Prvi njegov roman, gusti, handkeovski “Morendo” (2011.), uglavnom ostaje nepročitan. Drugi, “Doba mjedi” (2015.), sveobuhvatna i masivna epska saga, romaneskni blockbuster, kakvi i nisu česti u suvremenoj hrvatskoj književnosti, dočekan je doma s oduševljenjem, koje se zatim proširilo po regiji, te je - što je, vjerojatno, najvažnije, jer se ne može namjestiti ni isforsirati - prevedeno na više europskih jezika i ozbiljno kritički tretirano u nizu kultura.

“Anđeo nestajanja” treći je Šnajderov roman. Premijerno objavljen u kasno ljeto 2023, pisan je kao jedna fikcionalna zagrebačka povijest kroz dvadeseto stoljeće, uz odjeke prethodnih vremena. “Morendo” je roman o kraju jednoga svijeta i vremena. “Doba mjedi” su obiteljska i folksdojčerska povijest. Prva knjiga donosi visokostiliziranu prozu, u duhu modernoga europskog romana, kakav je nastajao od kraja šezdesetih.

Druga knjiga je tradicionalnija i, možda, konvencionalnija, ali stilski i tematski potpuno drukčija od “Morenda”. “Anđeo nestajanja” radikalan je stilski pomak i od “Doba mjedi” i od “Morenda”. Pisan u kratkim i vrlo kratkim, fabularno uglavnom zaokruženim poglavljima, s brzim i neočekivanim izmjenama očišta i figura pripovjedača, ovaj roman čitatelja će koji nešto pamti, a prethodno je, naravno, ponešto i čitao, podsjetiti ne samo na Šnajderove dramske komade, nego i na predstave po tim komadima. Poglavlja koja funkcioniraju kao dramski prizori i slike teku iza čitateljevih očiju, te svjesno i u potpunosti iznevjeravaju ideju velike epske strukture.

Ono što on čita zacijelo je roman, koji će svršiti u konvencionalnom velikom romanesknom, životnom, povijesnom finalu, ali će svim svojim tokom u čitatelja izazivati senzaciju kazališta i povijesti (narodne kao i osobne) kao velike kazališne predstave. Najmarkantniji pripovjedni glas pripada dvokatnici sagrađenoj 1911. u Zagrebu, i namijenjenoj za iznajmljivanje. Kuća pripovijeda svoju priču, kao i priče svojih stanara, njihove sudbine, misli i snove, od vremena pred Drugi svjetski rat do dana kada je u najnovije vrijeme ruše, da bi na njenom mjestu gradili neku veću i, s obzirom na vrijednost građevinskog zemljišta, mnogo isplativiju kuću. Šnajder je majstor zamaštavanja, igre dokumentarne faktografije, stvarnih povijesnih ličnosti i fikcionalnih, katkad i mitskih likova, u kojoj stvarnost i bajka bivaju izmiješane, ali tako da nikad ne gube vlastitu autentičnost i istinitost.

Ono što mu je s “Hrvatskim Faustom” još prije četrdeset godina stvorilo vječni neotklonjivi problem kod raznih hulja i neznalica, u “Anđelu nestajanja” dovedeno je kao metoda do svojih stilskih i izvedbenih vrhunaca. Pripovijest “Anđela nestajanja” vođena je oko Anđe Berilo, najprije služavke, pa ilegalke, koja jedne noći kod sebe, u toj iličkoj kući, skriva generalnog sekretara partije, lično. Poslije će Anđa otići u partizane, pa će oslobađati Zagreb, dopasti zatočeništva na Golom otoku, a zatim živjeti životom sloja deklasiranih sinova i kćeri revolucije, te će tako dočekati i 1990. Anđina priča sadrži, naravno, i onu sasvim intimnu povijest, koja u njenom slučaju nikad ne poteče mimo velike povijesti: u njoj su jedna životna ljubav i jedno izgubljeno dijete.

BESTBOOK 'Beskućnik' je u Top 13 za nagradu Fric: Namik Kabil ogolio je traume i sjećanja

U Anđinu sudbinu upričani su, osim Josipa Broza Tita, Koča Popović, u jednoj vrlo snažnoj kratkoj epizodi, te Andrija Hebrang. O Hebrangu se, znamo, u nas mnogo, sve i svašta, brbljalo. I to je brbljanje ostavilo neke, uglavnom nemušte i slabo artikulirane književne posljedice. Sam Hebrang je, međutim, Šnajderov lik. Biva tako, premda ne biva često, da su živi ljudi, uglavnom sa svojim sudbinama i stradanjima, kao stvoreni iz imaginacije pojedinih velikih pisaca epohe. Hebranga su tako njegov život, a naročito taj strašni, neispričani, vjerojatno i neispričljivi životni kraj, prispodobili Šnajderovoj mašti, koja se, pak, ta mašta, dijelom vjerojatno i formirala pod utjecajem priča o Hebrangovoj sudbini.

