Lidija Dimkovska (Skoplje 1971.), slovensko-makedonska spisateljica, višestruko je nagrađivana za svoj književni rad. Pjesme su joj prevedene na više od 20 jezika. Piše poeziju, kratke priče i romane. Doktorirala je rumunjsku književnost. Godinama je na sveučilištu u Bukureštu radila kao lektorica za makedonski jezik. Trenutno živi u Sloveniji. Njezin roman "Non-Oui" iduće godine izlazi u nakladničkoj kući VBZ koja je 2017. objavila hrvatski prijevod romana "Skrivena kamera".

Hrvatski P.E.N. i Veleposlanstvo Republike Slovenije prošle su godine u Zagrebu organizirali književnu večer "Pjesnikinje za pjesnikinje" povodom Dana žena. Obje smo bile pozvane u svojstvu "došljakinja", odnosno imigrantica – u Vašem je slučaju to bilo preseljenje u Sloveniju iz Makedonije. Vrlo ste iskreno, u prisustvu slovenske veleposlanice, govorili o vlastitom iskustvu marginalizacije. Zanima me prihvaćaju li vas kolege danas kao slovensku pjesnikinju i spisateljicu ili ste još uvijek Makedonka s ljubljanskom adresom? Koliko je jezik na kojem pišete za to presudan?

Ja sam se iz Makedonije najprije preselila u Rumunjsku, a poslije sedam godina u Sloveniju. Slovenske pjesnikinje govorile su mi kako je teško biti autorica u Sloveniji, da su na rubu društva, da ih rijetko nagrađuju, da je književni svijet u Sloveniji muški svijet. Bila sam šokirana i skeptična, pa došla sam iz Rumunjske gdje je bilo upravo tako! I u Makedoniji je ista stvar. U Sloveniji mi se na prvi pogled sve činilo drugačije, liberalnije, demokratičnije, otvorenije. Nakon nekog vremena shvatila sam da je suština problema ista kao u Rumunjskoj, u Makedoniji i drugim zemljama. Ima puno projekata koji se zalažu za to da se stanje promijeni nabolje, ali još uvijek ne postoji sistemsko rješenje, što opet govori o marginalizaciji autorica. A kada je autorica još i imigrantica, onda je ona dodatno zlo za koje institucije obično nemaju ni energije, ni vremena, ni volje. To što ne pišem na slovenskom jeziku zasad me definira kao »makedonsku autoricu koja živi u Sloveniji«, a rijetko kad kao »slovensku autoricu makedonskog porijekla«. Jezik još uvijek definira autora, a taj je kriterij u ovom stoljeću migracija i nomadizma potpuno zastario i u svojoj je suštini nacionalistički. Ja sigurno neću promijeniti jezik samo da bih bila »čista« slovenska spisateljica.

Vaš se roman "Skrivena kamera" (VBZ, 2017) bavi kompliciranom geopolitičkom zbiljom Balkana. S obzirom na to da ste također pjesnikinja, zanima me na koji se po vama način razlikuju romaneskno i pjesničko tematiziranje "velikih" i "ozbiljnih" političkih tema. Ima li uopće bitne formalne razlike?

"Skrivena kamera" je moj prvi roman, napisan poslije četiri pjesničke zbirke. U njemu je puno poezije, ali i u mojoj je poeziji puno proze. I romanima i pjesmama želim tematizirati, kao što kažete, velike i ozbiljne političke teme, jer čovjek živi u određenom vremenu i prostoru itekako obilježenom politikom, ako politiku uzmemo u najširem smislu te riječi. Ponekad mi se čini da roman zbog svoje otvorenosti može prenijeti više toga, ali i pjesmom se može sažeti stvarnost našeg svijeta. Ponekad izaberem prozu ili poeziju, ali ponekad one biraju mene. Po meni je naracija i pjevanje i mišljenje. Najbolje mi je pisati u dobroj staroj spisateljskoj maniri koja nikad ne zastari i nikad ne izgubi na autentičnosti. Svaka priča, bez obzira na žanr, formu ili sadržaj, mora imati početak, sredinu i kraj. Isto kao i život.

