Malo se koji pasionirani, ili barem čitatelj upućeniji u djela iz sfere znanstvene fantastike, nije u listopadu 2017., nakon što je iz havajske zvjezdarnice objavljena vijest o otkriću neobičnog letećeg objekta, prvog verificiranog posjetitelja u našu galaksiju pristiglog iz dubina svemira, prisjetio “Randevua s Ramom,” kultnog djela tvrdokornog ZF-a nastalog 1973. Bila je to izvanredna slagalica već priznatog i cijenjenog autora Arthura C. Clarkea, priča o neobičnom, gigantskom objektu pristiglom izvan Sunčeva sustava, čije će istraživanje pripadnicima ljudske vrste biti dostupno tek nekoliko dana. Knjiga je, svojedobno, pokorila godišnje nagrade za najbolje djelo znanstvene fantastike; osim uvaženim “Hugom”, ovjenčana je “Nebulom” te Britanskom nagradom za znanstvenu fantastiku, a i danas, kao neupitni klasik, ispituje granice mašte suvremenih čitatelja.

Nije, zbog toga, neobično što su, premda je, naposljetku, odabrana havajska riječ za izviđača (Oumuamua), nedavnog došljaka iz svemira isprva poželjeli nazvati “Rama”. Kao i nesuđeni mu imenjak, i nedavni je izviđač nekoliko dana privlačio pozornost medija, čiji je fokus potom preseljen na druge teme, a misterij je ostao.

U djelu iz 1973. misterij pokušavaju razriješiti kapetan Norton i posada njegova broda Endeavor, jedinog s performansama dovoljno naprednim za uspješno obavljanje složene misije. Naime, nakon što sredinom 21. stoljeća u Zemlju, negdje oko sjevera Italije, udari asteroid i pobije stotine tisuća ljudi, a još barem tolike ostavi oštećena sluha, zemaljska vlada odluči osnovati Svemirsku stražu, tijelo čija je jedina zadaća sprečavanje slične ili veće katastrofe u budućnosti. Upravo Svemirska straža 2131. i otkrije objekt koji, izvan granica Sunčeva sustava, kreće prema Suncu. Ne bi to bilo toliko neobično da proporcije objekta i brzina njegova kretanja ne odudaraju od svih do tada otkrivenih svemirskih tijela. Ispitivanje pokazuje da tome postoji sasvim logičan razlog – otkriveno tijelo ni po čemu nije prirodno, a spomenuti je brod Endeavor poslan kako bi istražio sve njegove tajne.

Kao i u svojim ranijim djelima, Clarke, popularizator tzv. tvrdokornog ZF-a, piše vrlo čisto, jasno i jezgrovito, tek ocrtavajući većinu svojih likova. Mnogo prostora posvećuje i energije troši ne bi li opisao sastanke zemaljskog odbora zaduženog za odlučivanje o sljedećim potezima broda, što, naravno, djelu dodaje filozofsku dimenziju i pojačava onu stvarnosnu, no može biti pomalo opterećujuće pri čitanju. Nelagodu izazivaju i uvođenja genetskim inženjeringom stvorenih bića programiranih da budu sluge ljudima, no vrlo su dobri opisi i uvidi u poliamornu strukturu ljudskih odnosa u 22. stoljeću, kakve, uostalom, i kapetan broda održava s dvjema svojim ženama, onom zemaljskom i drugom, nastanjenom na Marsu.

No najbolji je, u terminima žanra i najzanimljiviji, dio istraživanja samog objekta Rame i to kako pomno Clarke opisuje gotovo svaki detalj njegove gradnje, kao i implikacije tih detalja. Dok posada ljudskog svemirskog broda pristupa Rami, jasno im je da brod mora biti proizvod druge, također inteligentne vrste, budući da je riječ o šupljem cilindru koji se vrti na svojoj dugoj osi kako bi simulirao gravitaciju kroz centrifugalnu silu. Zračne komore, smještene na jednom rubu bližem osi, vrlo su jednostavne konstrukcije, pa istraživači lako pronalaze put u središte Rame. Unutra ih dočekuje mračan, čak i pomalo zastrašujuć prizor, no ipak procjenjuju da je unutar Rame moguće disati, što navodi na zaključak da je građena od strane, ili za uporabu, bića sličnih onima kakva nastanjuju Zemlju.

Clarke ovdje ne koristi priliku kako bi anticipirao razvoj dronova, što bi možda protok radnje i istraživanja same unutrašnjosti učinilo mnogo bržim, nego vješto u svoj narativ uvodi diskusiju o stvarnim istraživačima i arheolozima te njihovu zamašnjaku kroz potrebu za slavom, što dobro kontekstualizira i motivaciju kapetana Nortona.

Poput arheologa, i Norton otkriva svijet okrenut unutra, skriven od onog izvanjskog, gdje more teče iznad istraživačkih glava, a načičkani su gradovi osvijetljeni tek bakljama na zidovima. Ali nema stvarnih negativaca ili zlih izvanzemaljaca kakve bi čitatelj mogao očekivati u ZF literaturi šundovskog prizvuka. Autorska pažnja ovdje je usmjerena na razotkrivanje Ramina misterija, strahopoštovanja koje izaziva i nevjerojatnih mogućnosti koje njezino postojanje predstavlja.

No kao i u ranijim svojim djelima, i ovdje se Clarke poigrava ljudskom željom da bude dijelom veće svemirske platforme, da za sebe potraži dom i izvan granica matičnog mu planeta. Čitatelju ne otkriva gotovo ništa o pravoj prirodi svemirskog broda zvanog Rama, ne otkriva mu podrijetlo niti odredište; kao i protagonisti, i oni su preuzeti željom za znanjem i ostavljeni s tek nekoliko manjih tragova o brodu i njegovoj svrsi. Clarke ostaje misterij čak i kad daje objašnjenja, kojima ova sekvenca njegova rada ne obiluje. Ipak, zadovoljstvo je biti u, makar i literarnoj, blizini takve inteligencije i imaginacije.