Čak i netko tko u domeni političke teorije nije laik teško da može u najkraćim crtama sintetizirati kapitalno ostvarenje autora koji je, osim po ovom, ostao upamćen i po djelu “Stari režim i revolucija” (1856.), zatim po prepisci s Johnom Stuartom Millom, Gustaveom de Beaumontom ili Arthurom de Gobineauom, kao i po bogatoj političkoj karijeri koja je kulminirala tijekom 1849., kad je obnašao funkciju francuskog ministra vanjskih poslova. Početkom tridesetih godina sa spomenutim je De Beaumontom proučavao američki kazneni sistem (“O kaznenom sustavu u Sjedinjenim Američkim Državama i njegovoj primjeni u Francuskoj”, 1832.), što je bilo polazište proučavanja cjelokupnog, tada umnogome avangardnog, Europi teško zamislivog modela funkcionalne predstavničke demokracije. “O demokraciji u Americi” dvije su knjige nastale u razmaku od pet godina (1835. i 1840.) koje nedvojbeno čine jedinstvenu misaonu cjelinu onda i sada prepoznatu kao jedan od temelja liberalno-demokratske teorije. Sociolog Rade Kalanj u pogovoru primjećuje da je temeljena na Montesquieuovoj metodi komparativne analize, ne zanemarujući ujedno Rousseaua i prosvjetiteljsku filozofiju napretka. Kalanj kao ključ čitanja knjige ističe prepoznavanje načela jednakosti kao konvergentne točke demokratskih sistema te lokalne zajednice kao inkubatore nacionalnog suvereniteta. K tome upućuje na dva postulata: suverenitet nije apsolutan, a zakonodavno pravo narod ostvaruje preko predstavnika.

Kroz ukupno 39 poglavlja De Tocqueville (1805. - 1859.) realizira ono što historičar François Furet, mislivši pritom na političku paradigmu, naziva otkrićem Amerike. Osnova je tog otkrića i pretpostavka održivosti američke demokracije jednakost uslova neposredno proizašla iz načela jednakosti, što dozvoljava njenu pretpostavljenost slobodi, barem u mjeri koja podrazumijeva željenu sigurnost, a što možemo ilustrirati primjerima iz nedavne američke i svjetske povijesti (od Patriotskog akta nakon Al-Kaidina udara 11. rujna pa do, otići ću toliko daleko, ravnodušnog podređivanja suvremenog europskog puka samovoljnoj ili barem djelatno dezorijentiranoj briselskoj administraciji). Drugim riječima, načelo jednakosti usko je vezano uz konformizam kojem je društveno biće sklono. Transpoziciju iz aristokratskog društva u demokratske derivate, za razliku od Amerike lišene “aristokratskih vijekova”, objašnjava ozakonjenjem ravnopravne diobe, time i posljedičnim usitnjavanjem posjeda i slabljenjem aristokratske klase čija moć proizlazi iz simbolike zemlje. Demokratsko društvo temeljeno na jednakosti u Americi je olakšano i zbog široke dostupnosti osnovnog obrazovanja, kao i “specijalizacije” za određeni posao u ranoj dobi. Alexis de Tocqueville, i sam rođen u aristokratskoj porodici, prema navedenom gaji dvojake osjećaje. Stoga će jednakost opisati kao manje uzvišenu, ali pravednu. Takva mu se solucija, razloženim strahovima usprkos, čini prihvatljivijom od klasno predestinirane izvrsnosti nekolicine.

