Kraj je siječnja 1933. godine, u Berlinu već tjednima vlada studen, jezero Wannsee pokriveno je ledom i tko bi i slutio da će upravo tamo, u jednoj od vila, svega devet godina kasnije biti donesena odluka o Konačnom rješenju Židovskog pitanja. Dotad će već sasvim izvjesnim biti da će se dotad poznati svijet posve izmijeniti, na koji način, to je već područje užasavajuće neizvjesnosti, no ta je spoznaja ipak još sasvim daleka krajem siječnja te 1933. – da bi već krajem veljače postala zapanjujuće bliskom. Trebalo je svega mjesec dana od trenutka kada je predsjednik Paul von Hindenburg, doduše pod pritiskom, na mjesto kancelara postavio Hitlera pa da Njemačka od osiromašene i nestabilne demokratske Weimarske republike postane punokrvnom nacističkom diktaturom. Nebrojeno je načina za ispričati tih suludih i povijesno ključnih mjesec dana; njemački novinar i publicist Uwe Wittstock prekopao je tako dnevnike, zapise, korespondencije i biografije tadašnje njemačke kulturne elite, pisaca, spisateljica, dramatičara, glumaca i glumica, novinara, izdavača i tako dalje, njihovih ljubavnica i ljubavnika, sve to skupio u faktografski gustom tekstu napetom poput trilera gdje se traga za jednim odgovorom, naizgled marginalnim za vrijeme poput onoga, a zapravo suštinski važnim i duboko tragičnim – gdje se može umjetnost sakriti od represije?

Povorka je tekla kroz Brandenburška vrata poput plamene bujice

“Ne mogu ni izbliza pojesti koliko bih bljuvao”, izgovara slikar Max Liebermann dok sa suprugom promatra povorku u slavu novoustoličenog kancelara. Stupaju u širokim redovima, “skoro svi sa bakljama u rukama, a ne samo oni sa strane, povorka je tekla kroz Brandenburška vrata poput plamene bujice”, opisuje Wittstock. “Tko se podrobnije zagleda, primijetit će da na ovom naknadnom snimku nema gomila ljudi po pločnicima. Goebbelsa to uopće ne brine, uz pomoć vješte montaže neće biti naročito upadno.” Tehnologija je onoga vremena bila, jasno, miljama daleko od ove današnje. Manipulacija je pak uvijek jednaka. Kao što su i oprez i sumnja, s kojima treba promotriti ono što nam serviraju oni u čijim je rukama ikakva moć nad našim slobodama i pravima, ma kako se neznatnom ona činila.

Konzervativac i ljubitelj pruske demokratske tradicije, a pritom i Židov Liebermann, teško se miri s porastom antisemitizma na tlu voljene mu Njemačke. Bojazan od dolaska NSDAP-a na vlast nije u tom trenutku nikakva nova pojava. Štoviše, gotovo svi pisci i ostali kulturnjaci što su pripadali opozicionoj struji, u svakom su trenutku spremni na bijeg. Ono čega nisu svjesni jest da će se isti ubrzo pretvoriti što u dobrovoljni egzil, što u povratak u sam pakao, kako to nagovještava Joseph Roth kada netom prije odlaska iz Berlina u jednom od pisama Stefanu Zweigu piše: “Barbarstvu je uspjelo doći na vlast. Ne gajite nikakve iluzije” te završava konstatacijom da je zavladao pa upravo pakao.