Protagonistica "Skrivene kamere" makedonska je spisateljica koja o sebi pripovijeda čas u drugom licu, koje služi kao ironijski odmak, čas u prvom licu, dnevnički, ali također vrlo ironično. Mislite li da je neophodno napraviti ironijski odmak kako bismo bolje sagledali vlastiti život, ali i povijest? Možete li pisanje uopće zamisliti bez ironije?

Dok sam živjela u Makedoniji, nikada nisam bila ironična, ali tad u mom pisanju nije bilo ni humora koji je u mom djelu uvijek na rubu tragike. Tek mi je razdaljina od domovine, obitelji, prijatelja i prošlosti ponudila i ironiju, pa je i taj geografski odmak na neki način postao ironijski. Ili bolje rečeno – kad sam se suočila sa stvarnim životom, sa stvarnošću kao takvom, ironija, koja je veća od života, ušla mi je u literaturu i omogućila mi da pišem ovako kako pišem. Kad se ironija progurala u moje pismo, ono je prestalo biti lirično i metaforično, postalo je narativno i realističnije. Nikada nisam razmišljala o tome mogu li zamisliti pisanje bez ironije. Sve dok osjećam potrebu da na taj način pišem i govorim u književnosti, ironija će najvjerojatnije ostati. Ne mogu, međutim, zamisliti da pišem u potpunosti bez nje, odnosno da opet postanem toliko naivna da izgubim tu kritičku notu u onome što pišem. Ali, nikad ne reci nikad.

Kad već govorimo o odmaku, radnju romana smjestili ste u Beč. Austrija je, povijesno gledano, uvijek bila glavna izvidnica s koje se Balkan promatrao podozrivo, kao rupa. Ponekad se čini da je Slovenija nešto od tog prezrivog pogleda preuzela na sebe nakon raspada Jugoslavije. Je li ta usporedba točna ili mislite da su u pitanju predrasude?

Morali bismo onda reći da i Makedonija gleda prezrivo na Albance, a bogami pola Makedonije i na samu sebe, Grčka na Makedoniju, Rumunjska na svoje Rome, Mađarska na sve migrante, Poljska na žene koje abortiraju, Hrvatska na Srbe, Srbija na… itd. Tako možemo do besvijesti hraniti dušu nacionalizma, desničarstva i fašizma koji, nažalost, nikad nisu napustili Europu, i sad se sve otvorenije pokazuju iz svojih rupa. Ne, to nije moja životna filozofija. Po prirodi sam kozmopolitkinja, ne volim stereotipe i ne vjerujem u predrasude. Uvijek želim da nađem bar trunku ljubavi, otvorenosti, optimizma i kozmopolitizma u čovjeku kao takvom. Politika može prezirati, ali to nije suština čovjeka, bar ne svih ljudi. Ni u Sloveniji ni u Austriji, ni bilo gdje drugdje nisam nikada osjetila prezir naroda. Mogu prezirati, odnosno nadmeno se ponašati, državne institucije, a čovjek je u biti krhko biće i može prezirati samo kad ima moć, individualnu ili kolektivnu, kojom ne zna raspolagati u okviru svoje čovječnosti.

Govorimo često o književnicima na rezidencijama, ali gotovo nikako o književnosti na rezidenciji. Ako je autor plaćen, ne vidi li se onda i na njegovoj književnosti da je kupljena, odnosno prodana? Kako se kao autorica borite protiv utrživih i nametnutih tema koje rezidencije vole i nagrađuju?

