Kako izgleda glazba, kako buka, a kako tišina? Može li se ono što čujemo uopće prevesti u ono što vidimo? U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) uvjereni su da može. Izložba “Zvuk plakata”, otvorena sredinom rujna u MUO Galeriji u Ilici u sklopu Zagreb Design Weeka, okupila je 15 radova iz fundusa muzeja, nastalih od Drugog svjetskog rata do danas, koji zvučna iskustva prenose u boju, oblik, kompoziciju i tipografiju. Među njima su plakati Ivana Picelja, Borisa Bućana, Jurja Dobrovića, Ratka Petrića i Krešimira Bauera, ali i novi radovi suvremenih autora, dok jedan od izložaka doslovno sluša grad: smješten u izlogu galerije, mijenja se u stvarnom vremenu reagirajući na zvukove s ulice.
Otvaranjem svoje galerije na adresi Ilica 163, MUO je prošle godine pokrenuo kontinuiranu suradnju sa Zagreb Design Weekom. “Odlučili smo svake godine sudjelovati izložbom dizajna u našoj galeriji”, govori kustosica izložbe Koraljka Vlajo, inače voditeljica Zbirke grafičkog dizajna i Zbirke produkt dizajna MUO-a. “Usput se iskristalizirala ideja da u sklopu te izložbe snažnije promoviramo plakate iz zbirke dizajna i da pokušamo ustanoviti svoju mikro manifestaciju unutar Zagreb Design Weeka. Skromni prostor naše galerije jako je zahvalan za takva mala istraživanja.” Od prve izložbe znala sam dvije stvari, kaže Vlajo. “Prvo, da želim iskoristiti priliku te, uz već dobro poznate plakate iz zbirke, dati priliku i onima koji su manje znani u javnosti. Drugo, da želim surađivati sa suvremenim dizajnerima, dati i njima i sebi određeni prostor slobode za istraživanja mogućnosti dizajna plakata danas. Eh, da, i treće - kao bonus - poticati tehnologiju sitotiska, koja je bliska srcima svih ljubitelja plakata.
Juraj Dobrović/ Amaro Isolabella 1960.
Pri odabiru teme izložbe krenem od zadane teme Zagreb Design Weeka, a onda - kud god me odvedu razmišljanja o temi i poveznice s našom zbirkom grafičkog dizajna. Ovogodišnja tema - Frikcija/trenje - nekako je asocirala na disonantnost, buku... i tako je krenulo.”
Prosječan hrvatski konzument kulture ipak bi mogao ostati zatečen tim konceptom: kako je moguće čuti zvuk u vizualnom mediju? “Zvuk se u plakatima pojavljuje na različite načine”, pojašnjava Vlajo. “Katkad proizlazi iz teme koju plakat predstavlja - najbanalniji primjer bio bi nečiji koncert - katkad iz ritma pogleda koji dizajner oblikuje kompozicijom, a katkad iz same tipografije, čija dinamika može sugerirati tempo, stanku ili intonaciju.” Slova tada prestaju biti samo nositelji značenja i postaju nositelji ritma, dinamike i zamišljenog zvuka. “Kao vizualni medij, plakat zvuk prevodi u sliku. Ritam oblika, boja, tipografija, gesta ili prikazani predmet mogu prizvati šapat, glazbu, šum ili eksploziju. Takve vizualizacije zvuka imaju dugu povijest - od modernističkog ritma strojnoga doba, preko futurističke energije i dadaističkih tipografskih eksperimenata, do popartističkih onomatopeja i suvremenih autorskih interpretacija. Iako plakat ne proizvodi zvuk, može ga uvjerljivo prizvati. Boja, oblik, ritam i tipografija pretvaraju se u zamišljeni vrisak, glazbu ili huk. Sposobnost da nečujno učini gotovo čujnim jedna je od najupečatljivijih izražajnih mogućnosti plakata”, kaže kustosica.
Među 15 izabranih radova koji pokazuju koliko se različitim sredstvima može proizvesti dojam zvuka nalazi se i plakat Borisa Bućana za Karate klub Tempo iz 1976., jedan od prepoznatljivih primjera njegova inventivnog spajanja fotografije i grafičke intervencije: udarac karatista kao da razbija samu površinu plakata, dok crvene zrake dodatno naglašavaju dinamiku udarca. Bućan, jedan od ključnih autora hrvatskog grafičkog dizajna druge polovice 20. stoljeća, upravo je plakat često tretirao kao samostalno vizualno djelo, a radovi iz serije Tempo nalaze se i u zbirci newyorške MoMA-e. Drugačiji zvučni registar nude Juraj Dobrović, čiji plakat za Amaro Isolabella iz 1960. koncentričnim crvenim linijama oko boce sugerira širenje vibracija, te Ratko Petrić, svestrani kipar, grafičar i dizajner sklon snažnim, neposrednim znakovima, koji je plakat za izložbu grupe Biafra iz 1974. sveo na golemi crni uskličnik - vizualni ekvivalent uzvika ili upozorenja. Tu je i Krešimir Bauer, važan predstavnik hrvatskog grafičkog dizajna, čiji plakat Tres iz 1981. već naslov pretvara u zvučnu gestu: riječ iskače iz ružičaste eksplozije, okružena rasterima i nazubljenim oblicima koji prizivaju jezik stripa.