Da nisu došli na vlast, nacisti bi bankrotirali

Put do tog pakla popločio je bivši kancelar Franz von Papen, uvjeren kako je i ekstremistički nastrojen Adolf Hitler manje zlo od socijaldemokrata. Vojnik i monarhistički sluga, s antisocijalističkim državnim udarom u Pruskoj kao vrhuncem svog državničkog portfelja, u povijest se upisao ipak zahvaljujući svojim leđima, pokorno svinutim pod Hitlerovim tada još uvijek cipelicama, uz koje je valjalo navući dokoljenke pa skoro do nogavica nezaboravnih bavarskih Lederhosen. Nastojeći konzervativnoj struji osigurati većinu u Reichstagu, von Papen sklapa dogovor s nužnim za to NSDAP-om te vodi pregovore s Hindenburgom. To da Hitler planira početak svog kancelarskog mandata obilježiti izvanrednim demokratskim izborima, na kojima bi vješta državna kontrola uvjerila narod kako su potvrdili izbor upravo nacionalsocijalista, von Papen nekako prešućuje. Ipak, široka je njemačka desnica i nisu svi u tom stisku složni oko planova budućeg Führera; štoviše, uvjereni su kako je sada zadovoljen i dobro ukroćen. Zabluda je suputnica povijesti. Do izbora ima vremena, zakazani su za 5. ožujka.

Nacionalsocijalisti u tom trenutku jedva imaju prebijene pare u stranačkoj blagajni; bezobzirno trošenje na stranačke priredbe i hotele posljednjih mjeseci dovodi do toga da svoj politički trijumf slave u dugovima. Za spomen Franzu von Papenu – da nisu došli na vlast, Hitler i ostali pivničari začas bi bankrotirali.

Klaus Mann za to će doznati kada stigne u Leipzig prijatelju književniku Erichu Ebermayeru. On ga dočekuje na kolodvoru, pruža mu novine, a Klaus odmah pomisli na oca; barem će tako zapisati. Stric Heinrich Mann slomljeno srce nakon prekida s glumicom Trude Hesterberg (kojoj je u zagrljaj otišao nakon rastave sa suprugom Mimi) liječi sa zemljakinjom iz Lübecka, Nelly, naizgled priprostom djevojkom, kćeri ribara i sluškinje, koja ipak može povesti razgovor o politici s uvaženim piscem i Predsjednikom pruske akademije umjetnosti, i to do kasnih noćnih sati. Heinrichu Mannu otvara se prozor u svijet proletarijata u koji, silom prilike, rijetko zalazi.

ŠOKANTNO OTKRIĆE Hitlerov DNK: Imao je Kallmannov sindrom, skriveni genetski seksualni poremećaj

Thomas Mann za to je vrijeme u svojoj vili u Münchenu i more ga više književne nego društveno-političke brige. Ali avaj, djeca su mu nemirna. Erika i Klaus, nerazdvojni tandem koji više od srodstva veže dječja zaljubljenost u dramu i priču, ne daju ocu odmaka od crne stvarnosti ni za trpezom. Istu tu stvarnost, kao rijetko tko, prikazuje Georg Grosz na svojim slikama. Ekspresionist i satiričar, ubrzo će se naći na meti esaovaca. Ugled koji uživa stavlja na kocku kako bi prikazao naciste u usponu kao “napuhane lakrdijaše, pijanice, tupave razbijače, kurviše, mafijaše”, a potom sa suprugom bježi u Ameriku, s tri sanduka i tri kofera.

Bertolta Brechta dočekuje cenzura u Darmstadtu. NSDAP protivi se postavljanju njegova komada “Sveta Ivana Klaonička”. Dopustite da vam zazvuči poznato. Katolički centar i Njemačka narodna stranka podržavaju prosvjednike. Ima nešto indikativno u tome, kada u osiromašenoj i gospodarski opustošenoj državi, gdje je od svega u porastu samo nacionalizam, jedna kazališna predstava postaje gorućim političkim pitanjem.

