Krleža, pop art i popularna kultura, pa čak i strip te jezik reklama, još donedavno bile su granice koje su omeđivale umjetničko stvaralaštvo Roberta Šimraka, profesora na zagrebačkoj likovnoj akademiji, nekadašnjeg predsjednika HDLU-a i dobitnika brojnih nagrada, a među njima i Grand Prixa na Bijenalu slikarstva. Međutim, posljednjih godina njegov umjetnički svijet postaje sve mračniji i apokaliptičniji, smjenjuju se motivi smrti s temom razrušenih zgrada u kojima prepoznajemo strahote i užase potresa, pandemije, pa čak i invazije na Ukrajinu. Gledajući te Šimrakove cikluse, stvarane od 2013. godine, kao što su “Opredmećenje”, “Do you feel lucky?” i “42. ideja kaosa”, te najnoviji “Purgatorij”, koji tek nastaje, vidimo da je Šimrak u svojim radovima, kao što su “Šprica”, ili iz “vojnog” serijala o kaosu i besmislu rata na neki način anticipirao aktualne svjetske katastrofe. Tim povodom razgovarali smo s umjetnikom u njegovu vrlo dojmljivom atelieru, okupanom svjetlošću, u Rašićinoj zgradi u Vukovarskoj ulici, gdje smo se dotaknuli, osim recentnih ciklusa, i mnogih aktualnih tema, od hrvatskog tržišta umjetnina preko uloge umjetnika intelektualca na društvenoj sceni do Bandićeva groba.

Express: Na nedavnoj izložbi ‘Shadows of Buenos Aires tales from three continents’ u Galeriji Događanja u Centru za kulturu Pešćenica izložili ste grafičku mapu digitalnih radova nastalih na putovanjima po egzotičnim zemljama. Kako su nastale?

Na toj izložbi predstavio sam grafičku mapu iz serije ‘Priče s tri kontinenta’. Bilježenje na putovanjima započeo sam prije nekoliko godina, kad sam u Maroku napravio seriju fotografija iz kojih sam isključio one tipično turističke i obiteljske elemente te se fokusirao na artizam. Prva serija se zvala ‘Le Voyage de Sahar’ prema jazz albumu Anouara Brahema. Nakon toga sam počeo razmišljati o seriji grafičkih cjelina koje govore o nekom putovanju. Naime, obožavam putovati, to je uvijek iznenađenje, osobito kad se posjećuju krajevi koji su povijesno i kulturološki drugačiji od naše zemlje. Putovanja čine kontrasti svakodnevnom životu. Taj kontrast je predivan, od kulinarstva i mirisa do ljudi, boja i zvukova. Impresija je toliko jaka da joj se ne može oduprijeti, nešto poput ovisnosti kad želiš još, i još... Nakon toga sam napravio izložbu ‘Jaipur’, na kojoj sam pokazao ciklus digitalnih grafika nastalih tijekom putovanja Indijom. Iza toga sam pripremio ciklus o Buenos Airesu, tj. Južnoj Americi, u sklopu čega sam trebao obuhvatiti i Čile, no plan sam morao promijeniti zbog pandemije. Na izložbi su prikazani krokiji s putovanja izvedeni digitalnim alatima, ali u formi tradicionalne grafičke mape.

Express: Posljednjih godina realizirali ste nekoliko različitih ciklusa u kojima ste anticipirali rat, potrese i rušenje zgrada, pa čak i pandemiju. Sve je počelo s ciklusom ‘Opredmećenje’, kojim ste zapravo progovorili o užasima potresa.

U Galeriji Josip Račić održao sam 2013. godine izložbu grafika pod nazivom ‘Opredmećenje’, koja je preuzeta iz filozofije i podrazumijeva sposobnost čovjeka da se izdvoji iz svijeta i da samoga sebe sagleda kao predmet. Taj termin upotrijebio sam kako bih opisao stanja povrijeđenosti, urušenosti, otuđenosti, samoće i tišine, kroz koja ljudi prolaze tijekom života. Radovi su prikazivali probušene, tj. srušene zgrade. U njima nema ljudi, one su ogoljene i u simboličkom smislu predstavljaju ljude koji su preživjeli potres. Tom izložbom započeo sam cikluse simboličkih značenja, što me vodi sve do danas.

Express: Nakon toga je uslijedila izložba ‘Do you feel lucky?’, također s jakom simbolikom, koja je bila postavljena 2015. godine u splitskoj Galeriji Kula. U tom ciklusu izložili ste radove na kojima je dominirala tema smrti, kao da ste predvidjeli pandemiju korona virusa.

