Ako se opet zapuca, ovog puta nećeš se izvući
U romanu Isijavanje Namika Kabila emigrant Besim vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu, u scenografiju davnih uspomena za koje vjeruje da mu više ne mogu ništa. Kuća je na mjestu i čitava, ali isijava kao da je zgarište. Ta žerava nema veze s vatrom koju je moguće ugasiti, nego s onom neugasivom – vatrom pripadnosti i vlastitog postanka koja tinja uvijek na istom mjestu, tamo odakle su čovjeka iščupali da bi ga presadili drugdje.
I dok se kuća zbog naraslog čempresa ovom povratniku čini manjom nego prije, svaka se od tamo ostavljenih ljubavi sada čini još većom: i ljubav prema majci koja se iz progonstva nije vratila za života, i nekoć zabranjena ljubav prema ženi koja danas nosi crninu za bratom stradalim u ratu, i sve one manje ali jednako neugasive ljubavi prema pejzažima, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja. U taj je pepeo samo trebalo puhnuti izbliza da bi plamen opet oživio, da bi priča o jednom povratku zaslužila roman o čovjeku koji želi prodati kuću – a kuća mu ne da da je proda.
Pišući o našim univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima, Namik Kabil majstorski balansira na granici filma, života i fikcije, pretačući stvaralački materijal u jezik bez viškova i priču bez manjkova koja u sebi nosi iznimnu snagu i jedinstvenu umjetničku uvjerljivost.
1)
Septembar. Stojim s koferom ispred rodne kuće i prvi put mi se čini kao da se kuća smanjila, kao da je prije bila veća. Možda zbog ovog visokog čempresa s lijeve strane, on je dosta viši nego prije, kuća sada izgleda manja. Toplo svjetlo sutona grije mi leđa i potiljak, penje se zidom prema krovu i Leotaru i nestaje u beskraju. Sve do Malmöa. Sanjao sam u Švedskoj ovu svjetlost, desilo se nekoliko puta da usred noći vidim zalazak od Pridvoraca prema Trebinjskoj šumi i nisam znao da čovjek može sanjati sunce, samo tako, bez objašnjenja.
Sada, pokušavam čuti glas koji bi mi pomogao da sve jednom konačno presiječem. Ovo je izvor nesanice, nekadašnjih trenutaka radosti, ovdje sam u srcu sačuvao septembar u Hercegovini. Ovdje sam bos hodao po vreloj pržini i asfaltu, a sada me vlastite misli žuljaju. Mrzim ovaj grad, ne mogu da odem iz njega i uopšte nije važno gdje živim, stalno se vraćam avionom i mislima, i baš ta nekadašnja radost povratka zadnjih godina se obmotava oko vrata i steže. Kao dijete sam rukama hvatao zmije-bjelouške, donosio ih u avliju i smijao se dok bi ukućani vrištali.
Pravio bih se važan iako mi nije bilo svejedno što zmiju držim u rukama, makar i neotrovnu, ali me je negdje privlačio osjećaj usiljene hrabrosti. Mogu valjda još jednu uhvatiti, makar i nevidljivu, prstima je zgrabiti ispod glave a drugom rukom stisnuti iznad repa. Treba zmiji pogledati u hladne oči, devere svoje vidjeti, ovdje gdje sjenke bivših ljudi hodaju okolo.
Ako se opet zapuca, šapuću sjenke, i dođu po tebe, ovaj put se nećeš izvući, ubiće te kao pašče u avliji, tu iza zida. Džaba će krečiti, pucaće uprazno, uskoro me ovdje više neće biti. Izdaleka ću zamišljati kako šljunak krcka pod nogama, zbijaju se i drobe kamenčići i zrna prašine dok gazim, ali me ovo sunce neće više grijati. Pržilo me je izbjeglištvo i daljina, na kraju sam planuo, samo je zgarište ostalo. Miris paljevine i dima uvukao se pod kožu, vatra je sve progutala, ne kaže se bez razloga.
U međuvremenu, trebalo bi ove prozore ofarbati, takve su kuće, pituranju nikada kraja. Dok sam gore, u Švedskoj, stalno ponavljam kako sljedeći put kad budem išao dole, u Trebinje, definitivno neću ništa okokuće raditi, samo ću odmarati i neću istu grešku praviti. A sad dvije minute stojim ovdje i već mi para oči kako su prozori propali i uopšte se ne sjećam kada su zadnji put farbani. Ima tu posla, dugog i prašnjavog šmirglanja i tek na kraju dolazi farbanje. Makar samo ovaj prednji dovesti u red, one pozadi još nisam vidio iako ne vjerujem da su u boljem stanju jer je sjeverna strana. I neće to ovaj put biti šminkanje i dotjerivanje za izlazak, već posljednje sređivanje umrle u gasulhani, kako se to obavlja prije nego ode u zaborav. Nisu prozori jedino što će se morati dotjerati na ovoj kući; objekat je star ali solidno održavan, a sama lokacija vrijedi bogatstvo.