Pruska akademija umjetnosti, a posebno njezin Razred za književnost kojim od 1931. godine predsjeda Heinrich Mann, zrcalo su političkih razdora u nikad dosanjanoj homogenoj intelektualnoj zajednici jedne europske države s dugom povijesti koju se rijetko ispušta naglasiti. Ipak, progon Heinricha Manna od strane nacista postaje sve izraženiji, pogotovo u vrijeme posjete brata mu Thomasa u Berlinu. Wittstock tu ipak navodi jedan kuriozitet koji lako izmiče uobičajenom pregledu historiografije. “Ruku na srce, Heinrich je slučajno naletio na zaštitnika; zahvaljujući njemu barem je donekle pošteđen neprestanih prijetnji. Anđeo čuvar zove se također Heinrich Mann, umirovljeni činovnik iz osiguravajućeg društva i pjevač u crkvenom zboru. Njegova adresa i telefonski broj navedeni su u berlinskom imeniku te prima bezbroj uvredljivih poziva i pisama, upućenih piscu Heinrichu Mannu. Imenjak je, naravno, šokiran bezmjernom netrpeljivošću kojoj je izložen, ali je dovoljno hrabar da nastavi igrati ulogu gromobrana.” Pruska akademija se za to vrijeme raspada; rascjep između nacionalno-konzervativnog i lijevog, liberalno orijentiranog krila postaje prevelik i nagovještava, zapravo, upliv nacionalističke ideologije u tu njima naizgled nepovredivu sferu društva.

Volkgemeinschaft - narodna zajednica

Petak je, 10. veljače, kada Hitler u Palači sportova drži svoj prvi veliki izborni govor. Friški je kancelar obučen u esaovsku uniformu – detalj iz današnje perspektive čak teško primjetan. I ovo je možda najvažniji ulomak knjige, valja ga pročitati i nekoliko puta uzastopce. Riječ je o spomenutom Hitlerovom nastupu.

“Pojmovi s gotovo nenadmašivo uzvišenim prizvukom: strahopoštovanje, čistoća, narod, narodno biće, völkisch, Volkgemeinschaft [narodna zajednica] i – njemački, njemački, njemački. Ni riječi o tome da ne postoji homogen, u bitnim pitanjima suglasan narod, da se stanovništvo odavno raslojilo u klase, staleže, miljee s oprečnim interesima i nazorima koji zahtijevaju kompromise. Populist Hitler svojim slušateljima skicira izmaštanu predodžbu organske Volksgemeinschaft u kojoj sve razlike i posebnosti iščezavaju u monolitnim kolektivnim imenicama poput ‘njemačkog seljaka’ i ‘njemačkog radnika’ ili pak u teško odredivim pojmovima poput ‘njemačke kulture’ i ‘velikana njemačke povijesti’.” Ima li točnijeg prokazanja domoljublja?

Istovremeno, Thomas Mann držao je govor o Richardu Wagneru na Minhenskom sveučilištu. Führeru mio skladatelj ipak će od pisca većeg od svakog vremena i ideologije dobiti priznanje “skladatelju koji je u operu uveo mit, kao iskonskom romantičaru, velikom psihologu i strastvenom kazališnom znalcu”. Ne zaustavlja se na pukoj glorifikaciji, Mann, dakako, u svom govoru ljušti slojeve Wagnerovih opera, “traga za skrivenim psihičkim porivima koji nemaju ništa zajedničko s udomaćenim predodžbama o čestitosti i seksualnom moralu.” Od fiktivne je ideje o njemačkoj homogenoj i uzvišenoj ‘čistoći’ ta vagnerovska iskonska nit njemačke folklorne i kulturne tradicije tek nezamislivo daleko. Povijest će zapamtiti Hitlerovo prisvajanje Wagnera za svoje rasističke eugeničke ideje, dok će previdjeti Mannovo tumačenje najviše od svih i u svakom smislu toga – njemačkog – skladatelja kao “socijalista”, “kulturnog utopista kozmopolitskog duha”, pripisujući mu čak i boljševički duh vremena koje ipak nije dočekao.