Iako je tema te izložbe bila smrt, nazvao sam je pomalo sarkastično. Naime, upotrijebio sam poznatu rečenicu Harryja Callahana iz filma ‘Prljavi Harry’: ‘Do you feel lucky, punk?’ pokušavajući odgovoriti na pitanja kako se čovjek u tom ruletu života nosi sa situacijama vezanim za smrt, zdravlje i odnose. Korištenjem elemenata iz popularne kulture u naslovu malo sam omekšao temu smrti, poručivši da smrt nije najstrašnije što nam u životu slijedi. Na tim slikama nema ljudi, samo je jedan lik - Smrt, u stvari kostur, kojega sam prikazao u različitim situacijama. Na jednom radu Smrt nosi veliku injekciju, čime sam možda nagovijestio svjetsku krizu o pandemiji korona virusa. Također, jedan od radova s izložbe bio je posvećen filmu ‘Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu’ od Stanleya Kubricka.

Express: Dvije godine kasnije, dakle 2017., na izložbi ‘42. ideja kaosa’ u Gliptoteci HAZU u vašem fokusu bila je tema Prvog svjetskog rata, odnosno ratovanje hrvatskih vojnika u odori austro-ugarske vojske. Što vas je najviše zaintrigiralo kod te teme?

Na toj izložbi bavio sam se nesretnim ponavljanjem povijesti, odnosno ratovanjem naših ljudi pod tuđim zastavama, o čemu je još govorio Krleža u svom ‘Hrvatskom bogu Marsu’. Zaintrigirala me ta tema hrvatskog čovjeka koji je uvijek bio u nečijoj službi i ratovao za druge, i kako smo zarobljeni u krugu ponavljanja. Izložba se podudarala sa stotom godišnjicom Prvog svjetskog rata iako me nije izravno zanimao rat, nego fenomen naših ljudi i naše kulture koja je upisana u tom cikličkom ponavljanju, tj. nepotrebnom ciklusu ratovanju. Broj 42. u naslovu izložbe označavao je 42. domobransku diviziju, zvanu ‘Vražja’, koja je tijekom Prvog svjetskog rata prošla razne frontove, između ostalih i front u Srbiji na Galiciji i Soči, a posebno u Ukrajini. Hrvatski vojnici išli su nepotrebno ratovati i tijekom Drugog svjetskog rata u Rusiju i Ukrajinu. Ta izložba možda nije bila tematski sasvim jasna u kontekstu vremena, jer sam prikazao scene i prizore iz Velikog rata s prizorima hrvatskih vojnika, ali u današnjem kontekstu je možda jasnije što sam htio prikazati.

Express: I u ovom posljednjem ciklusu, koji pripremate za izložbu u Ljubljani, također katastrofično najavljujete današnje događaje.

Novi ciklus ‘Purgatorij’ počeo sam pripremati 2019. godine i u njemu prikazujem raspad velikih artefakta, od arhitekture do spomenika, što se može doživjeti kao prikaz ostataka neke civilizacije. Dakle, u svim tim ciklusima poklopili su se neki stvarni događaji, od potresa i rušenja zgrada, preko korone i masovnog umiranja, do ovog zadnjeg vrlo ozbiljnog sukoba u Ukrajini, koji naslućuje još veći rat i razaranje. Anticipirajući svoje izložbe pomalo sam se prepao, jer nakon što sam otvorio izložbu s temom smrti, preminuo mi je otac, pa majka i na kraju uginuo pas.

Express: Imate vrlo različiti umjetnički izričaj pa ste tako tijekom godina mijenjali stilove, od pop arta preko vizualnog jezika reklamnih panoa i stripa te oslikavanja distopijskih prizora na kojima strojevi preuzimaju ljude. Otkud ta raznovrsnost i svestranost?