To je nešto što se obično nema na umu, a važno je: naša imaginacija dijelom je oblikovana našim povijestima. Na Golom otoku Anđa Berilo nije završila po Staljinu niti po rezoluciji Informbiroa, nego je tamo završila po Hebrangu. U svojoj pisanoj ispovijesti pred isljednicima napisala je: “Da ga je vidjela jednom i da je to bio čovjek koji je stajao u sunčevoj zraci.” Ruku na srce, to je sasvim dovoljno za put u logor. Za razliku od većine suvremenika u matičnoj mu književnosti dobro zna da od zauzimanja strane, naročito one moralnopolitički ispravne, roman neće imati koristi. Uostalom, većina malih protagonista velikih povijesti bila je, u trenucima sadašnjosti, posve ambivalentna. Tako je i ta ilička dvokatnica ambivalentna kad ovako govori: “Izim u pitanju onih koji u našoj Hrvatskoj žive a da u nju ne spadaju već time što je mrze, svi su pod ovim krovom liberalnih nazora.” Ili ovako:
“Redarstvenik stavlja lisičine mladiću koji je očito Židov, već rasno gledano tipičan, s plakata, dakle, sve je tu: kukast nos, klempave uši, dugi udovi, više majmun nego čovjek - jedino, što je ovaj primjerak, taj Židov lijep kao Apolon, svim tim primišljenim oznakama unatoč. Lijep uprkos! Mladić je blijed, uopće se ne opire, ali ga redarstvenici stalno tuku u rebra, on se povija - i tako se dobija kriva slika kao da se opire, a on nastoji izmaći se. Židov a bez Davidove zvijezde usred slobodnog kraljevskog grada Agrama? Novine će pisati da se sve dogodilo uz primjenu sile jer se Židov, na zaprepaštenje nazočnih, fizički opirao privođenju, a da su redarstvenici ubrzo uspostavili mir.
U panici imade bijesa, kao na nekoga tko je, svojim zakržljalim osjećajem za disciplinu i građanski red, ugrozio miran život kao takav te svi gosti kavane na neki način sudjeluju u ovom hapšenju, kivni na mladića.

”Ne treba, dakle, zauzimati strane, nego treba priču pustiti da poteče tako što će se strane pokazati same od sebe: strana redarstvenika, strana židovskog mladića bez Davidove zvijezde, strana inkomodiranih gostiju kavane, ali nad svima njima strana onoga stava i mišljenja koje je u Zagrebu uobičajeno, da ne kažemo standardizirano, u trenucima dok se ovo zbiva. Šnajder
obično traži i pronalazi glas te strane, glas je to kojim govori ilička dvokatnica, a jezik romana sasma je i do u tančine jezik epohe. Nije toliko do leksika, koji je u Šnajdera uzoran hrvatski - pa je šteta što Gavran i falanga ne znaju jezik koji pokušavaju uzakoniti i
upendrečiti, i uopće ne bi bilo loše da upišu kod Šnajdera satove hrvatskoga - nego se jezik epohe očituje u naponu i temperaturi riječi, fraza i rečenica u tekstu “Anđela nestajanja”. Doista, tako se govorilo! Kao što se onako, kao u romanu, govorilo nakon 1945.
Šnajder se ne bavi sučeljavanjem povijesnih razdoblja ni ideologija, od toga ne bi moglo biti dobrog romana, nego dopušta vremenu da poteče onako kako je teklo njegovim protagonistima. Romanesknim i dramskim, ili živim, tu razlike nema nakon što
vrijeme istekne. Između romaneskne fikcije i čovjekovih sjećanja često nema nikakve razlike. Jedno od neobičnijih a snažnijih
poglavlja u romanu, iz kojeg kao da progovaraju Beckett i Harms, a Šnajder demonstrira u njemu izniman, među Hrvatima u književnosti prečesto i prezren, talent za anegdotu, nosi naslov “Tamo ima nešto”. Godina je 1953, travanj je mjesec po Staljinovoj smrti, a u Plavom se vlaku vozi lijes s novim mrtvacem: četrdesetjednogodišnjega Borisa Kidriča, ministra industrije, pokosila je leukemija. Tu je i cjelokupni državni i partijski vrh, “još prilično jedinstven, putuje Plavim vlakom u Ljubljanu, skupa sa svojim
lešom.”

