Premda je pobjednički projekt mladih talijanskih arhitekata Alberta Rossija i Tommasa Fantinija iz milanskog studija VG13 Architects za novi stadion Maksimir dobio jednoglasnu podršku međunarodnog stručnog žirija, nakon žestokih reakcija navijača i pritiska gotovo cijele javnosti nastao je nezapamćeni kaos i, kako sad stvari stoje, gradnja tog stadiona potpuno je neizvjesna.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavljuje da će Grad i Vlada kao investitori razgovarati što će biti s projektom. Premijer Andrej Plenković poručuje da natječaj za novi stadion treba što prije poništiti i raspisati novi, na kojem bi se došlo do rješenja na zadovoljstvo struke i navijača. I arhitekt Davor Mateković, koji je također sudjelovao na natječaju, zalaže se za poništenje natječaja. Tvrdi u Jutarnjem listu da ovim projektom nije postignuta atmosfera arene, sportskog borilišta, što je povijesno naslijeđe od Grka. S poništenjem natječaja slaže se i arhitekt Vedran Ivanković, profesor na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, ali ne zbog izgleda nego zbog pozicije, te predlaže novi natječaj za stadion na drugoj lokaciji, argumentirajući to tvrdnjom da je gradnjom Turinina stadiona prekinuta važna zagrebačka os. Međutim, šefica Hrvatske komore arhitekata Rajka Bunjevac izjavljuje, također u Jutarnjem listu, da bi poništenje natječaja bio svjetski presedan i međunarodna sramota te zaključuje da je to direktan pritisak politike na stručno mišljenje žirija. U toj općoj gunguli oglasili su se i odvjetnici, koji tvrde da, pravno gledano, nije jednostavno poništiti natječaj, makar se radilo o zaštiti javnog interesa.

Tko su autori pobjedničkog rješenja za novi stadion Maksimir i Sportsko-rekreacijski centar Svetice, koji unatoč i usprkos svemu izjavljuju da dolaze u Zagreb održati temeljitu prezentaciju, iskazujući spremnost, a i hrabrost, da odgovore na sva dodatna pitanja. I Alberto Rossi i Tommaso Fantini rođeni su 1992. godine i diplomirali su na uglednoj Akademiji arhitekture u švicarskome Mendrisiju, koju je pokrenuo talijanski arhitekt Mario Botta. Mentori su im bili Valerio Olgiati, poznat po minimalističkom pristupu, i Walter Angonese, redoviti profesor i donedavni dekan Akademije arhitekture. Iako njihova imena nisu poznata široj hrvatskoj javnosti, riječ je o nagrađivanim arhitektima čiji su radovi izlagani na Milanskom trijenalu i na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Uz projektiranje, bave se podučavanjem i arhitektonskim istraživanjima, a njihovu arhitekturu obilježavaju jednostavne i snažne geometrijske forme, vidljiva konstrukcija, mali broj materijala te česta uporaba betona. U njihovom portfoliju spominje se više od 80 projekata, što obuhvaća i nerealizirane projekte i studije. Njihov najpoznatiji i najnagrađivaniji izvedeni projekt je Concrete Warehouse, skladište poljoprivrednih strojeva jedne vinarije u Monforte d'Albi, u talijanskoj vinskoj regiji Langhe, za koji su 2022. godine dobili nagradu Luigi Cosenza, namijenjenu projektantima mlađima od 40 godina. Također, taj njihov radikalni projekt objavili su ugledni arhitektonski portali i časopisi, među kojima su ArchDaily, Divisare i Area. Stadion u Maksimiru bio bi najveći i tehnički najzahtjevniji projekt u njihovoj karijeri.