Potrebno je bilo da nevidljivi točkići kofera ponovo zacvile na kamenim pločama, i pod rukom osjetim težinu prtljaga, da me sve to još jednom podsjeti odakle i zašto dolazim. Kada večeras ovo sunce na zidovima mine a zvukovi bašte ožive, zasvijetliće sijalica u izduženoj plafonjeri iznad avlijskih vrata.
U Švedskoj sam zamišljao kako šlaufom i ledenom vodom plačem ovu avliju. Voda i u sjećanju može biti hladna, slatko mi je bilo u grlu od studeni što je udarala preko bosih nogu a trnci probijali do kosti. Još je živo ovo avlijsko cvijeće, o njemu često mislim. Prvi je šimšir, sjajan i radostan, dragi zimzelen s tamnim listovima koji kao da nisu pravi, kao da su plastični. Pa kadifice što su se nekontrolisano otele i raširile; govorio sam ja ali me Zora nije poslušala, nije ih ogradila i sad su otišle i gdje ne treba. Tvrdoglava je, ista moja mati, u cvijeće se uopšte nisam petljao dok je bila živa; oba ti oka ne tiči u cvijeće, sve naopako sadiš!
Ćerušpan sam skoro zaboravio, a on se u međuvremenu oporavio, mada sam i prošle godine naslutio da bi se mogao vratiti. Sama za sebe, hortenzija sjedi u svojoj saksiji, posadio sam je upravo zbog ovih nebo-plavih cvjetova. I na kraju naš sitni domaći bosiok kakvog nigdje nema; kad rukom prođeš kroz ovo lišće, miris se otvori i čovjeka radost obuzme. Dok nisam otišao u Švedsku nisam znao da se bosiok jede, isprva smo se tome smijali, a onda i sami kriomice probali. Nisu oni ludi što jedu mirise.
Zavolio sam cvijeće kada sam u osnovnoj školi pročitao „Baštu sljezove boje“ Branka Ćopića. Često mislim o ljubavi u ovoj priči, osjetio sam je i prvi put kada sam je čitao, mada mi nije bilo skroz jasno. Pisac se 1984. godine u Beogradu bacio s Brankovog mosta. U daljini je vidio crne konjanike sa sabljama u rukama, iste one koji će desetak godina poslije doći po nas.
2)
Basamaci škripe, uvijek su škripili, prvi, drugi, treći stepenik, sve su to poznati zvukovi, ali sam ovaj između sedmog i osmog naročito zapamtio. Mogu ga čuti kad god hoću, taman bio na drugom kraju svijeta, dovoljno je da zatvorim oči i pomislim kako se penjem uz stepenice, stajem na sedmi, pa osmi stepenik, i eto poznatog zvuka. Ne znam kako je bilo kad se kuća tek sagradila ali mi se čini da su ovi basamaci uvijek škripili.
I znam to oduvijek, sve je od suhog drveta, ali opet kao rukom vođen vratiću se u prizemlje gdje ću u maloj ostavi ispod basamaka upaliti golu sijalicu zavijenu u pregorjelom grlu. I kao dječak ovdje bih se zavlačio, isto ovako s naličja zagledao drvenu konstrukciju. Ovaj put sam dodatno baterijskom lampicom na mobitelu osvijetlio i opipao staru dasku, sagnuo se i iskrivio neprirodno ne bih li prišao još bliže i zavukao se još dublje. Čudo kako ove stepenice i dalje mirišu na drvo.
Umalo ne padoh preko gusane peći koja je stajala uzazid prekrivena mušemom i u tom polupadu nehotice rukom uhvatih za stari šiš za kafu. Na trenutak mi se učini da sam u podrumu nekog prašnjavog muzeja, poznate stvari najednom su bile mrtve i beskorisne. Jedino garež što ostade na prstima reče kako ovo nije muzejski eksponat već se u ovome šišu nekada stvarno pržila kafa. Sada je iz unutrašnjosti njegovog okruglog doboša kroz otvoren prorez zjapio crni mrak.
