige ovo troje prevoditelja u mojim su bibliotekama, na različitim adresama, čitam ih kako mi koja dođe ruke. Zagajewski je u ta davna doba bio vrlo prisutan u jugoslavenskim književnim novinama i časopisima, kakvih je bilo mnoštvo. Često bi na naslovnoj stranici ili usred plahte esejističkog ili proznog teksta objavili samo jednu njegovu pjesmu, i to bi onda bilo to. Sjećam se gdje sam bio i što sam radio kad sam prvi put čitao pojedine njegove pjesme. Do vojnog udara generala Jaruzelskog, Zagajewski je bio krakovski profesor filozofije. Zatim je emigrirao u Ameriku i bio jedan u nizu velikih i slavnih poljskih političkih emigranata. U Americi je predavao pjesništvo, kreativno pisanje, filozofiju. Čašćen je mnogim svjetskim književnim nagradama, ali nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Za nagradu će to biti veliki gubitak. Kad je umro, 21. ožujka 2021. u Krakovu, upravo na Međunarodni dan pjesništva, ne samo da je nestalo posljednjeg velikog europskog i svjetskog pjesnika 20. stoljeća, nego i jednog od najmarkantnijih Europljana. Zagajewski je bio ta granice Europe prema Istoku, preko koje se slobodno prelazilo, preko koje je, kao u jednoj njegovoj pjesmi, Rusija ulazila u Europu. Njegova poezija bila je sačinjena od slika, Zagajewski je bio savršeni promatrač, bio je oko i memorija svijeta. Sjećanje je temeljni pojam njegova stvaralaštva. Knjiga o Zagajewskom, kakvu bi napisali njegovi pomnjivi čitatelji iz svih dijelova svijeta, mogla bi ponijeti naslov “Odgovornost sjećanja”. Premda su slike koje bilježi trenuci sadašnjosti, njegove pjesme obično stižu iz prošlosti. Ili od tamo gdje je ta prošlost jedino pohranjena. Ta je prošlost društvena, kulturna, nacionalna, ali uglavnom je porodična. Napisao je nekoliko nezaboravnih pjesama o ocu. U jednoj od njih, posvećenoj roditeljima, opisuje kako otac rukom prepisuje njegovu pjesmu “Putovati u Lavov” da je pokaže prijateljima. U drugoj piše o očevoj jakni, starenju, zaboravljanju, smrti. Neke od najljepših, najnježnijih stihova posvetio je Rusiji. Pjesma “Kad bi Rusija”, u prijevodu Petra Vujičića, ide ovako: “Da je Rusiju osnovala/Ana Ahmatova, da je/Mandeljštam bio zakonodavac/a Staljin samo sporedna ličnost/iz izgubljenog gruzijskog epa,/kad bi Rusija skinula svoje/nakostrešeno medveđe krzno,/kad bi mogla da živi rečju a ne/pesnicom, kad bi Rusija, kad bi Rusija”. “Kad bi Rusija mogla da živi rečju, a ne pesnicom...” Eto, to je jedan od onih stihova Adama Zagajewskog, onih fraza i rečenica koje čitatelj pamti u citatima i parafrazama, i koje čitatelja preobražavaju, čak i ako ih ne upamti. Književnost nema nikakvu svrhu, osim da bude književnost. Pjesma je samoj sebi smisao, kao što ni život izvan života drugog smisla nema. Ali u slučaju Adama Zagajewskog postoji i nešto što bismo mogli nazvati drevnom, sokratovskom funkcijom književnosti: on svojim pjesmama čitatelja poučava tome kako prolaziti kroz život. Kako u američkoj hotelskoj sobi gledati “Shoah”, kako živjeti s holokaustom, kako živjeti s Rusijom, i živjeti s drugim, i živjeti s ocem... I kako pisati, dopuštajući svijetu, i slici svijeta, da ispišu sami sebe. Biserka Rajčić prevela je pjesmu “Badnje veče 2004.” Ovako u cjelini isteče: “Kod kuće si i dugo slušaš/snimke Bili Holidej,/koja peva melanholično i sneno./Brojiš sate koji te još uvek/odvajaju od ponoći./Zbog čega mrtvi mirno pevaju/a živi ne mogu da se oslobode straha?”. Adam Zagajewski je sad slobodan od straha.