Projekt maksimirskog stadiona, vrijednog 200 milijuna eura, nosi arhitektonski potpis njihovog studija VG13, ali i odlike arhitektonske škole iz Mendrisija. Zamišljen je kao sklop velikih horizontalnih i kosih ploha, sa snažno izraženom konstrukcijom i četiri tribine koje se prema terenu povezuju u kompaktnu arenu, a prema gradu razmiču i otvaraju, što je u javnosti izazvalo negativne kritike i posprdne komentare o propuhu i Bauhaus kutijama za alat. Objašnjavajući svoj koncept, talijanski arhitekti su ustvrdili da je njihov prijedlog proizašao iz karaktera lokacije te detaljnog istraživanja grada i njegove povijesti, kao i iz radikalne arhitektonske ideje Vladimira Turine, što su nastojali prenijeti u suvremeni kontekst. Nitko ne dvoji je li taj njihov projekt

vrijedno i originalno arhitektonsko djelo, međutim, ostaje pitanje može li baš taj i takav stadion, proizašao iz naslijeđa Marija Botte, istaknutog švicarskog arhitekta i dizajnera, jednog od najznačajnijih predstavnika postmodernizma, kao i njegovih suradnika s Akademije arhitekture, postati novi landmark Zagreba i oživiti naš grad po principu "Bilbao efekta".

Akademiju arhitekture u Mendrisiju, jednu od danas najprestižnijih i najoriginalnijih škola arhitekture u Europi, pokrenuo je Mario Botta, koji je projektirao više od 300 objekata širom svijeta, od crkava i obiteljskih kuća do kulturnih institucija, ponajviše muzeja. Rođen je u Mendrisiju 1943. godine, s 15 godina napustio je školu i počeo raditi u arhitektonskom uredu u Luganu, a sa 16 je dizajnirao svoju prvu kuću, u Ticinu. Studirao je arhitekturu na Sveučilištu u Veneciji, gdje je diplomirao 1969. godine. Surađivao je s velikim arhitektima kao što su Le Corbusier, Carlo Scarpa i Louis Kahn, koji su snažno utjecali na njegovo poimanje arhitekture. Vlastiti arhitektonski ured otvorio je 1970. godine u Luganu, a godinama je predavao kao gostujući profesor diljem svijeta. Upoznala ga je i domaća publika, kad je održao predavanje u sklopu Dana Orisa 2019. godine u Zagrebu. Sve njegove projekte karakteriziraju čisti i odvažni geometrijski oblici, poput cilindara, valjaka i kocki, uporaba opeke, betona i lokalnog kamena, te pažljivo planiran prodor prirodne svjetlosti u unutrašnjost zgrada, što je dijelom baštinio od svojih mentora. Već se na početku svoje profesionalne karijere nametnuo projektom kuće Casa Bianchi u Riva San Vitaleu, gdje se prepoznaje dijalog s Le Corbusierovom Villom Savoye. Uslijedili su sakralni objekti, među kojima se posebno ističe crkva sv. Ivana Krstitelja u selu Mogno u Švicarskoj, eliptičnog oblika i bez krova te s prozirnim staklenim stropom, koja je izgrađena od naizmjeničnih slojeva sivoga granita i bijelog mramora. Ta crkva se smatra njegovim najemotivnijim i arhitektonski najčišćim djelom. Tu je i katedrala u Évryju pored Pariza, jedina katedrala izgrađena u Francuskoj u 20. stoljeću, koja je prepoznatljiva po

valjkastom obliku od crvene opeke. No Botta je možda najprepoznatljiviji po nizu kulturnih objekata. Primjerice, u njegovoj biografiji posebno mjesto ima Muzej moderne umjetnosti (SFMOMA) u San Franciscu, koji je prepoznatljiv po fasadi od crvene opeke i masivnom, koso rezanom cilindričnom svjetlarniku u središtu. Ističe se i Muzej Tinguely u Baselu u Švicarskoj, koji je posvećen kinetičkoj umjetnosti Jeana Tinguelyja, zatim Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Roveretu, inspiriran rimskim Panteonom, te Muzej Watari-um u Tokiju, koji ima specifičan trokutast oblik. Botta je također vodio, što se zanemaruje, obnovu i proširenje čuvene milanske Scale, uspjevši tu povijesnu opernu kuću uvesti u 21. stoljeće.