Javni dužnosnici su u Americi odraz prava, a u Europi odraz sile

Uspoređujući američko, englesko i francusko društvo, demokraciju povezuje s jačanjem centralizacije i proročanski upućujući na moguće opasnosti koje iz toga proizlaze (dovoljno nam je osvrnuti se na hrvatski primjer). Prilikom spomenute komparacije zanimljivu opasku daje za javne dužnosnike: u Americi su oni odraz prava, a u Europi odraz sile. U tom smislu sudske presude u Sjedinjenim Američkim Državama opisuje kao mjeru predostrožnosti, a u Europi kao odmazdu. Temelj djelovanja Vrhovnog suda u SAD-u tako prepoznaje u moći mnijenja, a porotu promatra kao političku instituciju. U oba slučaja, simpatijama usprkos, ne isključuje mogućnost zloupotrebe takvog ustrojstva. Da bismo shvatili opravdanost njegove zabrinutosti, dovoljno je prisjetiti se manje-više recentnih primjera iz američke političko-pravosudne prakse koji su stubokom potresli društvo. U prvom slučaju, naime, dovoljno je prisjetiti se Trumpovih imenovanja troje sudaca Vrhovnog suda 2020., a zatim i njihovu ulogu u poništenju presude slučaja “Roe vs. Wade” iz 1973. U drugom slučaju, onom koji osobito snažno ilustrira porotu kao političku instituciju, možemo navesti sudski proces protiv O. J. Simpsona zbog sumnje na počinjenje dvostrukog ubojstva, koji je 1995. kulminirao oslobađajućom presudom, znatnim dijelom i zbog ranijih grijeha losanđeleske policije (slučaj Rodneyja Kinga iz 1991.). Potonji slučaj, izuzmemo li aspekt nasilja, upućuje i na udruživanje koje De Tocqueville inače promatra kao garanciju protiv tiranije većine.

Tri su, dakle, temelja američkog demokratskog društva prema De Tocquevilleu: unija, općina i sudstvo. Interakcija tih triju elemenata počiva na časti koja, kako piše, u vrijeme moći ravna voljom, a ne uvjerenjem. Ujedno, a možda je to ključan argument prema kojem je američku demokraciju promatrao kao izniman civilizacijski iskorak, ostvareno načelo jednakosti dokida mogućnost revolucije. Naime, treba imati na umu da pod terminom “jednakost” ne misli na istovjetnost socijalnog statusa, nego lišenost predestiniranih uloga, a samim time i mogućnost promjene statusa koji počiva na radu. I onda je, baš kao i sad, američko društvo počivalo na posvećenosti materijalnom probitku. Trgovački su običaji, kao krajnji izraz spomenute težnje, opreka revoluciji. Zanimljivo, predviđajući širenje demokracije, pretpostavlja da će revolucije i ratovi biti znatno rjeđi, ali će u tom slučaju zahvatiti širi prostor. Ako i tu govorimo o proročanstvu, mogli bismo zaključiti da je njegova realizacija kulminirala dvama svjetskim ratovima koji će obilježiti prvu polovinu 20. stoljeća, baš kao što je predvidio dominaciju Amerikanaca i Rusa koja će potom na globalnoj pozornici uslijediti. Doduše, nisam siguran je li u primisli mogao imati militantnost američkog vanjskopolitičkog djelovanja tijekom Hladnog rata, neki će reći i kasnije. Još jedan interesantan zaključak njegove komparativne analize tiče se kompatibilnosti religije i demokratskih procesa u američkom društvu tog vremena. Pri toj mu se opservaciji potkrala možda i najveća pogreška: predviđanje da će katoličanstvo apsolutno dominirati nauštrb ostalih kršćanskih crkava i denominacija u Americi.

Pa ipak, ono daleko važnije jest opasnost da konformizam u konačnici rezultira novim ropstvom (sigurnost za slobodu). Spomenuti Patriotski akt i njegove posljedice, o čemu podosta govori odličan dokumentarni serijal “Turning Point: 9/11 and the War on Terror” Briana Knappenbergera iz 2021., potvrđuje realno utemeljenje te opasnosti. Pored toga, dužan sam upozoriti na 14. poglavlje knjige koje odražava antropološku zaostalost vremena (koncept rasa) te je ono iz perspektive suvremenog čitaoca kontroverzno. Stoga na umu treba imati čas njegova nastanka i promatrati ga kao povijesnu lekciju.