Osobno, nikada nisam imala iskustvo s nametnutom temom neke rezidencije pa se zbog toga i nikad nisam osjećala "prodano". Rezidencije se obično daju onome koji već ima neki renome i ugled i, svakako, autoru koji ima plan što će raditi na rezidenciji. No ne vjerujem da netko provjerava što je autor točno napisao i je li uopće pisao dok je bio na rezidenciji. U "Skrivenoj kameri" radikalizirala sam potencijalnu nametnutu temu rezidencije, ali to je metafora za politički odnos Zapad-Istok, za stereotipe koje politika želi prenijeti i na kulturu. U pitanju je metafora za pokroviteljski odnos koji zapadnoeuropske fondacije imaju s istočnoeuropskim umjetnikom. Rezidencija "mog života" je apsolutno International Writing Program u Iowi, a rezidencija koja mi je najviše pomogla u pisanju nekog djela svakako je ona u Splitu gdje sam istražila i napisala veliki dio mog trećeg romana "Non-Oui", izravno povezanog s Hrvatskom, koji će VBZ objaviti 2019. godine. Moja posljednja rezidencija u Tirani, na kojoj sam bila prije nekoliko mjeseci, donijela mi je dvije velike stvari u životu: napisala sam prvu knjigu kratkih priča i suočila sam se, prilično teško, sa svim što se događalo u Albaniji u vrijeme Hodžine diktature i nakon nje. Tko zna da li bih bez te rezidencije ikad ušla u bunker na kraju grada koji je sad muzej, ali potpuno drugačiji od svih koje sam posjetila u životu: muzej života i smrti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nagrađivana ste, cijenjena i prevođena autorica. Što mislite o uspjehu u književnosti? Stvara li vam on nelagodu i utječe li na vaše pisanje?

Ne znam što je točno uspjeh. To je relativan pojam kad su u pitanju književnici i umjetnici općenito. Idealno bi bilo da vas i čitaju i cijene i nagrađuju i prevode, ali nisam sigurna da se to baš tako događa u svijetu literature. Za mene uspjeh nisu toliko nagrade i prijevodi, već prije to kad mi izdavač kaže da se prodalo prvo, drugo, treće izdanje knjige. Čitatelji su ustvari uspjeh pisaca. I to mi ne stvara apsolutno nikakvu nelagodu, naprotiv, taj vid uspjeha za mene je najveća radost. Nagrade, prijevodi, nastupi otvaraju svakako put knjigama, ali ja ipak vjerujem da je knjiga kao takva ključna za sve. Marketing može držati neku knjigu visoko neko vrijeme, ali ne čitavu vječnost, a ja vjerujem samo u dugovječnost i vječnost književnosti. Uspjeh je za mene kad mi u američkoj knjižari na predstavljanju novog romana dođu ljudi s mojim pjesničkim knjigama davno prevedenim, i daju mi raspadnutu knjigu za autogram. Uspjeh je kad me u Skoplju, u dućanu obuće, čovjek koji isprobava cipele ugleda u ogledalu, okrene se i kaže mi da sam njegova omiljena spisateljica. Uspjeh je kad grupa mladih američkih pjesnika izabere svoje pjesme inspirirane mojom poezijom, objavi knjižicu "Poems for Lidija" i pokloni mi je. Sve drugo je prolazno, a ovo su trenuci koje nikada ne mogu zaboraviti. Na moje pisanje može utjecati samo ta radost, sve je drugo čudo za tri dana.

Možete li kratko prokomentirati recepciju makedonske i hrvatske književnosti u Sloveniji? Postoji li zanimanje za knjige koje se pišu na prostoru bivše Jugoslavije ili su slovenske kolege književnici i književni kritičari primarno, kako je to u Hrvatskoj slučaj, usmjereni na domaću književnu produkciju?