Jasna Galjer, sveučilišna profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se godinama bavi poviješću arhitekture, kaže da je arhitektonska škola Marija Botte u Mendrisiju, u kantonu Ticino u Švicarskoj, od osnivanja isticala programsko opredjeljenje različito od tradicionalnog pristupa arhitektonskoj edukaciji. "Težište je na otklonu od politehničkog, tehnicističkog edukativnog modela, s naglaskom na humanistički, umjetnički udio u obrazovanju arhitekata. Takav program podrazumijeva i kritički odnos prema arhitekturi, uključujući povijesne slojeve. Opredijeljenost za navedene programske okvire nastojala se dodatno učiniti vidljivom angažiranjem zvučnih imena, od Williama Curtisa i Kennetha Framptona do Petera Zumthora i Haralda Szeemana. Škola se snažno promovira ključnim riječima poput kulturalne razmjene i povezivanja različitih arhitektonskih kultura, umrežavanja europskih ali i globalnih. Pri tome je snažno prisutan oslonac na talijansku sredinu, posebno Milano, odakle dolaze mnogi studenti. Načelno, studij u Švicarskoj u usporedbi sa školarinama na javnim visokoškolskim ustanovama u susjednim članicama Europske unije znatno se razlikuje. Dakle, u startu je to svojevrsni elitistički model obrazovanja arhitekata, proizvodnje 'stararhitekture'", kaže Jasna Galjer. Maroje Mrduljaš, docent na Arhitektonskom fakultetu, autor nekoliko knjiga i koautor TV serijala "Betonski spavači", kaže da su se Alberto Rossi i Tommaso Fantini formirali tijekom studija na Arhitektonskoj akademiji u Mendrisiju te da nam upravo ta sredina može pomoći razumjeti njihov pristup stadionu. "Akademija arhitekture je izrasla iz bogate arhitektonske kulture Ticina, čija se scena međunarodno afirmirala krajem 1960-ih i tijekom 1970-ih, povezujući beskompromisni modernistički i brutalistički jezik s osjetljivošću prema kontekstu. Među njezinim vodećim protagonistima bili su Mario Botta, Luigi Snozzi i Livio Vacchini. Tu je scenu u svojim tekstovima tumačio povjesničar i teoretičar arhitekture Kenneth Frampton. Akademija je okupila snažne autorske osobnosti, poput Petera Zumthora, Waltera Angonesea i Valerija Olgiatija, koji su povezali južnu Švicarsku i sjevernu Italiju. Mada se radi o arhitekturi koja se u jezgrovitosti može činiti oporom, ona je na svoj način senzualna, a svakako je i intelektualno izazovna jer traži angažiranog promatrača", kaže Mrduljaš.

Prema Mrduljaševu mišljenju, projekt stadiona Rossija i Fantinija može se precizno čitati u tom ključu, što konkretno znači da autori vjeruju u autonomiju arhitekture i ne zanimaju ih uobičajene predodžbe o suvremenim arenama i njihovim spektakularnim ovojnicama nego izražajnost stadiona proizlazi iz same konstrukcije, iz tribina i nadstrešnice, iz građevnih elemenata ogoljenih do srži. "Ta ogoljenost ipak stvara začudne prizore. Otvoreni uglovi i preklapanje planova tribina i nadstrešnica omogućuju da se stadion doživljava kao otvorena infrastruktura povezana s okolišem. Premda su njegovi građevni elementi snažni, kompozicija ostavlja prostor pogledima i ublažava dojam zatvorenosti i nametljivosti tako velike građevine", pojašnjava Mrduljaš dodajući da je u tom kontekstu svakako moguće raspoznati jasnu vezu projekta sa Zagrebom. "Vrijednosti koje prepoznajemo u ovom projektu bliske su izvornom Turininu Maksimiru, a mogu se povezati i sa širom tradicijom zagrebačke moderne arhitekture: s jasnoćom kompozicije, suzdržanošću izraza i pažljivim odnosom prema gradu. Zato ovaj projekt možemo razumjeti kao susret dviju zasebnih, a ipak bliskih arhitektonskih kultura", kazao je Mrduljaš te naglasio da bi novi Maksimir mogao postati jedno od velikih i međunarodno vidljivih ostvarenja arhitektonske kulture povezane s Mendrisijem. "Zanimljivu usporedbu pruža netom dovršena zgrada Muzeja umjetnosti okruga Los Angeles, LACMA-e, koju je projektirao Peter Zumthor. Zagreb bi se tako, uz Los Angeles, mogao upisati među mjesta na kojima ta kultura ostvaruje svoje najambicioznije javne građevine. Za Zagreb bi posebna vrijednost bila u tome što bi se kroz taj međunarodni susret ponovno afirmirala i vlastita moderna arhitektonska tradicija, koja nije samo stvar naslijeđa nego još aktivnog sustava vrijednosti", kazao je Mrduljaš.

