Zlatan Vehabović, jedan od ponajboljih suvremenih hrvatskih umjetnika mlađe generacije, ponovno se pokazao u novom svjetlu. Prošlog četvrtka otvorena mu je u Umjetničkom paviljonu izložba “Tamno bijela zemlja” na kojoj se predstavio novim čudesnim i pomalo nadrealnim slikama, koje su nastale nakon uzbudljive ekspedicije jedrenjakom na dalekom sjeveru uz obale otoka Svalbard u polarnom arktičkome moru.

“To je bilo ispunjenje mojeg sna”, rekao nam je Vehabović, u čijem se umjetničkom svijetu provlači začudni skup motiva, kao što su napuštene kuće, skloništa u šumi, nasukani kitovi, sante leda, šatori u divljini, ljudske figure bez lica... Vehabović je rođen 1982. u Banjoj Luci i od početka umjetničkog delovanja opredijelio se za figuraciju. Izlagao je i u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Danskoj, SAD-u i drugim zemljama, a za svoj rad je dobio nekoliko nagrada, među njima i Veliku nagradu Zagrebačkog salona 2010. godine. Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Essl Museuma u Austriji, Filip Trade, Hypo Group i Erste Bank.

Izložba je rezultat ekspedicije jedrenjakom na Arktiku, gdje ste bili u sklopu umjetničke rezidencije ‘Arktički krug’. Kako je nastala?

Čim sam čuo za tu umjetničku rezidenciju, koja je bila predviđena za 2016. godinu, odmah sam se prijavio jer me ta regija na krajnjem sjeveru oduvijek vizualno i geografski privlačila. Nisam imao nikakvu iluziju da bih sa svojim statičnim poslom umjetnika u ateljeu mogao dobiti priliku vidjeti taj kraj. Nekako u to vrijeme počeo sam pregovarati o izložbi s ravnateljicom Umjetničkog paviljona Jasminkom Poklečki te smo zaključili da bi radovi inspirirani ekspedicijom na sjeveru bili idealni za taj prostor. U međuvremenu sam otišao na ekspediciju, a kad sam se vratio, pripremao sam se za izložbu pune dvije godine.

Kako su vas se dojmili ti predjeli na dalekom sjeveru? Kakvo je to bilo iskustvo?

Otišao sam otvorenog uma, bez da sam puno istraživao gdje ću ići i što ću tamo raditi. Nisam htio kvariti doživljaj nekim svojim očekivanjima, nego sam se prepustio trenutku i intuiciji, dopuštajući stvarima da me iznenade. Nakon što smo sletjeli avionom na otok Svalbard i proveli dva, tri dana u najvećem mjestu od tisuću, dvije stanovnika, ukrcali smo se na veliki jedrenjak, koji prima 30-ak ljudi, i onda smo mjesec dana krstarili po golemom arhipelagu. U to vrijeme, u rujnu, more još nije zaleđeno i moglo se ploviti, a iskustvo je bilo intenzivno - jeli smo i spavali na brodu, noću bismo plovili, a danju bismo se iskrcavali i posjećivali razne nenastanjene ili napuštene lokacije na kopnu te manja naselja, a odlazili smo i na ture pješačenja po brdima. S obzirom na svoju slikarsku praksu u studiju, zaključio sam da bi mi bilo najbolje da cijelo to iskustvo prvo fotografski dokumentiram, a zatim po povratku u Zagreb taj snimljeni materijal pretočim u svoj slikarski svijet. Sa svojim malim fotopratom ispucao sam gomilu fotki, vjerno sam bilježio trenutke na ekspediciji, a jedino mi je bilo važno da ne ostanem bez baterije i da na velikom brodu to odmah prebacim na hard disk. Kad sam se vratio u studio, podijelio sam snimljeni materijal u četiri tematske skupine - ekspedicija, pejzaž, povijest/politika i ekologija.

Izložili ste 21 sliku, na kojima ste prikazali pejzaže donekle drukčije nego što ste radili dosad. Možete li nam reći po čemu je ova najnovija izložba posebna i drukčija od prethodnih?