Nijednu izložbu tematski nisam ponovio, ali ova zadnja četiri ciklusa su najsličnija po poetici. Pokojni Darko Glavan proglasio me pop artistom i u tom trenutku mi je to bilo drago. Određenje kao takvoga mi je ostalo i prati me i dalje cijelo vrijeme, bez obzira na to bavio se simbolizmom ili nečim potpuno različitim. Stasao sam u vremenima kad je u umjetnosti krenula postmoderna koja je rekla: ‘Sve je moguće’, kad su nestali svi izmi i pravci u umjetnosti u kojima su umjetnici bili posloženi sve je postalo moguće. Meni je tad to kao mladom umjetniku izgledalo privlačno i ludo. No kasnije me je počelo smetati, jer sam vidio da se time stvorio određeni nered. Kad mi je 2012. godine objavljena monografija ‘Living well is the best revenge’, uvidio sam da sam pravo dijete postmoderne. Moj moto je da čovjek treba živjeti svom snagom. Uvijek me je u životu nosila znatiželja, a rukovodio sam se idejom da uvijek pokušam napraviti dobru izložbu. Zato sam u svaku izložbu kretao hrabro i beskompromisno. Nisam se vodio logikom oponašanja prethodne izložbe koja je ‘uspjela’ pa da taj motiv ili temu ponovim još deset puta. Tako sam npr. prošlo ljeto imao izložbu, potpuno drugačiju od dosadašnjih ciklusa, u Bolu na Braču pod nazivom ‘Skice iz bludilišta’, punu ljubavi i erotskih motiva.

Express: Koliko je suvremena hrvatska umjetnost prisutna na inozemnoj sceni i kako se percipira u Europi?

Nekoliko naših autora uspjelo se probiti na europskoj sceni, naravno, s privatnim kontaktima, ali nažalost, ne postoji sustavna politika koja bi uključivala brigu o promociji hrvatskih umjetnika u Europi. Živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj zaista je umijeće. Nitko ne razmišlja o tržištu koje je ključno. Kad bi tržište bilo življe, cirkulacija bi bila puno bolja. Objektivno gledano, u Hrvatskoj ne postoji pravo tržište umjetnina. Kod nas egzistira državna ekonomija u umjetnosti: 90 posto kulturnih institucija danas živi od dotacija države, a slično je i s umjetnicima. Država ulaže velika financijska sredstva u neku izložbu bez očekivanja da joj se ulaganje u bilo kojem obliku vrati. Dakle, sva produkcija financirana je od države i zbog toga je smanjena šansa za daljnji razvoj tržišta umjetnina, a posebice zbog nejasnih poreznih olakšica koje bi trebale stimulirati tržište. Trebalo bi razraditi sustav kroz postojeće institucije koji bi promovirao hrvatsku umjetnost i umjetnike u Europi, kao što razvijenije zemlje imaju razrađenu promociju kroz svoje kulturne centre u svijetu.

Express: Slike su se nekad kupovale kao svadbeni pokloni, a onda se dogodio preokret na tržištu jer su se pojavili novi kupci - mladi brokeri, menadžeri, arhitekti i predstavnici sličnih profesija. Tko danas kupuje slike i umjetnička djela u Hrvatskoj?

Mogu samo nagađati o tome tko kupuje slike drugih umjetnika, ali ključno pitanje je postoje li ljudi koji to mogu i žele. Sigurno postoje oni koji imaju visoku platežnu moć i definitivno mogu biti dio umjetničkog tržišta. Problem nije u novcu, nego da se potencijalne posjetitelje navede da ih se educira o umjetnosti i da razviju kulturu ulaganja u umjetnine. Nama su potrebne elite koje treba uvjeriti u vrijednost ulaganja u umjetnost. Ako na Zapadu postoji kultura ulaganja u umjetnosti, sigurno je to moguće postići i u Hrvatskoj. Kad sam posjetio uglednu galeriju u Helsinkiju, prišla mi je voditeljica galerije i počela me vrlo sistematično nagovarati da bih trebao kupiti sliku. U startu sam odbio, no ona je i dalje bila uporna jer je njezina uloga, osim educiranja o izložbi, bila i prodaja izloženih umjetnina. Dakle, organizatori izložbe u Hrvatskoj ne bi smjeli stati na pisanju predgovora za kataloge i otvaranju izložbi, nego bi trebali napraviti korak dalje prema prodaji. Nažalost, mi nemamo educirane stručnjake koji se bave tržištem umjetnina.

Express: Vi ste profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i imate pregled nad stvaralaštvom mlađih generacija. Kako ocjenjujete aktualnu suvremenu scenu? Mogu li se izdvojiti neki dominantni trendovi?

