Sofia, pazi što govorim! Po običaju bih mogla svašta izbrbljati, rekla je Valentina Sofiji. I jako su se smijale. Za taj dan su upravo završile s probom za "Adela i Maru", nisu ih pritiskali rokovi uoči premijere 2. studenog, a na balkon HNK u Zagrebu na razgovor došle su još i okrijepljene očito dobrim ručkom. "Bio je baš naporan", opisala je ručak Valentina Fijačko Kobić. "Intenzivan", dopunila je Sofia Ameli Gojić.

Iz pouzdanih izvora doznali smo da je, po svoj prilici, bila riječ o vinskom gulašu. Sasvim zasluženo za komadinu posla, koji iziskuje priprema predstave o priči o "splitskima Juliji i Romeu" iz 16. stoljeća. "Voljela bih kad bismo svake sezone imali po jednu novu predstavu iz naše operne baštine", rekla nam je Sofia.

"Takva priča je uvijek aktualna, može se smjestiti u bilo koje razdoblje. Multikulturalnost, vjerske razlike, aktualne su danas jednako kao i onda. On je bio musliman, ona je bila katolkinja, naravno da je tad takva ljubav naišla na negativne reakcije obitelji i okoline. Ovakva tema je aktualna u svakom stoljeću", dodala je Valentina. Njoj to nije prvi put da nastupa u četveročinskoj operi Josipa Hatzea. Maru je igrala i 2011. u HNK u Splitu.

Šest godina poslije u Zagrebu će se u ulozi izmjenjivati s Adelom Golac Rilović, no daleko od toga da je to i jedina razlika. "To u Splitu je bila sasvim drugačija predstava od ove. Da bih mogla uvježbati ovu ulogu sad, morala sam potpuno zaboraviti onu izvedbu u Splitu.

Ovdje se povremeno ne traži ništa, a to je najteže, to kad redatelj od vas ne traži nikakav izraz, a morate otpjevati jako tešku frazu. To je za nas pjevače jako teško. Puno mi je lakše na sceni izvesti nešto kao...", usred priče nam je Valentina stala karikirati operno mahanje, zijevanje, gestikulaciju uz napete vratne žile.

"U tom slučaju, znači, na meni će se vidjeti svakakva grimasa, a on to ne želi. Redatelj želi da ja mirno kažem: '... nikakva kazna me neće...', a moja melodijska linija je jako zahtjevna što mi se u tom trenutku ne smije vidjeti na licu.

Redatelj je, naravno, Ozren Prohić, a zahtjevni zadatak uloge koji je opisivala ilustrirala je slučajem kad joj je jednom jedna prijateljica, nakon što ju je gledala kako pjeva, rekla: "... da izgledam kao da me žulja cipela. A ja toga nisam bila ni svjesna, toga da pjevajući izgledaš kao da patiš. Što je i normalno jer ti se u grlu sve otvori, naprežeš se."

Razgovor o "Adelu i Mari" bio je jedan od rijetkih dijelova jednosatnog razgovora na balkonu koji nije bio isprekidan njihovim kikotanjem ili glasnim smijehom. Svašta su otkrile. Da su i jedna i druga Vodenjačice u horoskopu, da su baš nedavno iznenađeno otkrile da je na sceni iznenađujuće puno Vodenjaka, da Valentina prije nastupa uvijek popije coca-colu, koju prethodno promućka da ishlape mjehurići CO2. Mjehurići je, kaže, ubiju, grozni su joj.

"Ne sramim se toga. Naprosto mi je potrebno nešto da me dobro razbudi. To je jedini napitak koji mi u tom trenutku paše. Pa i Domingo pije colu već 50 godina i pjeva. Valjda ne šteti toliko, a meni je potrebna ta kombinacija šećera i kofeina." Sofia, pak, prije nastupa ne pije ni kavu jer joj u tom slučaju dođe kiselina, nego joj je najvažnije uoči nastupa dobro se odmoriti. Za svoju ulogu u operi, "ženu Vornićevu", Sofia je, pak, rekla da je ovaj put potrajalo dok je pronašla točan karakter svojega lika.