Puno je više eksterijera koji su prazni - to je pustinja, nema vegetacije, nema arhitekture, a u životinjskom svijetu dominiraju ptice, nešto arktičkih lisica, irvasa i polarnih medvjeda. U toj goleti najfascinantniji su glečeri, kilometri sleđenog snijega starog tisuće i tisuće godina. To je najviše odredilo vizualnu priču Svalbarda i mojeg interesa. Bio mi je fascinantan i život tih ljudi u toj krajnje nepitomoj regiji, koji sam također pokušavao zabilježiti fotoaparatom i zatim prenijeti na slike.

Dosad ste već napravili dvije izložbe koje bi se mogle tematski povezati s ovom izložbom. To su ‘Prokleta posada’ u Laubi, gdje ste se bavili kitovima i kitolovcima, i ciklus ‘Zauvijek ću te pamtiti’ u Galeriji Kranjčar, gdje ste se bavili životom istraživača Ernesta Shackletona. Možete li nam reći jesu li to najvažnije teme koje vas privlače u slikarstvu?

Najviše me zanima iskustvo s periferije, s ruba civilizacije ili ljudskog djelovanja. Primarno me najviše privlači sve što je vezano uz čovjeka, a zatim i priče ljudi koji odlaze iz sigurnosti gradova i našega društva prema prirodi i rubnim regijama kako bi spoznali sebe i sreli se s nečim što je veće i više od njih. Uz to se veže i dimenzija mora, tj. priča ljudi koji žive uz more ili od mora, poznavajući težinu života kakvu mi u sigurnosti naših života nikad nećemo spoznati. Tu je i cijela ta ikonografija mora, od književnosti i poezije nadahnute morem do naše fascinacije morem, dakle, pustolovni moment na koji do danas nisam postao imun.

Vaše slikarstvo je figurativno, ali s velikim pomakom u irealno, nadrealno, čak fantazmagorično. Kako biste vi definirali svoj slikarski izraz?

Ja sam primarno figurativni slikar. Tradicionalno obrazovanje u umjetnosti je odličan temelj, no istodobno klasična figuracija je katkad limitirajuća zbog svojih strogih zakona pri konstrukciji prizora, anatomije te ostalih stvari koje vežemo uz nju. Osim toga, mene figuracija nikad nije zanimala zbog preslikavanja stvarnosti, nego zbog priče o tome što taj prizor govori. I u tom periodu počele su se u mojem slikarstvu pojavljivati natruhe drugih stvari, po nekima i nadrealnih elemenata, no ja nisam baš siguran u to.

Vaše izložbe i cikluse karakteriziraju zvučni i višeznačni naslovi, kao što su ‘Temelji u blatu’ ili ‘Prokleta posada’, koji gledatelja lupe u glavu i daju mu misliti. Kako dajete nazive ciklusima?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jezik je dodatna, komplementarna dimezija vizualne umjetnosti. Vizualna umjetnost često traži dodatno tumačenje i analizu pa nije čudno da tako dolazimo do jezika. Dugo promišljam o nazivima izložbi ili pojedinačnih slika, jer naziv može bitno nadograditi cijelu misao ili ideju iza rada ako se dobro i pametno usmjeri.

Jednom ste izjavili da vas zapravo ne zanima angažirano, političko slikarstvo, kojim biste na kritički način pokazali našu svakodnevnicu. Je li to točno?

Mislim da su tu izjavu izavdili iz konteksta u kojem je izrečena. Moj stav je upravo suprotan. Političko djelovanja kroz slikarstvo je dobra stvar, naravno, ako je umjetnik to u stanju suvislo slikom komunicirati. Tad su mi postavili pitanje o slikarstvu kao tradicionalnome mediju u odnosu na novije umjetničke prakse koje su puno političnije u svojem izrazu. Branio sam svoj nesuvremeni medij, no opće je poznato da postoje politički te društveno angažirani slikari, poput Luca Tuymansa, Marlene Dumas ili Gerharda Richtera u nekim svojim ciklusima. Jednako, ne postoji student umjetnosti koji ne zna za Picassovu ‘Guernicu’ i sve o čemu ta slika govori. Takvo slikarstvo itekako može biti potentno i snažno. No u mojoj umjetničkoj praksi ta je političnost i društvena kritika egzistirala na periferiji moje pažnje. Moj fokus je bio u osobnom i privatnom, nekako su me više zanimali pojedinci nego cijela društva. Isto tako mi je jasno da kao individualac ne postojim izvan društva pa je nemoguće izbjeći politiku niti imam takve ambicije. Kako sam sve stariji i aktivniji član društva, a postao sam i roditelj, vjerujem da ljudi trebaju biti i politički odgovorni.

