Nepredvidiva i uzbudljiva sirova estetika “Iskrenja”

Iako je novi cirkus važan dio suvremene izvedbene umjetnosti, složen i izražajan, i svakako onaj koji izmiče tradicionalnim elementima poput šatora i klauna, nema status priznate, samostalne umjetničke forme. Scena koja se formira paradoksalno na marginama nezavisnog kazališta nastajala je u prostorijama Medike i Močvare te je tek jednom, u akrobatskom plesu na svili mezzosopranistice Sonje Runje tijekom opere “Julije Cezar u Egiptu” u riječkom HNK “Ivan pl. Zajc”, došla na scenu nacionalnog kazališta. Naslonjena na buku, apstraktnost, bez ikakvih fanfara i želje da vas zabavi, zagrebačka Tricycle Trauma vrijedno od osnutka, ali u prvom redu tijekom izolacije, nastavlja razvijati vlastitu poetiku naslanjajući se na eksperimentalni cirkus. U protekle dvije godine producirali su četiri predstave: “Iskrenje: duodramu za čovjeka i trapez”, “Prirodno ludilo, umjetnu glupost”, “U prazno” i “Bosu”. S obzirom na općeniti teži proboj forme i slabiju recepciju, izvedbe se uigravaju nekom svojom dinamikom, a time i teže hvataju.

Autorski projekt Marijane Matoković i Ivane Pedljo “Iskrenje: duodrama za čovjeka i trapez” ulaskom u pravokutnu postavljenu scenu Močvare kod gledatelja izaziva stanje akutne psihoze. Posvuda mrak iz kojeg ubrzo počinje bombardiranje svjetlom, glasnom glazbom, dimom, šumovima. Trapezistica Ivana Pedljo već na početku daje do znanja kako ovdje neće biti riječ o tipičnom odnosu izvođača s rekvizitom (izrada scenskih naprava Maxime Weinmann). Trapez nije oslonac. Pokušava sjesti, pada, grčevito se hvata dok u pozadini odjekuju filozofski fragmenti: “Brisanje svakog pravnog statusa pojedinca...”. Anomije, norme, sukobi, misli Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Giorgija Agambena u offu prate izvođačicu koja nas čas smireno gleda, čas bondovski upire pištoljem od prstiju, čas pušta trapez da se ljuljuška. Odbacuje se o pod, traži uporište, približava se i podupire. Njezin iznimno sugestivan pokret u akrobatskim dijelovima, krhkost na podu s elementima suvremenog plesa, naglašava i kontrapunktira fantastičan rad Jasmina Dasovića, koji preko konkretne glazbe zahvaća svu škripu, šumove, ludilo. Njegova minucioznost u oblikovanju svjetla i zvučne kulise ne ostavlja, slično njihovim drugim izvedbama, dovoljno prostora ni za udah. Taman kad smo na rubu osjetilne izdržljivosti, slijedi naprasan kraj.

Sirova estetika u sirovim uvjetima Tricycle Traume ima nevjerojatan razvojni potencijal. Njihovo istraživanje pokreta i koncepata, suradnja s Indoševom Kućom ekstremnog muzičkog kazališta, s različitim umjetnicima sličnih senzibiliteta, akrobatiku smješta u arenu nimalo slikovitog političkog angažmana izgrađenog na kontradikcijama. Kontekst se pandemijskog “Iskrenja: duodrame za čovjeka i trapez” promijenio. Mišljenje unutar izvanrednog stanja doduše i dalje je prepoznatljiv, nepročišćen otpor. Pedljo je kao i svaki umjetnik sklona promjeni. Zvučna kulisa za nastavak duodrame, “Uzemljenje”, snimljena je na Islandu s Dasovićem. Istraživanje tijela i glazbe, buka i dimna zavjesa, tu su da pokazuju kako tzv. podzemlje izvaninstitucionalne scene nikad nije bilo nepredvidivije i uzbudljivije.

Nefunkcionalni kič i sve katastrofe “Happy Enda”

Zamišljena kao pokušaj približavanja mlađoj publici, “Happy end (ili Putovanje kroz maštu Mašinu)” Nikole Zavišića i Dore Golub u Kerempuhu suludi je romantični antimjuzikl. Preko svakog songa Willema Miličevića i Melite Lovričević podcrtano je da ulazimo u priču samo onda kad nam se kao u vrtiću objašnjavaju njezini postupci. Naslonjena na popularnu kulturu (primjerice, Vojko V, filmovi poput “Donnieja Darka” i “Kruga”, serija “The Good Place”), književnost (Šteficu Cvek Dubravke Ugrešić, ali i Carrollovu Alisu) na nevjerojatno zbrčkan i zbilja loš način na scenu donosi pogubljenu, sasvim običnu djevojku Mašu (Mia Anočić Valentić). Živi s roditeljima, povremeno piše o književnosti i filmu. Sve što joj preostaje je maštati i zaljubiti se. Valjda. Kroz rukavce fikcije na tek prividnim steroidima vodi je Lux (Josip Brakus). Tražeći stalno nešto izvana, seksualno probuđena protagonistkinja vraćat će se nostalgično u djetinjstvo i otkriti u rangu epifanije da je sve što joj treba ravno ispred nosa.

Zagušenost referencama, dramaturška nepročišćenost, redateljska banalnost i uporno inzistiranje na nefunkcionalnom kiču glumce čine karikaturama. Mia Anočić-Valentić izvan općenite neugode i pokoje lokalizirane slavonske pošalice nema na čemu izgraditi lik, slaba u pjevačkim dionicima, ne uspostavlja odnos s publikom. Jedini koji ga na kakvim-takvim temeljima izgrađuje jest meštar ceremonije i njegova produžena ruka Josip Brakus, prevrtljivac i smutljivac, solidan i utopljen u šumi pretjerivanja. Disko Derviš i sva druga lica Dražena Čučeka tu su da u prolazu forsiraju smijeh (od “Kroćenja goropadnice” Ivana Plazibata pomalo smo se zasitili hoverboard fora), dok Yubaba Anite Matić Delić slučajnom spontanošću biva jedini živi moment izvedbe. Colin Firth Ozrena Opačića tek je u znaku usporene, pretjerane geste, kao i glasna Rodica Josipe Anković.

”Happy end” čvrsto stoji na minimalističkoj sceni Filipa D. Mikića i Nikole Zavišića koju razbijaju kričavi kostimi Marite Ćopo. Ponosno se kiti kaotičnim trpanjem popularnih elemenata, koji bi trebali biti prijemčivi tridesetogodišnjacima, a zapravo su nevjerojatno staromodni, zaogrnuti disko ritmovima i suženi u umjetničke profesije koje gledatelju mogu i ne moraju biti zanimljive. Autorski prepoznatljivo Zavišić i Golub dekonstruiraju i očito redefiniraju satiru kao podcjenjivački, prvoloptaški žanr koji nije tu da bocne, nego da ponudi paštroć točno između realityja i doslovne zone sumraka. Očito smo u dvije godine nevjerojatno malo naučili. Naviknuti da umjetnost shvaćamo olako, kao hobi u kojemu se djeca u pješčaniku malo zaigraju. Odgovornosti i posljedica ionako nema. Otporni na svakakve katastrofe u kazalištu, kad se zateknemo u rijetkoj poput ove, ostaje nam samo da poput američke književnice i kritičarke Dorothy Parker na izlaznim vratima procijedimo - pa koji je ovo vrag upravo bio.