"Nisam ga mogla kao pjevač prodati na prvu. Morala sam pronaći pravi put za svoj lik koji je dosta slojevit. Kako ide radnja, tako se lik mijenja, pokazuje svoju nježnu stranu i svoju tradicionalnu stranu. Ovo nije predstava na prvu, nego je baš dramski vrlo nabijena." A, itekako je dramski nabijena. Branko Radica je libreto napisao na osnovu spjeva "Bijedna Mara" Luke Botića, čovjeka koji je svoju "strossmayerovsku" ideju izgradio na istinitoj romansi Splita iz 16. stoljeća.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Uostalom, ni Botić nije bio nikakvo mrtvo puhalo, nego čovjek koji je u svoje vrijeme živio "dvjesto na sat", koji si navodno nije uskraćivao ni žene ni alkohol, što je već pružalo 19. stoljeće oko njega. Dotle da je čak i njegova smrt od tuberkuloze u dobi od 33 godine vrlo sumnjiva. Alternativna verzija je ona da je pokleknuo od sifilisa, ono što je život pokvarilo i banu Josipu Jelačiću. Zanimalo nas je što na pozornici pričaju o pravom povijesnom događaju između Adela i Mare iz tog doba.

"Mislim da je to malo izmijenjeno. Kraj nije bio baš takav, priča je takva da na kraju svi plaču jer je Mara umrla... Ha, ha, ha! U stvarnosti je Adel na kraju završio s Melkom", rekla nam je Valentina. Tako doista i jest bilo, jedna nesretna i jedna sretna romansa. Pa je jedna od njih dvije iskočila u prvi plan. Opisivale su što sve rade, kako vježbaju za opernu predstavu, pa nas je zanimalo i kako se na kraju osjećaju u trenutku kad završe s glavnom izvedbom, kad krene pljesak i tome slično.

"Pfff... Ja se tad osjećam užasno prazno. Ljudi oko mene su euforični, govore: 'Čestitam! Ja sam plakao!'. A meni je u tom trenutku samo da me netko pusti da idem doma, potpuno sam prazna. Mislim, mogu nakon toga odvoziti i Zagreb - Split, ali da me netko pita kako je bilo, to mi sjedne tek nakon nekoliko dana. Taj adrenalin koji vas preplavljuje tijekom predstave na kraju vas potpuno isprazni", otkrila nam je Valentina. A Sofia? E, ona je još satima poslije toga u speedu.

"Ja sam još dugo poslije toga puna energije i snage." Obje su, zapravo, navikle na naporan posao, nekad i na "nemoguće" zadatke. Objasnile su da ih je malo koji rade ovo što rade oni, a pjevanje na Akademiji, zapravo, upisuje relativno puno mladih ljudi. Valentina je iz svoje generacije, koliko zna, jedina koja ovako nastupa, a upisala je tek iz trećeg pokušaja, dvaput je pokušavala u Zagrebu, jednom u Grazu.

Nasreću, bila je i tvrdoglava i uporna, a i naletjela je na profesoricu Lidiju Horvat Dunjko, koja si je zacrtala da djevojka "koju valjda ni ne primijete kad uđe u sobu", koja se voljela "sakrivati" u zboru, mora biti solistica. Naprosto se nije poklopilo. Razmišljali smo na glas da možda problem nije bio u tome što nije pila coca-colu uoči nastupa. Upućenu zafrkanciju dočekala je sasvim spremna.

"Ah! Tad još nisam znala za to", lagano, kao u jadu, odmahujući glavom. Valentina nam je potom potvrdila da je istina da je svojedobno rekla da je maštala postati fizioterapeutkinja. "Jedna moja prijateljica, koja je fizioterapeutkinja, rekla mi je poslije toga: 'Pa, zašto si to rekla!? Trebala si reći neko zanimanje, ono, kao... nešto!' Uvijek je imala te neke šape i dobru energiju, ali i za to treba imati kondiciju", kaže Valentina.

Primijetili smo da se "šape" kao izraz za njezine ruke ne mogu baš primijeniti na nekoga tko je svirao u glazbenoj školi obou. "To sam završila silom prilika jer sam htjela u glazbenu školu, a nisam mogla upisati pjevanje. Stalno sam imala osjećaj da to trebam raditi, a istodobno su me posvuda poklapali, nigdje ne nailazite na oduševljenje. A to tad i nije bilo nešto. Da ja danas nekoga takvog čujem, ne znam bih li u tome prepoznala nešto. Tad sam imala i problema sa samopouzdanjem", govori Valentina.

Rekla je čak, a to nam je doista nevjerojatno za vedru, otvorenu osobu kakvu smo upoznali, sklonu salvama grlenog smijeha i vicu, da tad nije pjevala ni pod tušem. "Ne činim to ni danas. Ali poslije sam se oslobodila, voljela sam da me se čuje", dodala je Valentina. Sofia je, pak, imala samo tri godine kad je u vrtiću prvi put stala na pozornicu. "I to je karijera koja neprekidno traje i danas", smijala se.