Rođeni ste u Banjoj Luci, a odrastali ste kao izbjeglica na Pešćenici u Zagrebu. Kako je rat, odlazak iz Bosne i Hercegovine i dolazak u Hrvatsku utjecao na vaše iskustvo slikara?

Dolazak u Zagreb bio je uvelike obojen dječjim viđenjem svijeta. Došavši na Pešćenicu na pragu puberteta, ozbiljni događaji kojih se danas sjećam iz svoje zrele perspektive tad su mi djelovali kao usputne prepreke. Koliko god ta izbjeglička, tranzicijska priča, koja je tipična za mnoge obitelji, koje su zbog rata izmještene iz svog prostora, bila teška, moram reći da sam dolaskom u Zagreb te u prvim mjesecima i godinama života u novom gradu imao dosta sreće. Ta ratna priča nije bila nimalo jednostavna, ali ne bih se sažalijevao jer je na kraju sve sretno završilo. Pitanje je gdje bih završio da nas rat nije doveo ovdje i u kojem bi se smjeru odvio moj put, odnosno bih li se uopće počeo baviti umjetnošću.

Za vas kažu da vrlo dobro kotirate na tržištu Hrvatske, ali i Europe. Što to konkretno znači? Kakvo je tržište u Hrvatskoj, tko kupuje vaše slike?

Mogu govoriti samo o sebi i teško mi je generalizirati. U Hrvatskoj postoji tržište, ali je malo i jako se teško izboriti za suvislu poziciju, kako kritičku, tako i tržišnu. Potrebno je puno sreće uz enormni trud i djelovanje na takoreći više frontova. Tu je puno oprečnih faktora, no činjenica jest da sustav nakon Akademije praktički ne postoji, čime je situacija nezavidna za gomilu mojih kolega. Generalno, onaj nekadašnji čarobni srednji sloj koji je kupovao umjetnine više ne postoji. Moje slike uglavnom kupuju oni kojima je to određena strast i međusobno se uvelike razlikuju. Generalno gledajući, strast prema umjetnosti im je jedino što ih kao kolekcionare povezuje. Slika nije nužnost u životu, stoga kad se netko odluči na kupnju mojeg rada ili rada mojih kolega, uvijek će imati moje poštovanje.

Jednom ste izjavili da stvarate u ciklusima svake dvije godine. Koji je vaš ritam rada?

Točno, sporo radim, premda sam se s vremenom nešto ubrzao, ali i dalje za neki veći projekt pripreme traju dulje.

Izlagali ste, osim u Hrvatskoj, i u Italiji, Austriji, Njemačkoj i SAD-u. Kakva je bila recepcija vaših radova kod publike i kritike?

Umjetnički život je nomadski i, kao što sam ranije spomenuo, zahtijeva djelovanje na što više polja. Na papiru nečiji CV zvuči sjajno i egzotično, ali iza toga leži gomila truda, entuzijazma i rada, koji je često neisplativ. S druge strane, ljudi koji organiziraju izložbe u inozemstvu nisu uvijek uspješni. Kad se sve to sumira, umjetnički život nije toliko uzbudljiv koliko izgleda. S druge strane, ne postoji drugi put do kvalitetnog rasta i razvoja nečije umjetničke prakse. Jer umjetnik koji radi sam u svojem ateljeu i nigdje ne izlaže - ne postoji.

Radite kao asistent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti? Jeste li zadovoljni tim podvojenim statusom - s jedne ste strane slikar, a s druge učitelj, pedagog?

Ta dva zvanja su komplementarna, osobito kad imate dobre i talentirane studente. Edukcija mladih ljudi je prekrasan, ali i odgovoran posao, a s druge strane time na neki način vraćam društvu onu pažnju i priznanje koje društvo poklanja nama umjetnicima. Ujedno je i specifičan posao jer se znanje u umjetnosti uvijek veže uz iskustvo, dakle umjetnici koji baštine iskustvo djelovanja i izlaganja na umjetničkoj sceni posjeduju gomilu praktičnog znanja koje se ne može zamijeniti s klasičnim akademskim znanjem. Ja predajem praktični predmet i nastojim studentima davati svoj doprinos.