Ovo žmirkavo svjetlo aparata protiv komaraca, pored mene jedina je živa stvar u cijeloj kući. Jedno malo treptavo narandžasto oko ubijaće komarce, a mene održavati u životu, dok sjedim ovako na krevetu pored otvorenog kofera. Iz ove neočekivane malaksalosti probudiće me tih i jednoličan zvuk iz daljine, koji raste i postaje sve jači. To je stari dobri mobitel negdje zatrpan zvonio, kao alarm za životne neprilike, i vraćao me u pogon. Slagao sam stvari u ormar, mobitel je dugo i uporno zvonio, sa svakim pokretom mogao sam čuti Samrin glas, unaprijed sam slutio šta ćemo pričati. Jesi li promijenio mišljenje, jesi li jeo, zna ona kako mene ovdje nosa, naročito kada sam dođem. Nisam promijenio mišljenje, trebalo je vremena, ne može čovjek protiv sebe, iako stalno pokušava.
Večernji povjetarac odizao je i lelujao zavjesu u dnevnom boravku, ljetna noć je oživjela i nevidljivo ulazila u kuću. Iz mraka bašte provirivala je smokva, kako su noćas mirni ovi hrapavi i mat-zeleni listovi, kao da ih zima nije nikad dohvatila. Ovu smokvu je posadio moj dedo, sad me iz mraka gleda onim svojim sivim očima, odmahuje glavom kao da nešto negoduje. Pravio bi se ljut i nezadovoljan, negdje do podne, a onda bi se počeo smijati i kikotati i niko ne bi znao čemu se smije. Cijeli život je nosio gifiht, uteg od vage. Nije mu bilo mrsko pola kilograma željeza nositi zamotano u izlizanoj platnenoj vrećici, u slučaju da ga neko napadne, da može poslužiti kao hladno oružje. Ne znam da mu je ikad zatrebalo. Spori su ali me prate.
I sve ovo, već je bilo prije, ovako sam ovdje i ranije stajao i osluškivao tišinu, koju možeš kao karpuzu rezati, ono kad nedorezana pukne na kraju. Kao dijete nisam volio sam ostajati u ovoj kućerini, ne znam tačno iz kojeg razloga, jedino znam da sam od majke naslijedio te nemire, kasnije i odrastao s njima. Onda sam s godinama prihvatio da će sjenke dragih ljudi uvijek biti pored nas, i u nama. Krivica, strah, nesanica, ljubav, rijeka, sunce i strugač. Majka nije dala da se kuća proda, umrla je prije pet godina.
Na početku izbjeglištva mrzio sam sve ovo iz daljine, tada se nije moglo dolaziti i opsjedala me pomisao kako neko nepoznat hoda ovuda. Godine su prolazile, politička situacija se mijenjala, počelo se dolaziti i kao sumanuti irvasi nagrnuli smo iz Skandinavije, doduše uglavnom ljeti. Kao da ništa nije bilo, sve smo zaboravili, ili smo htjeli zaboraviti, nismo više spominjali rat, osim ako on sam ne bi isplivao, kao što rijeka sama izbaci utopljenika kojeg su danima uzaludno tražili.
A ovu zadnju godinu dana i teško je za povjerovati, a počelo je nekad nakon prošlog ljeta, zamišljam kako gori ova moja rođenica. Huči i pucara živa buktinja, ja stojim bliže nego što bih trebao, vrelina mi prži lice, a obrve tanke gujine uvrću se od toplote. Poslije, kao u nekom tuđem životu, hodam po izgoretini koja se još dimi, gazim po gareži i pepelu. Prhti pod nogama urna naših života i čudan je osjećaj, ne znam ko je zapalio kuću, ovdje se nije nešto palilo kad je bilo vrijeme od paljevine.
Zna Samra kad treba nazvati, nije me rođena majka tako poznavala, zna ona kako ću se večeras ovdje zakucati kao veliki ekser za krov i zato je htjela da me čuje. Ali prvo da se popije nešto, izgore se, skoro sam zaboravio Single Malt koji sam danas kupio na aerodromu u Beču s namjerom da ga baš večeras otvorim. Možda nije slučajno što je i ova kolekcija gramofonskih ploča odmah tu, samo mi je ona falila, u izlizanim omotima i ovim očuvanijim. I moj stari gramofon na kojem sam zadnji put iglu promijenio uoči rata. Ništa kao muzika ne može tako šejtanski vratiti vrijeme od prije, koje obično izgleda ljepše nego ovo sada.
Zamislio sam da je kuća izgorjela ali je nisam ja zapalio, prvo bi izgorjeli drveni basamaci, sedmi i osmi i škripa s njima. Nisam je zapalio, ove pameti. A ona i mrtva škripi.