Od 2011. godine predano radi na transformaciji medijskog pejzaža primjenom bihevioralnih znanosti i pozitivne psihologije, a njezina je uloga bila ključna u akademskom definiranju ovog smjera kojim se nastoji nadići puko izvještavanje. Rođena 1973. u Kopenhagenu, tijekom bogate profesionalne karijere radila je kao dopisnica danske nacionalne televizije iz Washingtona, te je vodila utjecajne informativne i kulturne emisije. Bila je i prva ravnateljica katedre za konstruktivno novinarstvo na sveučilištu Windesheim u Nizozemskoj. Njezin opus uključuje knjigu “Od zrcala do pokretača - pet elemenata pozitivne psihologije u konstruktivnom novinarstvu” koju je nedavno u prijevodu Ive Karabaić objavila Agencija za medije u sklopu biblioteke Točno tako bo.ok, financirane iz Mehanizma za oporavak i otpornost EU-a. Gyldensted je nedavno gostovala na Zagreb Book Festivalu, a tim je povodom ljubazno pristala na razgovor za Express.
Express: Vaša knjiga ‘Od zrcala do pokretača’, koju ste napisali prije deset godina, objavljena je u Hrvatskoj tek nedavno. Kako je čitate s odmakom od više od deset godina? Koliko se novinarstvo u međuvremenu promijenilo? Biste li danas tu knjigu napisali drugačije?
Kada sam pisala knjigu, pokušala sam povezati psihologiju, istraživanja i međuljudsku dinamiku s onime što smo radili u novinarstvu: načinom na koji intervjuiramo ljude, pogledom kojim ih promatramo i vlastitim predrasudama. Iako je knjiga stara više od deset godina, i dalje je doživljavam kao temeljno promišljanje novinarstva: kao relevantnu kritiku dominantnih profesionalnih normi, ali i prijedlog kako bi se novinarstvo moglo unaprijediti i proširiti. No kada je riječ o najnovijim promjenama u medijima, knjiga, naravno, ne obuhvaća sve ono što je donijela era društvenih mreža: prisutnost novinarki i novinara na društvenim mrežama, djelovanje medijskih kuća u tom prostoru i posljedice koje je to imalo na raspravu o subjektivnosti.
U vrijeme kada sam pisala knjigu, objektivnost je još uvijek bila dominantan profesionalni ideal. Ja sam ga dovela u pitanje tvrdnjom da nikada nismo potpuno objektivni. Uvijek sa sobom nosimo određene pristranosti - kroz zemlju iz koje dolazimo, kulturu kojoj pripadamo, boju kože, vlastite vrijednosti i ono što smatramo važnim u svijetu. Danas rasprava o pristranosti i objektivnosti više nije ni približno toliko kontroverzna. Društvene mreže to su bitno promijenile. Novinari-influenceri otvoreno koriste subjektivnost i mnogima, osobito mlađim generacijama, djeluju autentičnije i vjerodostojnije. Kad bih danas ponovno pisala tu knjigu, svakako bih mnogo više prostora posvetila subjektivnosti i pristranosti kao nečemu što se sve više prihvaća, umjesto da se poriče. Dodala bih i više o suradnji. Barem u dijelu svijeta iz kojeg dolazim, sve više medijskih organizacija surađuje umjesto da se međusobno natječe. Okupljanje umjesto razdvajanja postaje važniji model djelovanja. Zajednice - i uloga koju novinarstvo može imati u njihovu stvaranju - danas su mnogo prihvaćenije i traženije nego što su bile prije deset godina.
Express: Ideju konstruktivnog novinarstva razvijate već 15 godina i o njoj ste pisali u više knjiga. Je li riječ o vašoj originalnoj ideji i kako je ona uopće nastala?
Da, bila je to originalna ideja - barem ideja povezivanja pozitivne psihologije s novinarskom metodologijom. U to sam vrijeme već 11 godina radila kao reporterka i postala sam duboko zainteresirana za pozitivnu psihologiju: istraživanja o dobrobiti, otpornosti, nadi i rješenjima. Ideja da to znanje unesem u novinarstvo bila je potpuno moja. Ono što nije izvorno bio moj koncept bio je sam izraz ‘konstruktivno novinarstvo’. U početku se vodila velika rasprava oko toga kako sve to nazvati. ‘Pozitivno novinarstvo’ vjerojatno bi bio akademski najtočniji termin, ali budući da novinari imaju snažan otpor prema riječi ‘pozitivno’, bilo ga je teško koristiti. Često koristim izraz konstruktivne novinarske metode jer ga doživljavam kao krovni pojam - skup različitih metodologija koje dijele istu širu ambiciju: proširiti granice novinarstva. Meni je bilo potpuno logično povezati psihologiju i novinarstvo jer novinarstvo već u sebi sadrži psihologiju. Kao mlada reporterka puno sam razmišljala o psihologiji intervjua. Ako izgradite povjerenje sa sugovornikom, od njega ćete dobiti mnogo više. Ako ljudima pristupate agresivno, možda ćete djelovati oštro i beskompromisno, ali to je često vrlo loš način da dobijete smislen odgovor ili da se ljudi iskreno otvore. Ako ljude prvenstveno promatrate kao žrtve, tada im postavljate i viktimizirajuća pitanja. Tada oni ili prihvate tu ulogu ili joj se počnu opirati. Pozitivna psihologija otvorila mi je jednu novu dimenziju: ako ljudi nisu samo žrtve, što su onda? Preživjeli? Otporni? Puni nade? Kakvu ulogu dobrobit ima u ljudskom životu? U istraživanju tih dimenzija vidjela sam golem novinarski potencijal.