To ovisi od generacije do generacije i može se usporediti s vinom čija kvaliteta ovisi o godini berbe. Neke generacije imaju više, a neke manje senzibiliteta, upornosti i znatiželje. Prateći rad studenata 20 i više godina, definitivno mogu reći da su današnje generacije razmaženije i komfornije od prethodnih. Oni su zaštićeni, kao fetus u maternici, imaju sve, od menze do boja, i ne brinu se o egzistencijalnim pitanjima. Kod njih ima manje otpora! Zadnjih deset generacija imali su pristup nevjerojatnoj količini informacija iz povijesti umjetnosti i recentne scene. Studenti danas mogu proučavati povijest umjetnosti kroz baze podataka dostupne na internetu, dok smo mi kao studenti tragali za knjigama i svaka ta potraga bila je pravi istraživački pothvat. S obzirom na to da imaju više mogućnosti, očekivalo bi se da će i rezultati biti kvalitetniji, ali nije uvijek tako. Taj komfor ubija kreativnost. Naravno, ima izuzetnih studenata, angažiranih i kreativnih, ali generalno gledano, generacije su se ulijenile, a prepisivanje je postalo i opći trend. Oni većinom nemaju potrebu da se sa svojim artom konfrontiraju s nekim društvenim događajima koji su doslovno oko njih. To je ponekad jako razočaravajuće. Tijekom zadnje dvije godine pandemije pokušavao sam ih isprovocirati da se referiraju na to doba izolacije, ali nije bilo potpuno uspješno. U hrvatskom slikarstvu zadnjih je godina bila evidentna prisutnost figuralnih trendova, a s druge strane danas se može osjetiti jaka scena konceptualnih autora.

Express: Jedan od sve raširenijih trendova u suvremenoj umjetnosti je društveno angažirana i participativna umjetnost, koja uključuje i druge profesije, od sociologa i antropologa do ekonomista. Po nekima, politici nije mjesto u likovnoj umjetnosti, dok drugi smatraju da umjetnost mora bilježiti društvene mijene bez obzira na to žive li umjetnici u totalitarizmu, kapitalizmu ili u ratnom vremenu. Koliko su naši umjetnici spremni na društveni angažman?

To je vezano uz pitanje pozicije umjetnika intelektualca u današnjem vremenu. Mislim da je situacija slična onoj sa studentima. Raširio se komformizam i ljudi se ne žele zamjerati niti na Sveučilištu, pa tako niti u umjetnosti. Ne postoji argumentirana umjetnička misao. Tako ne postoje niti ljudi koji bi otvoreno u medijima izjavili da se Ministarstvo kulture neadekvatno odnosi prema umjetnosti. Nema javne polemike, nema sukoba, ljudi su se uljuljali u svojim svjetovima. I ja sam se uljuljao. Kao student četvrte godine sam 1991. otišao na front u Domovinskom ratu i tad sam imao idealističku ideju da se s umjetnošću može promijeniti svijet. Razočarao sam se. Shvatio sam da na tom putu ima milijardu prepreka. To mi se potvrdilo i kad sam bio predsjednik HDLU-a. Moj primarni interes bila je obnova zgrade Meštrovićeva paviljona HDLU-a, koji je godinama bio devastiran, a s ciljem da se dobije elitna galerija za potrebe suvremene umjetnosti. U obnovu i promociju galerije uložio sam golemu energiju, kao i u inicijativu za dodjeljivanje ateljea umjetnicima, pri čemu smo dobili niz ateljea na Žitnjaku. Tijekom obnove paviljona HDLU-a došli smo u određeni sukob s tadašnjim rukovodstvom HT-a koji je trebao biti glavni sponzor obnove. HT je stalno odgađao potporu želeći na neki način izbjeći dogovoreno financiranje. Nakon što sam javno kritizirao tadašnjeg direktora HT-a izjavivši da on ne želi financijski podržati obnovu Meštrovićeva paviljona, došao sam u sukob s nekim elitama i strukturama. Čak su zaprijetili da će nas izbaciti! Tijekom mandata u HDLU-u naučio sam važnu lekciju, a u toj idealističkoj borbi imao sam samo potporu uskog kruga umjetnika: Zlatana Vrkljana, Radovana Ivančevića, Vatroslava Kuliša, Andrije Mutnjakovića i Feđe Vukića. Danas je Meštrovićev paviljon ponovno najelitnija galerija u Hrvatskoj.

Express: Umjetnici su nekad bili cijenjeni u društvu, a kako je danas?

