Glazba viših sfera - nekoliko je riječi u koje bi se mogao sažeti dojam o poeziji Adama Zagajewskog (1945. - 2021.), poljskog pjesnika, esejista, prozaista, erudita, putnika, velikog europskog intelektualca, jednog od najvažnijih autora suvremene poljske književnosti, a uz Wisławu Szymborsku i Czesława Miłosza najprevođenijeg suvremenog poljskog pjesnika. “Glazba viših sfera” naslov je jedne njegove pjesme iz prve knjige koja je prevedena na hrvatski jezik, “Nevidljiva ruka” (MeadarMedia, 2013.). U hrvatski je jezik Zagajewski došao kasno. Taj se zaostatak pomalo ispravlja. Objavljene su još dvije knjige njegove poezije, “Asimetrija i Pravi život” (VBZ, 2021.), objedinjene u jednom izdanju, u prijevodu polonistice i profesorice Đurđice Čilić (koja je prevela i knjigu “Nevidljiva ruka”). Združiti dvije knjige u jednu, zanimljiv je i jedinstven izdavačev pothvat, što se može svakako zahvaliti agilnosti i inicijativi prevoditeljice, no i izdavačevoj otvorenosti. Zagajewski je rođen 1945. godine u Lavovu, iz kojeg je njegova obitelj protjerana na zapad Poljske. Obiteljska priča na koju su utjecali događaji Drugog svjetskog rata duboko je obilježila pisanje, promišljanje i intelektualni život ovoga pisca. U Šleskoj, u gradu Gliwice, završio je osnovnu i srednju školu, dok je studij filozofije i psihologije završio u Krakovu. Važan je dio njegove biografije sudjelovanje u poljskom književnom Novom valu (Nowa fala) 1968. godine, kroz pjesničku grupu Teraz. “Novovalovci” su se zalagali za autentičnost jezika te upozoravali na njegovu nevjerodostojnost i lažnost na području politike, medija i književnosti toga vremena. U emigraciji u Francuskoj Zagajewski je proveo od 1982. do 2002. godine (prije toga dvije godine stipendije u Berlinu od 1979. do 1981. godine, dok je u jednom periodu 90-ih u Houstonu predavao kreativno pisanje). U Krakov se za stalno vratio 2002. godine, gdje je ostao do smrti. Preminuo je neočekivano, ove godine, 21. ožujka, znakovito, na Međunarodni dan poezije. 

“Asimetrija” (2014.) i “Pravi život” (2019.) dvije su posljednje pjesničke knjige koje je napisao Zagajewski (nakon jedanaest ranije napisanih pjesničkih knjiga). Poeziju u obje knjige karakteriziraju teme osobnog i društvenog sjećanja i pamćenja, natopljene atmosferom nostalgije, melankolije i povratka u važna čvorišta vlastite memorije i gubitaka. Iako Zagajewski piše na prvi pogled jednostavno, komunikativno, njegova poezija je zahtjevna - od čitatelja traži poznavanje temeljnih pojmova povijesti, književnosti, filozofije i umjetnosti. Koristi pojmovlje “visokog registra”, dok istovremeno progovara o običnim i univerzalnim ljudskim situacijama i emocijama. Zagajewski je pjesnik Europe - on donosi dokumentarne skice europske povijesti i njezina ranjiva mjesta, refleksije Lavova, Krakova, Berlina, Pariza, donosi hod kroz muziku, misli europskih umjetnika, čime kao autor otkriva svoj bogat intelektualni i spoznajni život. U pogovoru knjige napisala je prevoditeljica Đurđića Čilić: “Dirljivi opisi oca, djetinjstva i mitskog Lavova, grada koji je pjesnik izgubio odmah po rođenju, da bi ga sebi, nostalgičnim roditeljima, i nama, svojim čitateljima, ponovno izgradio poezijom, i danas su neočekivano potresni i aktualni, kao uostalom i ovdje uvrštene pjesme o izbjeglicama, tim najtužnijim od svih putnika na svijetu”.

Dok u zbirci “Asimetrija” pjesnik poseže za mnoštvom autobiografskog materijala, ulazeći u dijalog ne samo sa svojim bliskima, nego i sa sobom nekadašnjim, prizivajući već znanu topiku iz ranijih pjesničkih zbirki, u “Pravom životu” nastoji okupiti, združiti i sumirati iskustvo jednog nemirnog življenja, rastakanog povijesnim, ali i osobnim dramama. Sve je kod Zagajewskog povezano - nemoguće je za njega istrgnuti samog sebe iz kolektivne sudbine. Sjećajući se u pjesmi vlastitog ljetovanja 1995., on se sjeća ubijanja u Srebrenici, sjećajući se scene maratonaca u Chichagu u njima vidi antičke junake, pišući pjesmu o Mandeljštamu, kritizira svaki totalitarizam, pišući o svojoj majci i njezinoj smrti i kako je jednom prema njoj bio okrutan iskazuje divljenje Beethovenu. Bilo bi važno kad bismo imali prevedene i knjige eseja Adama Zagajewskog. Prevoditeljica je u pogovoru posebno istaknula knjigu eseja “Solidarnost i samoća”, u kojoj se autor bavi problemom dvojnosti u čovjeku koji je ujedno društveno biće vezano za kolektiv, kao i biće kojemu su potrebni spokoj i povlačenje. Taj je prijepor Zagajewski pomirio poezijom, utkavši u nju istovremeno individualno i zajedničko. 

Za Nobelovu nagradu za književnost Zagajewski je bio nominiran 2010. godine, a njegovo se ime u tom kontekstu spominjalo i čitavo desetljeće koje je slijedilo. To se nije dogodilo, no Zagajewski ionako nije bio pjesnik kojega bi Nobelova nagrada dodatno validirala i izvlačila iz zaborava (dobio je brojne europske nagrade za književnost). Jedna je stvar posebna sa Zagajewskim. Njegova poezija traži čitatelja zainteresiranog za sudbinu čovječanstva, za nevolju pojedinca internalizirajući je kao svoju u svim vremenima i na svim prostorima. 

Prosvjetiteljstvo 
Poezija je djetinjstvo civilizacije, 
govorili su filozofi u prosvjetiteljstvu 
a i naš profesor poljskog, visok, mršav 
kao uskličnik, koji je izgubio vjeru. 

Tad nisam znao što na to odgovoriti, 
i sam sam pomalo bio dijete, 
ali čini mi se da sam htio u pjesmi 

pronaći mudrost (bez rezignacije) 
i određenu vrstu spokojnog ludila. 
Pronašao sam, puno kasnije, trenutak radosti 
i tamnu sreću melankolije.

(iz knjige Pravi život)

Zemlja
Jedni su govorili poljski, drugi njemački, 
samo je plač bio kozmopolitski. 
Rane nisu zarastale, dugo su pamtile. 
Ugalj se sjajio kao i uvijek. 

Nitko nije htio umirati, ali život je bio teži. 
Bilo je puno tuđosti, tuđost je šutjela. 

Doputovali smo kao turisti, s koferima - 
ostali smo duže. 

Nismo toj zemlji pripadali, 
ali velikodušno nas je prihvatila - 
prihvatila vas je oboje.

(iz knjige Asimetrija)