Ono što treba opstati, opstat će, a ono što treba nestati, nestat će. Vjerujem da će i dalje postojati potreba za novinarstvom koje je duboko usmjereno na čovjeka i koje stvaraju ljudi. Istovremeno će, sasvim sigurno, postojati i velika potražnja za sadržajem koji generira umjetna inteligencija, kaže nam
Express: Kada biste mladom novinaru morali u jednoj rečenici objasniti što je konstruktivno novinarstvo, što biste mu rekli?
Konstruktivne novinarske metode nadograđuju klasično novinarstvo usmjeravajući ga prema mogućnostima, potencijalima, rješenjima i perspektivama okrenutima budućnosti - pritom se i dalje oslanjajući na temeljne novinarske metode. Obično ga opisujem kao krovni pojam: skup različitih metodologija koje nastoje prikazati svijet preciznije, kroz kontekst, nijanse i složenost.
Express: Koji su osnovni principi konstruktivnog novinarstva u praksi? Tko je sve dosad usvojio vaša načela konstruktivnog novinarstva, i jeste li ta načela primjenjivali u vlastitoj praksi, možda i prije nego što ste ih teorijski formulirali?
Osobno mislim da je jedno od najvažnijih načela proširivanje same tehnike intervjuiranja - postavljanje drukčijih vrsta pitanja. Ne samo kritičkih i istraživačkih pitanja, nego i onih koja otvaraju prostor budućim perspektivama, suradnji, nijansama, kontekstu i mogućnostima. Što se tiče toga tko je prihvatio taj pristup, na to je teško precizno odgovoriti jer se metodologija razvijala u mnogo različitih smjerova. Osobno sam od 2011. radila u 12 zemalja izvan Danske. Različite škole novinarstva i medijske organizacije preuzele su različite dijelove te metodologije. Tri godine provela sam u Nizozemskoj pomažući u pokretanju jednog odjela. Nekoliko nizozemskih medijskih organizacija danas koristi ta načela, premda ih, naravno, nastavljaju razvijati na vlastite načine - što iznimno pozdravljam. Nije mi važno da ljudi slijede moje knjige od riječi do riječi. Svoju ulogu više vidim u tome da propitujem novinarske norme, ukazujem na alternative i podučavam metode koje drugi zatim mogu prilagoditi i dalje razvijati. I dalje radim kao novinarka i još uvijek primjenjujem ta načela - osobito u intervjuima i u vrsti pitanja koja postavljam sugovornicima. Prije svega ovoga radila sam kao reporterka nacionalnih vijesti, a poslije i u istraživačkom odjelu Danske radiotelevizije. Bila sam vrlo dobra u razotkrivanju nepravilnosti, pozivanju moćnih na odgovornost i ‘hvatanju negativaca’. Zato iskreno ne mogu reći da ta načela nisam primjenjivala i prije teorijskih spoznaja o kojima govorim.
Express: Definiraju li tradicionalni mediji još uvijek što je novinarstvo?
Ne, mislim da to više zapravo nije slučaj. Prestala sam vjerovati da velike etablirane medijske organizacije same imaju autoritet određivati što bi novinarstvo trebalo biti. Naravno, mnogi tradicionalni mediji danas se bore s krizom jer se publika preselila drugdje. No samo novinarstvo ne nestaje. Vidim da se ono premješta. Dijelom na društvene mreže. Dijelom prema neovisnim novinarskim glasovima i novinarima-influencerima, koji u nekim slučajevima stječu veću autentičnost i povjerenje publike - osobito među mlađim generacijama. Naravno, postoje i primjeri suprotnoga. Uvijek možete pronaći i protuprimjere. Ali općenito mislim da novinarstvo ne umire, nego migrira.
Express: Na koga bi novinari kao ‘pokretači’ zapravo trebali najviše utjecati, na donositelje odluka ili na širu javnost?
Ne želim se postavljati u ulogu arbitra koji određuje na koga bi novinarstvo trebalo utjecati. Možda je upravo sukreacija s građanima jedan od zanimljivijih smjerova razvoja. No ne mislim da je moja uloga odlučivati čemu bi drugi novinari trebali ili ne bi trebali težiti. I dalje postoji mnogo novinara koji uopće ne vjeruju da je to dio njihove uloge.
Express: Jedan od ključnih konflikata u medijima proizlazi iz financijske ovisnosti o čitanosti i gledanosti. Kako u takvom sustavu izbjeći sukob između komercijalnih pritisaka i javnog interesa, osobito kada su najmasovniji mediji, najblaže rečeno, uglavnom suprotni ideji konstruktivnog novinarstva?
