Ponovni dolazak na vlast američkog predsjednika Donalda Trumpa mogao bi se usporediti s uraganom. Nije da ga nismo slutili, ali smo se ipak nadali da neće biti tako razoran i, prije svega, da neće pogoditi baš nas u Europi Međutim, dogodilo se najgore, uragan “Donald” je neviđene jačine i pogađa baš svakoga. Naravno, ovdje je pored ekonomskih mjera i političkih odluka koje se odnose na EU, a posebno na Ukrajinu, riječ o vrijednostima. Bolje rečeno o naglom i radikalnom preokretu vrijednosnog sustava. Uzmimo samo mirovnu politiku koja se pretvara u militarizaciju, suradnju s europskim saveznicima vs. antagonizacija, itd. – preokret je takav da ga neki analitičari (Ivan Krasyev) nazivaju revolucionarnim. Makar je obećao “potpunu obnovu Amerike”, čini se da Trump ima na umu daleko više od toga. Nevjerojatan broj već donesenih odluka i zastrašujućih mjera, kao i manjak otpora samih američkih građana, još uvijek u šoku, govori sam za sebe. Činjenica da su nam ove vrijednosti, kao što je autoritarna vladavina (iliberalna demokracija!), nacionalizam i populizam tipa MAGA prepoznatljive znači da su ustvari stare i da smo ih već iskusili u povijesti, pa s još većom strepnjom svjedočimo njihovoj reprizi.

U ovom političkom preokretu kao da su glavno sredstvo gumica za brisanje, škare za rezanje i kemijska olovka za potpisivanje. Jer treba: ukinuti, izbrisati, izmijeniti, prekrojiti, odbaciti i zalijepiti, potpisati. Počevši od deportacije i ograničenja imigracije, napuštanja i ukidanja sredstava za WHO, UNWA i USAID programe, brisanja imena Meksičkog zaljeva, preuzimanja Panamskog kanala, pisanja kupovnog ugovora za Grenland, pridruživanja Kanade, pisanja viših poreza, edikt o priznavanju samo muškog i ženskog roda, dizajniranja ratne zone Gaze kao američkog turističkog raja - sve do sankcija i optužbi ICC-ja, pa čak i ukidanja državljanstva na temelju rođenja, što je protivno američkom ustavu. Bar stotinjak naredbi i ukaza odmah po dolasku na vlast.

Trumpu je, od ranije neprijatelju mjera za zaštitu okoline. Skoro bi se moglo reći da je njegovu vladavinu simbolično najavio katastrofalan požar u Los Angelesu uoči inauguracije, kada je izgorilo i 20 hektara Hollywooda. Jedan od njegovih prvih poteza bilo povlačenje članstva SAD-a iz Pariškog sporazuma iz 2015., sklopljenog kako bi se izbjegle najgore klimatske posljedice od zagrijavanja atmosfere. U isti je mah izbrisao odnosno ukinuo zabranu eksploatacije fosilnih goriva.To znači dozvolu za ponovno bušenje nafte na nalazištima na Aljasci i izvoz plina za početak.

U ovom prijetećem eko-pustošenju uragana “Donald”, moram priznati da me posebno pogodila naoko nevažna naredba kojom ponovo uvodi plastične slamke za piće (kad se kupuju iz državnih fondova), jer da ove papirnate “liberalne” slamke loše funkcioniraju i čak mogu – eksplodirati! Podsjetimo se da se dnevno u SAD-u upotrijebi 390 milijuna slamki, a plastičnima treba oko 200 godina da se razgrade. Ova me zabrana papirnih slamki podsjetila na vremena kad su se pojavile slamke koje su bile savršeno ekološke, doslovno izrezane od slame, odakle im ime na hrvatskom i na engleskom (straw je slama). Još ih se živo sjećam iz pedesetih i šezdesetih kad su ih djeci u kavanama posluživali uz malinovac i limunadu, za Coca Colu nismo još ni čuli, a kamoli o njoj sanjali. Bilo je to vrijeme bez najlonskih vrećica, kad se mlijeko prodavalo u teškim staklenim bocama, sve savršeno ekološki. Desetljećima kasnije, Greta Thunberg i mladi iz ekološkog pokreta skoro su nas natjerali da se vratimo u ta vremena; vratile su se u upotrebu papirnate vrećice umjesto plastičnih i naučili samo da na plastiku ružno gledamo i da je pažljivije koristimo.