Krešimir Bauer/Tres 1981.
Pitamo Koraljku Vlajo kako je birala radove koje će izložiti. Koji su bili glavni kriteriji? “Htjela sam prikazati različite načine prevođenja zvuka u sliku - bilo da je riječ o ritmičnom ponavljanju oblika, raznim tipografskim rješenjima ili pak snažnim fotografijama koje vrište”, odgovara. “Također, cilj mi je bio pokazati da nisu samo koncertni plakati tako ‘ozvučeni’. I konačno, željela sam otvoriti zbirku publici predstavljanjem nekih plakata koji nisu gotovo nikada izlagani.”
Povijesnom presjeku pridružila su se i tri suvremena autora, odnosno autorska tima - Ivana Borovnjak, Studio đkć i Studio Kuna zlatica - koje je MUO pozvao da posebno za ovu priliku naprave vlastite interpretacije teme zvuka. Njihovi novi radovi, izvedeni u tehnici sitotiska, imaju pritom dvostruku ulogu: dio su izložbenog postava, ali istodobno služe i kao plakati same izložbe. “Kao i prošle godine, kada smo krenuli s ovakvim izložbama, odabrala sam nekoliko vrhunskih domaćih dizajnera i zamolila ih da sudjeluju u ovoj izložbi svojim novim radovima”, govori Vlajo. “Takve su suradnje za mene čisti užitak, a nadam se da i njih vesele. Za razliku od svakodnevnog dizajnerskog žrvnja, na ovim izložbama imaju maksimalnu kreativnu slobodu i kontrolu. Zadani su tema, obavezni tekst na plakatu i tehnologija sitotiska - koja je dizajnerima jednako draga kao i meni - a sve ostalo ostavljam njihovom talentu. Zato sam ih i odabrala. I svake godine me ponovo oduševe. Fascinantno je koliko se ti radovi - rađeni na istu temu - međusobno razlikuju, a podjednako uspješno rješavaju postavljeni zadatak.”
Boris Bućan/Karate klub Tempo 1976.
Dodatna vrijednost je to što će tri nova rada nakon izložbe ostati u fundusu MUO-a i tako proširiti njegovu zbirku plakata. “Znate, do prije dvadesetak godina, bilo je sasvim uobičajeno tiskati plakate za izložbe i zatim ih, recimo, prodavati u muzejskim dućanima. Za MUO su u 20. stoljeću radili neki od najvećih domaćih dizajnera poput Picelja, Bućana i Arsovskog. Danas, nažalost, plakati dolaze ili u formi citylighta ili u digitalnom obliku. Napretkom tehnologije izgubila se tradicija muzejskog plakata i naša je zbirka, pa čak i kultura općenito, time osiromašila. Nećemo ovom izložbom preokrenuti trend, ali barem ćemo muzejskom plakatu dati malo kisika”, kaže Vlajo.
Zvuk se u plakatima pojavljuje na različite načine. Katkad proizlazi iz teme koju plakat predstavlja - najbanalniji primjer bio bi nečiji koncert - katkad iz ritma pogleda koji dizajner oblikuje kompozicijom, a katkad iz same tipografije, kaže nam kustosica izložbe Koraljka Vlajo, inače voditeljica Zbirke grafičkog dizajna i Zbirke produkt dizajna MUO-a
Specifičnost izložbe je i rad koji se nalazi u izlogu galerije i reagira na zvukove prolaznika, automobila i tramvaja. O čemu je tu konkretno riječ i kako taj rad funkcionira? “Ove je godine Studio Kuna zlatica uz plakat dizajnirao i vizualni identitet izložbe. Rad o kojem govorite - aplikacija na velikom ekranu u izlogu galerije - sjajan je, i za mene potpuno neočekivan dodatak izložbi”, kaže kustosica. “Tako to bude kad radite s vrhunskim dizajnerima: ideju koju imate dignu na sasvim drugu razinu. Pomoću malog mikrofona digitalni plakat u izlogu reagira na uličnu buku i, doslovce, prevodi zvuk u sliku. Iznimno duhovito rješenje koje nas je sve razveselilo, a posebno je oduševilo mlađe posjetitelje.”