O tome sam mnogo razgovarala s američkim kolegama. Iz idealističke perspektive javnog servisa - ideje da novinarstvo treba pomoći društvu da bolje funkcionira i građanima da donose kvalitetnije odluke - konstruktivno novinarstvo nudi vrlo snažan doprinos. No komercijalno gledano, ogorčenje, bijes, polarizacija i dinamika ‘mi protiv njih’ i dalje privlače golemu pozornost publike. Ne mogu promijeniti ljudsku psihologiju. Sve dok polarizacija u ljudima aktivira nešto tako snažno, takve će priče i dalje privlačiti klikove i angažman. Ono što mogu jest ukazivati na alternativu i raditi na toj alternativi. A možda ta alternativa prirodnije raste u društvima s visokom razinom povjerenja - povjerenja u institucije i međusobnog povjerenja među ljudima. To vidimo u nordijskim zemljama, koje redovito zauzimaju vrh ljestvica po povjerenju i društvenoj dobrobiti. No to ne znači nužno da isti model jednako funkcionira posvuda.
Od zrcala do pokretača - pet elemenata pozitivne psihologije u konstruktivnom novinarstvu Cathrine Gyldensted, Točno tako bo.ok. Prijevod: Iva Karabaić
Express: Nije li uvođenje psihologije u novinarstvo na neki način manipulacija čitateljem, nalik onoj u marketingu kojoj je cilj prevariti kupca i natjerati ga da kupi proizvod koji mu možda i ne treba?
Rekla bih da je psihologija oduvijek bila dio novinarstva. Samo o tome prije nismo otvoreno govorili niti smo to jasno osvještavali. Sama tehnika intervjuiranja duboko je psihološka. Iskreno, ne mislim da novinarstvo uopće može postojati bez psihologije. To nije nešto što sam ja izmislila. Oduvijek je bilo prisutno, samo je trebalo pažljivije pogledati.
Express: Generativna umjetna inteligencija sve snažnije ulazi u novinarstvo, a već postoje i portali čiji sadržaj u potpunosti proizvodi AI. Kako to utječe na načela konstruktivnog novinarstva i gdje u takvoj budućnosti vidite ulogu čovjeka?
Vjerojatno nisam najbolja osoba za to predviđanje. Ono što treba opstati, opstat će, a ono što treba nestati, nestat će. Vjerujem da će i dalje postojati potreba za novinarstvom koje je duboko usmjereno na čovjeka i koje stvaraju ljudi. Istovremeno će, sasvim sigurno, postojati i velika potražnja za sadržajem koji generira umjetna inteligencija. Meni osobno dio toga djeluje kao neka vrsta bezumnog konzumiranja sadržaja, ali to možda samo odražava moje vlastite sklonosti.
Express: Studirali ste i dugo boravili u Sjedinjenim Državama. Može li američka medijska scena, po vašem mišljenju, preživjeti i zadržati neovisnost unatoč pritiscima bez presedana administracije predsjednika Donalda Trumpa?
Da, vjerujem da može. Ironično je to što polarizacija oko Donalda Trumpa istodobno jača i dijelove poslovnog modela medija. Protivljenje Trumpu očito je donijelo rast CNN-u i drugim liberalnim medijskim organizacijama, kako ih on naziva. To je na neki način nezgodno jer polarizacija postaje komercijalno isplativa. No kada je riječ o napadima na ‘lažne medije’, i dalje vjerujem da američko novinarstvo može opstati i zadržati svoju neovisnost. Otpor ponekad može potaknuti inovaciju. Može ojačati institucije i prisiliti ih na obnovu. Ne kažem pritom da podržavam ono što Trump radi. Ali kroz povijest su se velika društvena klatna uvijek njihala naprijed-natrag. To su veliki povijesni procesi. Zato u konačnici ostajem optimistična. Mislim da će američko novinarstvo preživjeti ovo razdoblje i da bi se čak moglo ponovno osmisliti na neke vrijedne i zanimljive načine. Osobno ne strahujem od sloma američke demokracije.
Express: Vaša domovina Danska često se navodi kao uzorna zemlja po gotovo svim društvenim pokazateljima, uključujući medijske slobode. Je li u danskim medijima doista sve ružičasto?
U Danskoj medije općenito smatramo neovisnima, a to je bilo i moje osobno iskustvo tijekom rada u novinarstvu. Nikada nisam doživjela da mi netko govori kako trebam prikazivati političare ili ljude na pozicijama moći. Upravo suprotno. Uvijek je postojalo snažno očekivanje da novinarstvo treba kritički propitivati moć i slijediti činjenice kamo god one vodile. No to ne znači da su danski mediji politički neutralni. Svakako postoje medijske kuće koje naginju konzervativnijim pozicijama, kao i one bliže socijaldemokratskim ili socijalističkim idejama. Ako živite u Danskoj, te tendencije vrlo brzo prepoznate. Ta tradicija postoji stoljećima. Zato, iako su mediji neovisni, nisu lišeni političke orijentacije ili ideologije, koje su utkane u njihovu predodžbu o tome kako bi društvo trebalo biti oblikovano. Nemamo političke vlasnike u doslovnom smislu te riječi.