Nije Trump kriv što se svijet guši u plastici. Prema OECD-u, od 2000. godine globalna godišnja proizvodnja plastike udvostručila se na oko 500 milijuna tona – kao i plastični otpad. Treba znati da se samo 10% plastičnog smeća reciklira i da ostatak završi u okolišu. I to usprkos rastu ekološke svijesti, obećanjima vlada o čuvanju okoliša i prelasku na zelenu energiju. Stvar je u tome da bi sada moglo biti još gore.

Na prvi pogled je apsurdno da se predsjednik najveće oružane sile i najstarije demokracije na svijetu bavi takvim sitnicama kao što su plastične slamke. Ali one su samo simbol nove politike. Barem u SAD, proizvodnja plastike će se vratiti na velika vrata. Proizvođači se vesele zelenom svjetlu, dok se mi pitamo koliko će potrajati recikliranje ambalaže i plastičnih boca, na koje smo mi u ovoj zemlji tek naučili odvajati. Jer ako se SAD može vratiti nafti i plastici, mogu i drugi. Na koga ćemo se pozivati ako najveći proizvođač CO₂ i zagađivač plastikom ispadne iz igre? To obezvređuje napore svih drugih zemalja, naročito nas malih. I dok je ranije jedino Kina od velikih zemalja bila izvan, sada više u tome nije sama.

Ovaj mali primjer vraćanja slamke u upotrebu pokazuje kako funkcionira obrazac okretanja starim vrijednostima, kako se širi i prenosi s jednog predmeta na drugi, s jedne energije na drugu, iz jedne zemlje u drugu. Ništa nije dovoljno malo ni beznačajno pa je Trump spomenuo i stare žarulje, iako LED žarulje smanjuju troškove za energiju a i onečišćenje. Smetaju mu čak i glave za tuš koje štede vodu! A tko će mu stati na put, osim američkih građana koji su ga izabrali, koji su zamuknuli i kad je riječ o kršenju zakona i ustavnih ovlasti, a kamoli o CO₂ ili slamkama.

Promjena vrijednosti i to na globalnom nivou, ogleda se i u tome što se zaštita okoliša i gušenje u plastičnom smeću sve manje spominje, ništa se ne čuje ni o famoznom zagrijavanju atmosfere, ozonskom omotaču i sličnim pojmovima kojima su nas inače zasipale naslovnice. Odjednom, mediji ne spominju ni alarmantne podatke, ni protestne akcije niti skupove o klimi, iako su klimatski poremećaji dramatičniji i učestaliji nego ikada. Niti pokret mladih, podijeljen nakon izravne podrške Grete Thunberg Palestincima i ušutkan. Kao da je cijeli kompleks eko problema i pitanja odjednom ostao bez glasa.

U novonastalom poretku vrijednosti koji se upravo konstituira, ekologija i zelena ekonomija koja se u zadnja dva desetljeća mukotrpno afirmirala, sada postaje Drugi, nepoželjna smetnja koju treba hitno ukloniti, nešto što se neutralizira promjenom zakona i pravila a iznad svega otpuštanjem službenika i uskraćivanjem fondova.

I tako se rastače sistem vrijednosti i način mišljenja ali i zakonski okvir kojem su trebala desetljeća da se uopće uspostavi ne bi li nam svima osigurao preživljavanje.