Jasna Galjer je dodala da bi Zagrebu itekako dobro došla arhitektonska ostvarenja koja bi pomicala granice kvalitete. "Pri tome ne bi trebalo biti upitno da li je nešto previše radikalno nego da li donosi novu vrijednost i kvalitetu koju dodaje prostoru i time je obogaćuje. Osobito u okolnostima u kojima je urbani identitet Zagreba do te mjere devastiran posljednjih nekoliko desetljeća, bilo bi deplasirano govoriti o tome da je rješenje previše radikalno. Radi se prije svega o nerazumijevanju, nekompetentnosti, populizmu, koji operiraju potpuno arbitrarnim kategorijama. Primjera vrlo smjelih arhitektonskih rješenja je mnoštvo, od Praga i Budimpešte do Graza", zaključila je Jasna Galjer.

Na pitanje nedostaju li Zagrebu uzbudljivije građevine koje će proizvesti "efekt Bilbao" arhitekt i nekadašnji predsjednik DAZ-a Damir Ljutić odgovorio je potvrdno, dodavši da mu nedostaje originalna arhitektura te da uglavnom prevladavaju kopije. Tu tvrdnju potkrijepio je primjerom zgrade Hrvatskog narodnoga kazališta, koja je dojmljiva građevina, međutim, nedostaje joj originalnost i autohtonost. "Pitanje je koliko smo mi spremni odmaknuti se od kopija i graditi vlastiti identitet, što možemo i gradnjom građevina. Jedna od takvih građevina, kojima iskazujemo svoj identitet, može biti i stadion, ali i neka druga kuća, skulptura, park. No da bi se postigao 'Bilbao efekt', nije dovoljno napraviti samo lijepu kuću. 'Bilbao efekt' je bio zajednički pothvat javne uprave grada, poduzetnika i arhitekta, koji su osmislili strategiju razvoja grada s muzejom Franka Gehryja u središtu te tako digli grad iz pepela. Dakle, muzej je bio samo alat, a naglasak je bio na zajedničkom pothvatu ljudi i razvojnoj strategiji grada što je polučilo neočekivan uspjeh. Taj isti princip pokušali su provesti i neki drugi gradovi, no u tome nisu uspjeli. Kod nas je stadion u Maksimiru bio prilika da se krene u tom smjeru, ali nisu ostvareni adekvatni kanali komunikacije s javnošću. U slučaju ovog respektabilnog i skupog projekta koji izaziva puno emocija i strasti problem nije ni funkcionalnost, a niti propuh na stadionu. Propust je što se nije informirala i educirala javnost o važnosti, ulozi i estetici stadiona. To se moglo učiniti putem predavanja, rasprava i radionica, čak su i djeca u vrtićima mogla crtati stadion, a studenti raditi projekte na fakultetu. Kako to nije učinjeno, u javnosti su se javile negativne reakcije i nastao je kaos. Nama ne treba još jedna Allianz Arena nego stadion kojim ćemo izraziti svoj identitet i pokazati tko smo mi te kako se odnosimo prema našem gradu", zaključio je Damir Ljutić.