U posljednjih nekoliko tjedana na streaming servisima, napokon, pojavile su se neke serije vrijedne gledanja i vremena - “The Night Manager” druga sezona (nakon gotovo deset godina od prve sezone), na Prime Video solidan, da ne kažem dobar, spin off “Igre prijestolja” - “Vitez sedam kraljevstava”, na Max i HBO on Demand malo starija američka serija (ali zato svih šest sezona, od kojih je posljednja iz 2022.) “Animal Kingdom”, nastala prema odličnom istoimenom australskom filmu - toplo preporučujem gledanje sve tri. Pojavili su se i neki dobri dokumentarci, odnosno dokumentarne serije, kojih baš i nisam fan, ali seriju o Melu Brooksu, na Max i HBO on Demand, svakako treba preporučiti, ako ni zbog čega drugoga onda zbog njegovih filmova koje bi, oni stariji, trebali ponovno pogledati, a oni mlađi prvi put.

Ipak, ovoga puta preporuke ne idu u smjeru velikih ekrana i streaming servisa, već na neke druge platforme i formate na koje se isplati utrošiti vrijeme, a možda su pomalo izgubljeni u džungli raznog sadržaja koji nas obasipa sa svih strana. Prije svega, tu je stvarno odličan feel good serijal “Bečka škola” - gledao sam ga na Instagramu, ali pretpostavljam da je i na drugim mrežama - o “pravom” purgeru Eugenu Mohorovičiću Katančiću, srednje ime Oktavijan, koji ne govori baš dobro mađarski, ali na njemu može čitati Hegela, i koji je najbolji ravnatelj škole u županiji, zemlji a možda i u regiji, kako tvrdi njegova tajnica Jolanda. A ona to zna jer, kako kaže, “preko nje je prešlo puno ravnatelja”. Nije riječ o glupom prepričavanju starih viceva, čime se često digitalni kreatori bave kad ne pokazuju razne dijelove tijela, već o nizu jako dobrih skečeva, profesionalno smišljenih, režiranih i odglumljenih. Glumac Stjepan Perić vrhunski je u ulozi Eugena Mohorovičića Katančića, srednje ime Oktavijan, a još su bolji Borko Perić, Ksenija Pajić, Hrvoje Kečkeš i Draško Zidar. Serija, mislim da je smijem tako nazvati iako je riječ o relativno kratkim skečevima, iskorištava baš sve stereotipe o purgerima (često zlurade), ali ni u jednom trenutku ne ponižava, omalovažava niti vrijeđa, nego tjera da se smijemo (ako smo purgeri) samima sebi, a ako nismo da se smijemo purgerima, ali bez zle namjere. Ukratko, vrhunski feel good. E sad, kako bi to izgledalo da se prebaci u polusatni format serije, ne znam, ali vjerujem da “Bečka škola” zaslužuje tu šansu.

Druga stvar koju bih svakako volio preporučiti, kako već kome prema ukusu paše, su nekoliko podcasta, bolje rečeno radijskih emisija, na raznim streaming kanalima koji emitiraju podcaste. Prije svega, jedna od najboljih radijskih emisija “Povijest četvrtkom”, čija je jedina mana, na podcast platformi, što nije otišla dublje u svoje arhive i što ne objavljuje češće od jednom tjedno. Isti autor, Dario Špelić, proizveo je i odličan serijal “Occamovu britvu”, koja možda nije za svakoga (iako je dovoljno razumljiva da bude za svakoga) i koja se bavi filozofskim pitanjima. Oba serijala su jako, jako dobra, pa čak i oni koje povijest, filozofija, politologija i slične stvari ne zanimaju, u obilju tema i materijala koje oba serijala nude naći će nešto što ih zanima. Jedina zamjerka koju mogu izreći i jednom i drugom serijalu jest to da Dario Špelić često ima iste sugovornike. Nije to njegova krivnja, mi smo jednostavno zemlja u kojoj su “ugledni ljudi” neopterećeni knjiškim znanjem i radije će pjevati “Ako ne znaš šta je bilo”, nego saznati što je bilo i zašto je bilo, čime se “Povijest četvrtkom” i “Occamova britva” bave.