Iako je novi cirkus važan dio suvremene izvedbene umjetnosti, složen i izražajan, i svakako onaj koji izmiče tradicionalnim elementima poput šatora i klauna, nema status priznate, samostalne umjetničke forme. Scena koja se formira paradoksalno na marginama nezavisnog kazališta nastajala je u prostorijama Medike i Močvare te je tek jednom, u akrobatskom plesu na svili mezzosopranistice Sonje Runje tijekom opere “Julije Cezar u Egiptu” u riječkom HNK “Ivan pl. Zajc”, došla na scenu nacionalnog kazališta. Naslonjena na buku, apstraktnost, bez ikakvih fanfara i želje da vas zabavi, zagrebačka Tricycle Trauma vrijedno od osnutka, ali u prvom redu tijekom izolacije, nastavlja razvijati vlastitu poetiku naslanjajući se na eksperimentalni cirkus. U protekle dvije godine producirali su četiri predstave: “Iskrenje: duodramu za čovjeka i trapez”, “Prirodno ludilo, umjetnu glupost”, “U prazno” i “Bosu”. S obzirom na općeniti teži proboj forme i slabiju recepciju, izvedbe se uigravaju nekom svojom dinamikom, a time i teže hvataju.
157
prikaza
Buka i dim ruba nezavisne scene miljama su udaljeni od institucionalnog kiča
1/6
Postojanje dviju potpuno odvojenih scena u Zagrebu upućuje ne samo na jaz u shvaćanju umjetnosti, nego i na nejednake pravce razvoja gdje su jedni osuđeni na snalaženje, a drugi na mnogo prava na pogrešku
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