Treba napomenuti i da u tom trenutku, pred drugi po redu suton nekog starog svijeta otkad je dvadesetog stoljeća, Thomas Mann predstavlja jedno buržoasko-aristokratsko nasljeđe njemačke kulture, podređeno zakonima estetike i zaštićeno generacijskim bogatstvom i pedigreom, a oni u novonastalim okolnostima ne znače pa gotovo ništa; što je estetika naspram ideologije naposljetku? Ono što je neizmjerno talentiranog i prilično privilegiranog Manna dosad moglo zaštiti – a čemu se i priklonio krajem Prvog svjetskog rata, prigrlivši njemački (povijesni) nacionalizam i weimarsku klasiku – obiteljsko nasljeđe, prvenstveno u vidu obrazovanja i ugleda, kulturna i intelektualna mreža poznanstava, sve je to svojom poroznošću ukazivalo na njegovu nemoć pred rastućim nacizmom s kojim se, unatoč svim privilegijama, humanistički orijentiran i u svakom pogledu iznad ovoga svijeta, čovjek poput Thomasa Manna nije znao nositi. Iz Mannova švicarskog dnevnika iz toga doba, Wittstock prepisuje zanimljiv isječak: “’Pobuna protiv židovstva u izvjesnoj bi mjeri i zaslužila moje razumijevanje, samo kad ukidanje kontrole koju židovski duh ima nad njemstvom ne bi bilo toliko pogubno kao ovo potonje i kad njemstvo ne bi bilo toliko glupo da i mene trpa u isti lonac i tjera iz zemlje.” Ogorčenost je nesumnjivo velika, a veliko je i nerazumijevanje svega što taj zapis u kontekstu tragedije 20. stoljeća podrazumijeva. Uzgred rečeno, Katia Mann, rođena kao Katharina Pringsheim, Mannova je supruga, matematičarka i porijeklom Židovka. Nije do licemjerja, koliko do toga da te veljače 1933. godine, Mannu poznati svijet stari i iz dana u dan nesmiljeno nestaje. Pisci suprotstavljeni režimu u nastajanju okupljaju se kod Bernarda von Bretana u Berlinu. Svojom nepokolebljivošću ističe se Brecht.

NA DANAŠNJI DAN Korak po korak: Ovako je Hitler došao na vlast

Te godine 14. veljače pada na utorak i u kinu Capitol u Budapester Strasse Udruženje scenskih radnika radi prikupljanja sredstava za svoje nezaposlene članove organizira druženje kojemu je zvijezda večeri Vicki Baum, popularna autorica što kao iz rukava sipa roman za romanom za svoju vjernu čitateljsku publiku. Prema njezinom se hit romanu “Ljudi u hotelu” iz 1929. godine te večeri prikazuje film. Sebe naziva “prvoklasnom autoricom drugog reda”, što možda i ne bi postala da nije svom prvom mužu uskočila u trenutcima spisateljske blokade, da bi joj sinulo kako, umjesto da objavljuje članke pod njegovim imenom, može objavljivati tekstove pod svojim. ‘Zvijezda večeri’ prisutna je pak samo svojim imenom i nagađanjem – je li ostala u Americi gdje je preselila s obitelji prošle godine ili se tek ne usuđuje pojavljivati u javnosti petnaest dana nakon što je NSDAP doveo svog čovjeka na vlast?

Zabranjena "Opera za tri groša"

Kulturni rat prelama se na Bertoltu Brectu; nakon premijere njegove “Mjere” u erfurtskom kazalištu održane krajem siječnja, već dan nakon premijere filma na kojoj se nije ukazala Vicki Baum, Vrhovni sud pokreće krivični postupak optužujući sve sudionike predstave za poticaj na veleizdaju postavljanjem, kako pišu, “komunističko-revolucionarnog prikaza klasne borbe u cilju podizanja svjetske revolucije”. Iste večeri, u jednom drugom kazalištu u Hildesheimu, prekida se izvedba njegove “Opere za tri groša”, koju NSDAP potom povlači s programa. Hitler za to vrijeme drži govor u Stuttgartu. Nakon što prijenos istoga biva prekinut pobunjeničkom intervencijom četvorice muškaraca, nadležnost nad radijem preuzima Hitlerov mali od propagande Joseph Goebbels.