Puše, pepeljare su im na lijesu, i razgovaraju o posljednjim stvarima. Dakle, o onom o čemu se često misli ili
razgovara u nazočnosti mrtvaca.
Kardelj kaže: “Bez fizičkih, tjelesnih pretpostavki, nikakav oblik života nije moguć. Duhovi, čak i da ih ima, nisu živi. Uglavnom se u pitanju duhova radi o halucinacijama. Svekolika je religija jedna halucinacija, nešto kao masovna hipnoza.”
“Opijum za narod”, domeće na to Ranković, i tu se među drugovima zametne razgovor o smrti,
kako ju tko doživljava.
“Ja sam prvu smrt doživio kad sam pokopao svoje dijete s Ruskinjom koja je i sama još bila dijete, i to u kutiji od cipela, veli
Broz.
Ostali nisu imali ničeg sličnog što bi mogli staviti uz bok takvome iskustvu, pa razgovor zamre.
- Mi Zagorci, nastavi Broz, kad bismo u kući imali smrt, sjedimo oko pokojnika, udovica iznese kakvu dobru kapljicu, sjećamo se što je pokojni ovda-onda učinio, s kim se potukao, kakav je bio majstor ako je bio majstor, i tako dalje. Cijelu noć. Kartamo također za skratiti tu noć koja spada k smrti.
- Mi Srbi, veli Ranković, jedemo i pijemo na groblju, uz grob. Važno je da li je pokojni izmirio svoje račune s onima koje ostavlja, pa sa svijetom i s Bogom, i je li pravedno raspodijelio ono što je imao.
- Mi Crnogorci, nastavi Đilas, razlikujemo je li pokojni umro jer mu je došlo mrijeti, ili je ubijen. U potonjem slučaju, smatra se da je račun otvoren i da ga netko mora podmiriti. Uredno podmiren račun zove se pravična osveta.”
I tako pripovijest teče, upričana pomalo u formu kakvog jezovitog vica, da bi kraju došla, kako i spada, s raspravom o tome je li smrt kraj, kao što tvrdi Kardelj. Uto stiže i vrijeme večere:
“Večera je za njih spremna u prednjem vagonu, kao što su raspremljene njihove postelje. Raskoš plavog vlaka usporediva je jedino s onom znamenitog Orient-Expressa kojim putovahu sultani. Ali nikome se ne jede, nitko još ne želi u krevet, jer tamo bi svak sa svojim mislima bio sam samcat. Ugodnije je, i nekako sigurnije, ovako sjedeći drijemati. Biti na okupu. Tu je država bila između sebe. Prođe cio sat vremena, a da između njih jedna riječ nije pala, kad Tito reče:
- Tamo ima nešto.”
Kakav sjajan finale! Čitatelj  ga u sebi osjeti kao istinu od života, kao vrhunac poglavlja ili romaneskne pripovijesti, ali i kao repliku izgovorenu na pozornici i naglašenu zastorom koji označava kraj tko zna kojeg to čina. Rečenica “Tamo ima nešto” finale je grotesknog harmsovskog vica, i ne mora značiti ništa. Ta rečenica, međutim, može biti shvaćena kao replika Kardelju: smrt nije
kraj, jer tamo ima nešto! Ali još prije toga može biti shvaćena kao klasična replika iz filmskog horora. Tamo ima nešto, govori Tito, zagledan u svoj odraz u prozorskom staklu Plavoga vlaka, crnom od crne jugoslavenske noći, travnja 1953.

Sve se, zatim, u ovom romanu dogodi. I slom jedne zajednice, iz kojeg naprečac iznikne druga zajednica. Dječaku Dejanu, koji najednom u toj iličkoj kući biva Srbinom, nitko ne dolazi na rođendan. A gore pod Sljemenom biva ubijena mesareva kći. Odlaze, bez traga, jedni, a vraćaju se drugi. Negdje u romanu, čitatelj baš i ne bi sad tražio to mjesto, rečeno je da se 1941. klalo zbog krvi, a 1945. zbog ideja. Onda stiže 1991. kada će se ta dva razloga spojiti, pa će se klati malo zbog krvi, a malo zbog ideja. Mnogo je još toga u “Anđelu nestajanja”, nespomenutog.

Mnogo toga od čega bi čitatelj mogao nanovo započeti vlastitu pripovijest o čitanju knjige, u kojoj neće spomenuti ništa od onoga o čemu je upravo govorio. Za njega, tog čitatelja, najbolji je ovo od tri stilski vrlo različita Šnajderova romana. Divna i jezovita posveta Zagrebu, s kojom je ovaj mali u zemljopisu i u književnosti poprilično zatureni Šenoin i Zagorkin grad ozbiljno odrastao.

Šnajder će sad biti velehvaljen i slavljen, ukoliko mjesni književni odbori ne nađu nekih svojih kandidata za čestitke, ili ukoliko im se zbog nečega, čitatelj sad ne može pretpostaviti zbog čega, hvale na Šnajderov račun ne sukobe s nekim njihovim prioritetima. Meni bi, čitatelju, bilo drago da “Anđela nestajanja” prihvate, premda sam pun sumnje i prema prihvaćanju, i prema neprihvaćanju. Drago bi mi bilo da Šnajder ispravno shvati predstojeći ceremonijal, te da ostane dostojan svoga djela.