Ona je u HNK u Zagrebu službena pedagoginja, osim što je operna prvakinja. U tom svojstvu nedavno je pripremala balerine i baletane za premijeru "Apoksiomena". Ljude koji nikad u životu nisu pjevali na takav način morala je u kratkom vremenu naučiti da pjevaju na velikoj pozornici, u tri glasa, na starogrčkom, uz to i plešu, da nesmetano dišu... "Oni su tome prišli jako otvoreno, entuzijastično.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Bio je užitak s njima raditi. Morala sam pronaći način što izdvojiti iz pjevačke tehnike, koje elemente kako bi oni mogli i plesati uz pjevanje, a da to zvuči bogato i kvalitetno. Nije bilo ni vremena ulaziti u neki širinu. Trebalo je izdvojiti i pripremiti taj jedan stil koji nije operni i koji nije jednostavan, a da ti njihovi glasovi nose na ovoj velikoj pozornici."

Nismo joj to tad otkrili, ali pričalo se da su oni koji su došli poslušati posljednje pjevačke probe plesača uoči premijere "Apoksiomena", a čuli su ih prethodno samo na početku, ostajali otvorenih usta. U njima se probudio pjevački nerv na velikoj pozornici. Valentina nam je nešto ranije ispričala anegdotu s jednim intervjuom koji nije prošao baš... hm... najbolje, jer je u njemu bila sva sila problema u komunikaciji.

"To se dogodilo dovoljno davno da sam već i zaboravila, da ću sad opet iskušati sreću", i opet se nasmijala. Pa smo je podsjetili da je svojedobno operno pjevanje nazvala "sotonskim poslom" i na što je tad mislila.

"A, neee... Nisam mislila na pjevanje, nego tu potrebu za pojavljivanjem i nastupanjem pred publikom. Da nemam tu potrebu pokazati drugima što znam, ostala bih pjevati doma. Htjela sam tad reći da je u ovom poslu, kao i u svakom, lako zabrazditi u ideje o svojoj veličini, a u stvari je to samo posao. Dobro, nije baš samo posao, ali nije baš ni toliko važno da neki ljudi odu toliko daleko da se daju toliko da im sve postane stresno, da im to postaje cijeli svijet. Ako ti je to sve u životu, ptanje je koliko u tome možeš izdržati."

Na kraju nas je zanimala još jedna stvar. Pitali smo se nije li domaća publika uopće u kazalištima danas posala previše pristojna ili su možda drugačija vremena da se količina oduševljenja ili neoduševljenja nakon neke predstave mjeri u pravilu snagom pljeska. Dok, čak i Zagreb, da se ne govori o svjetskim metropolama, pamti doba kad je u slučaju umjetničkog debakla na scenu znalo letjeti sve i svašta.

"O, pa ima toga još! Vani se takve stvari još povremeno događaju. Posebno u Italiji, ljudi dođu i viču: 'Buuu!' Sjećam se, jednom prilikom, prije nekoliko godina vidjela sam u Staatsoperi u Beču da je u jednom dijelu u 'Don Carlosu' publika počela vikati: 'Buuu! Buuu!' Ljudi tako još znaju reagirati ako smatraju da je nešto nepotrebno ili izbuču pjevača, a zna se desiti da nešto bude i plaćeno." Znači nešto poput plaćene i organizirane diverzije konkurencije bilo kakve vrste?

"Da! Sjećam se jednom jedne legendarne situacije s Alagnom, kad je specifično reagirao. Izbukali su ga, a on se okrenuo prema njima, pokazao im srednji prst i izišao. Mislim da je bila riječ o 'Aidi', nisam sigurna, i da je to bilo negdje u Italiji. Mislim da je to bilo namješteno, bilo je baš preprozirno. Nije bio tako loš da ga je trebalo ubiti. A s njegove strane to je bilo baš onako: 'Evo vam!'. Pogledajte na YouTubeu, mislim da još ima snimka."

 

I pogledali smo. Roberto Alagna nastupao je u Scali i doista je u nekom trenutku kratkotrajan pljesak nadjačalo je hukanje. Alagna im nije ostao dužan. Publici je poslao signal preko srednjeg prsta što misli o njima i takvom prijamu te je bijesno otkoračao sa scene.

A kako se predstava morala nastaviti, na scenu su kao zamjenu gurnuli očito totalno nepripremljenog tenora Antonella Palombija. Bio je još u košulji i trapericama. Alavagnin "grijeh" je navodno bilo to što je malo zaškripao na visokom C. Inače je bio sasvim OK. A neki su se poslije nabacivali na dio publike koja je hukala da nije bez vraga ni to što je Alagna Francuz. Njegova zamjena nije imala takvih problema, a bio je Talijan...