Danas su neka druga vremena, s drugim vrijednostima. Sjećam se svojih profesora Kulmera, Kuduza, Šuteja, Nives Kavurić-Kurtović i drugih, koji su dolazili na Akademiju, a mi smo ih gledali s velikim poštovanjem i upijali njihova znanja. Nama su profesori bili autoritet. Gledao sam ih kao uzore i odlazio na otvorenja njihovih izložbi s velikim poštovanjem. Danas dominira Facebook kultura, dogodio se svjetski poremećaj vrijednosti, sve je postalo masovno, konzumno, a posljedica toga nestali su ideali. To se osjeti u svemu, u umjetnosti, muzici, književnosti... To je loše. Piramida vrijednosti bi se trebala redefinirati.

Express: Programska i izložbena politika zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bila je hvaljena i osporavana, a najviše kritika bilo je upućeno neatraktivnim izložbama te na račun zgrade koja prokišnjava gotovo od prve godine izgradnje. Što bi po vašem mišljenju trebao biti MSU?

Muzej suvremene umjetnosti je većini umjetnika bolna točka. Taj muzej nam je bio potreban i ja sam mu se silno veselio. No MSU je od početka bio zamišljen kao megalomanski projekt. Publika je prvi preduvjet za uspješnost muzeja. Kad danas posjetite muzej tijekom tjedna, možete naići samo na prazan prostor. Ne kažem da je lokacija neprikladna, ali definitivno politika institucije je potpuno kriva. Novi Zagreb ima 150 tisuća stanovnika, dakle stanovnici tog dijela grada velika su baza potencijalnih posjetitelja. Muzej svoje kvote popunjava brojem posjetitelja za Noć muzeja. Drugo, zgrada MSU-a je loše projektirana, posebno dio za recentne izložbe. Zatim, muzej bi u fundusu trebao imati najbolje djela suvremenih hrvatskih umjetnika, što nije slučaj. Ne može vrijednost umjetnina u muzeju biti pet puta manja od vrijednosti same zgrade. Također, održavanje muzeja je preskupo i dosadašnje uprave nisu našle dobar model financiranja. Da je taj muzej u Americi, odmah bi se zatvorio jer nije isplativ. Još sam se ranije zalagao za spajanje MSU-a i tadašnje Moderne galerije smatravši da bi takva koncepcija privukla više publike, ali ideja nije naišla na dobru recepciju. Dakle, muzej nema kolekciju renomiranih stranih autora koja bi privlačila posjetitelje, ne otkupljuje radove ni domaćih ni stranih autora jer nema novca, ili ponekad otkupljuje od privilegiranih autora po previsokim cijenama. Dakle, MSU je otvoren s velikim očekivanjima, no trenutačno nema stalnog postava i curi mu voda kroz krov. Nisam previše optimističan.

Express: MSU je nakon više od 20 godina dobio novu ravnateljicu Zdenku Badovinac. Kakve promjene očekujete?

Pretpostavljam da će nova ravnateljica nastaviti politiku kakvu je vodila u muzeju u Ljubljani. Njezina poetika i gledanje na politiku umjetnosti, kako ona to naziva, vjerojatno će ostati ista. Program će vjerojatno biti na ‘ekskluzivnoj’ razini. Mislim da će imati golemih financijskih problema pri održavanju tog megalomanskog sustava, kao što ih je imala i dosadašnja ravnateljica.

Express: Nakon što je gradska vlast prebacila pravo na korištenje grobnog mjesta najdugovječnijega gradonačelnika Milana Bandića, čija je vladavina bila obilježena brojnim kontroverzama i skandalima, sa zanimanjem se očekuje kakav će nadgrobni spomenik izgraditi njegova obitelj na njegovu grobu. Što vi mislite o tome?

Možemo o Bandiću misliti što hoćemo, ali moramo priznati da je vodio grad 20 godina i da bi trebao dobiti neki primjereni kip na grobu. U našoj povijesti imamo mnogo dobrih primjera iz kojih možemo učiti kako su se dizajnirali i gradili nadgrobni spomenici, apstraktni i figurativni. Nažalost, svjedočimo i velikom ćušpajzu na sceni spomeničke plastike zadnjih 20 godina. No uvijek želim da se napravi dobro likovno djelo pa bih tako htio da se dobar spomenik napravi i bivšem gradonačelniku Milanu Bandiću. Njega treba gledati objektivno, naime, on je na kraju krajeva volio umjetnost, a jako se založio i oko gradnje MSU-a i Muzičke akademije, što su glomazni zahvati. Druga stvar su bili njegov pristup i način rada.

Express: I za kraj, kako biste definirali duh našeg vremena?

Završio bih mišlju poznatog urugvajskog uglednog romanopisca i novinara Eduarda Galeana koji je jednom rekao: ‘Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj’.