Upravo u ovom trenutku, odnosno od 1. do 30. listopada, ljubljanska gradska biblioteka provodi jedan zanimljiv projekt u svim svojim knjižnicama – "Suvremeni slavenski romani: od Triglava do Vardara". Svatko tko izabere bar dva romana s liste koju knjižnice u Ljubljani nude te odgovori na pitanja u vezi s njima, može sudjelovati u nagradnoj igri (nagrade su knjige). Na listi je 25 romana autora i autorica iz bivših jugoslavenskih republika, među njima najviše hrvatskih: Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Kristijan Novak, Ivana Sajko, Miljenko Jergović i drugi. Pored mene tu su i moji makedonski autori Ermis Lafazanovski i Petre M. Andreevski. Evo, bar knjižnice, a tako i čitatelji koji posuđuju knjige u knjižnicama, pokazuju interes. No pitanje je kakva je recepcija u književnim krugovima, kakvi su interesi izdavača da objavljuju knjige s prostora bivše Jugoslavije. Generacije čitatelja svakako su se promijenile u Sloveniji, kao i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Ipak, ne mogu zaboraviti divan odziv Slovenaca kad je nagrada Vilenica dodijeljena Dubravki Ugrešić. Mislim da nijedan drugi laureat nije imao takav medijski odaziv. Na književnoj večeri Slavenke Drakulić u Ljubljani nije se moglo naći prazno mjesto u publici, a takvo nešto doživjela je prije nekoliko godina i Daša Drndić.

Što mislite o promjeni naziva Makedonija u "Republika Sjeverna Makedonija"? Da imate mogućnost zemlju sami imenovati, kako biste je nazvali? Razmišljate li o Makedoniji više kao pjesnikinja ili kao romanopisac?

I kao pjesnikinja i kao romanopisac! Znate, 2013. godine kad sam u Briselu dobila nagradu Europske unije za književnost, za roman "Rezervni život", na glavnoj probi prije ceremonije dodjeljivanja gospođa iz protokola učila nas je kako da se ponašamo, što da uradimo i tako dalje. Kad je došao red na mene, jednostavno je viknula: FYROM! Ni Lidija, ni Dimkovska, ni Makedonija, već samo FYROM! To me tako razljutilo da sam joj rekla da ako to kaže i na dodjeli nagrade, ja jednostavno neću izaći na scenu. Na bini je, kada je bio moj red, bilo napisano Former Yugoslav Republic of Macedonia. One gospođe nije bilo. U meni je kuhalo. Izašla sam na scenu i umjesto da kažem par kurtoaznih riječi u znak zahvale, ja sam održala politički govor o imenu Makedonije. Bila je tišina u sali, tamo su sjedili svi ljudi iz Brisela koje obično vidimo samo na TV ekranima. Bila sam stavljena u situaciju da govorim o politici, a ne da se radujem nagradi za svoje djelo. Pljesak je na kraju bio veća nagrada nego nagrada za književnost, iako nije promijenio ništa. Ne, nikad više neću da budem iz FYROM-a. Ime FYROM je najveći apsurd u europskoj toponomastici. Čak ni mi pisci ne možemo smisliti takvo bizarno ime po državi koja ne postoji već više od trideset godina i koja je prestala postojati na krvav način. Zašto bi Makedonija, koja uopće nije sudjelovala u jugoslavenskim ratovima, morala nositi njeno breme? Neka bude Sjeverna, Južna, Gornja, Vardarska itd., samo ne Bivša Jugoslovenska. Da se već jednom završi ta farsa s imenom Makedonije. Potpuno je jasno da bolji kompromis od Sjeverne Makedonije zemlja neće dobiti i da će bez toga i narednih godina ostati status quo. Generacije se mijenjaju, problem ostaje. No odjednom kao da su svi zavoljeli ime FYROM, što je apsurd apsurda. Ja sigurno, ako me netko pita, neću reći da sam iz Sjeverne Makedonije, kao što ni Irac ne kaže da je iz Sjeverne Irske, nego samo iz Irske. A prijedlog Sjeverna Makedonija, iako nije idealan i zadovoljavajući, jedini je u posljednjih nekoliko godina koji čuva barem ono što je meni najvažnije - jezik na kojem pišem, makedonski.