Brechtova mlada ljubavnica i, kako je sam naziva, njegova učiteljica Margarete Steffin ukrcava se na vlak za Švicarsku. Osim što je komunistkinja i ljubavnica režimu nepoćudnog autora, Steffin boluje od tuberkuloze koju je zaradila izgladnjela i u mračnim stražnjim dvorištima. Boravak u sanatoriju plaćaju joj Brecht i skladatelj Hanns Eisler, objašnjavaju kako se ne radi o prijateljskoj gesti, već o investiciji: golemi je kazališni talent u toj dvadeset četverogodišnjoj i manje-više samoukoj djevojci. Odlazi taman prije nego će Hermann Göring u svojstvu privremenog ministra unutarnjih poslova izdati naredbu da je pucanje na svaki i najmanji znak neprijateljskog držanja i više nego poželjno. “Naredba ne može biti jasnija. Svatko tko ne pripada nacionalnim organizacijama, ovim je dekretom proglašen za slobodnu metu”, pojašnjava Wittstock. “Policiji je dakle bolje da puca prečesto nego prerijetko. Na taj je način policiju oslobodio svih zakonskih kočnica i pretvorio u oruđe građanskog rata.” Princip je, oduvijek i vazda, bio i bit će, isti.

Esaovci upadaju u kazališta i prekidaju predstave. Otpušteni su ravnatelji kazališta u Leipzigu, Erfurtu i Magdeburgu. Skladatelj Kurt Weil bježi u Pariz. Nakon progona iz Leipziga, sada bivši ravnatelj Detlef Sierck odlazi u SAD gdje će se proslaviti pod imenom Douglas Sirk kao redatelj melodrama. Šire se glasine o planiranom lažnom atentatu na Hitlera, koji će se – poznato zvuči – izvući bez ogrebotine, ali s opravdanjem za krvavi obračun nacionalsocijalista s protivnicima. Heinrich Mann konačno planira bijeg iz Berlina; odlazi u zadnji čas prije nego što mu esaovci upadnu u stan i iz njega odvedu njegovu Nelly.

Gori Reichstag

Ima ipak i onih pokornih: Hanns Johst piše dramu u čast takozvanog junaka iz Prvog svjetskog rata, Schlagetera, kojega će prikazati, protivno povijesti, kao školovanog i etički senzibilnog domoljuba. Tu će svoju agitatorsku pasiju posvetiti nikome drugome već samom Hitleru. Kazališta se natječu koje će prvo postaviti Johstovu propagandu. On nema što strepiti i bježati. Njemačka uskoro ostaje opustošena od umjetnosti koja zaista jest njezino nacionalno nasljeđe, koliko god je takvom krivo bilo odrediti – kultura i jezik veći su od nacije. O tom egzodusu piše klasik njemačkog pjesništva Gottfried Benn, po vokaciji liječnik, jasan je njegov podsmijeh kada kaže: “Kakva su to djeca! Kako su tako gluhi? Stigla je revolucija, povijest je preuzela riječ. Tkogod to ne vidi, slabouman je. Individualizmu u današnjem obliku i starom časnom socijalizmu više nema povratka. Nastupilo je novo doba povijesnog bivstvovanja, glupo je raspravljati o njegovoj valjanosti ili nevaljanosti, ono je tu. A kad za dva desetljeća i ono prođe, za sobom će ostaviti drukčije čovječanstvo, drukčiji narod.” Ustroj svijeta može se promijeniti do temelja, moguće je pomisliti iz današnjeg očišta, ali čovječanstvo je, čini se, nepovratno uvijek isto.

Dana 27. veljače gori zgrada Reichstaga. Dan kasnije, 28. veljače, dekretom je proglašeno izvanredno stanje; optužujući urotnike i komuniste za pokušaj državnog udara, Hitler ga provodi ukidanjem građanskih sloboda i uspostavom diktature. Trebat će tek da je potvrdi već utvrđenim izborima koji će se održati 5. ožujka. Svijeta u koji bi se htjeli vratiti oni što su ga u jednoj naivnoj i utoliko nevinoj zabludi napustili, tog svijeta više svakako nema. Mjesec dana kao čitava epoha.