Ekologiji je zapravo dugo trebalo da od teorije postane praksa. Preko masovnog pokreta za zaštitu okoliša s vremenom se dovoljno afirmirala kao utjecajni svjetonazor o kojem svjetska ekonomija i politika moraju voditi računa. Zanimljivo je da se začetnicom pokreta smatra jedna – knjiga. Radi se o “Tihom proljeću”, zbirci tekstova prirodoslovkinje Rachel Carson, objavljenoj 1962. godine. Bila je to reakcija na pretjeranu i nekontroliranu upotrebu DDT-ja i pesticida, koja je kasnih pedesetih izazvala pravo uništenje komaraca, mrava, gusjenica i drugih životinjskih vrsta, naročito u dijelovima SAD-a. Naravno da je DDT opasan za ljude, tako da je ova knjiga dočekana s oduševljenjem javnosti. Tada je prvi puta osviještena činjenica koja nam se danas čini banalnom: da je u prirodi sve povezano i da čovjek ima moć da je uništi.

Kako je rasla upotreba pesticida, rasla je i kemijska industrija ali rađao se i otpor, pa je DDT u SAD-u zabranjen 1971. godine. Tu su negdje i korijeni pokreta borbe za okoliš.

Treba imati u vidu da se sve to događa prvo kao dio kontrakulturnog pokreta s kraja šezdesetih (studentska pobuna 1968., hipiji, make love not war, borba za prava Afroamerikanaca,* protesti protiv rata u Vijetnamu, Bob Dylan, Joan Baez itd...). U ozračju otvorenosti prema novome pojavila se i briga za okoliš. Neki su ljudi već tada vidjeli kuda vode industrija fosilnih goriva, zagrijavanje ozonskog omotača, zagađenje vode i oceana. Jedan odvojak kontrakulture koji je preživio i ojačao s vremenom je upravo ekološka svijest – u početku su to bili znanstvenici i čudaci i tzv. alternativci, koji su propovijedali povratak prirodi, vegetarijanstvo i razne egzotične filozofije i religije.

Uskoro nakon toga osvanula je i ideja da je i sama planeta zemlja živi kompleksni samoodrživi organizam, prema grčkoj mitologiji nazvan Gaia.

Uslijedio je i prvi Dan zemlje, 22. travnja 1970., kada se u cijelom svijetu organizira cijeli niz akcija o potrebi zaštite planeta i njene raznovrsnosti.

Još je jedna knjiga bitno utjecala na potpuno novu ekološku opasnost, onu od atomskog naoružanja koje ima moć trenutnog uništenja života na zemlji. Bila je to “Sudbina zemlje” Jonathana Shella iz 1982. godine. Ova je knjiga bila ujedno i začetak svjetske kampanje za zamrzavanje nuklearnog naoružanja.

Postepeno se ekološka ideja institucionalizirala, iako je i pored toga zagađenje od industrijalizacije i proizvodnje fosilnih goriva sve više raslo, opasno zagrijavajući atmosferu. S druge strane, kao protuteža, rasla je i ekološka svijest i pokušaj individualnog doprinosa zaštiti okoline. Simbol toga postalo je recikliranje, razdvajanje smeća, zamjena žarulja, štednja vode, smanjivanje plastične ambalaže, naplaćivanje vrećica, da spomenemo samo neke mjere. Pomaci u industriji, na primjer u proizvodnji električne energije od atomskih centrala na pogon vjetra i vode su puno sporiji, sporiji su i donose manje dobitka, ali i toga je sve više.

Organska hrana, organske farme i drugi ekološki proizvodi postepeno su sve više ulazili u naš život i čak se zdrava prehrana pretvorila u znak prestiža. Ukratko, sve što je nosilo naziv ekološko postalo je moderno, poželjno, cijenjeno. Unatrag par godina čak i velike modne marke recikliraju svoje proizvode i prerađuju ih.

Konačno, globalnom otrežnjenju doprinijela je ponovo jedna knjiga: “Šesto izumiranje” novinarke Elizabeth Kolbert iz 2015. Snaga i uvjerljivost ove knjige je u iznošenju istraživanja i nepobitnih, alarmantnih podataka. Njen podnaslov “Sudbina vrsta u čovjekovim rukama” sažima sadržaj: nakon pet dokazanih prirodnih izumiranja brojnih oblika života na planeti u toku pet milijuna godina, upravo svjedočimo šestom, koje uključuje i samu ljudsku vrstu. Bitna razlika u odnosu na ranija izumiranja je da je ovo sadašnje proizvod ljudskog djelovanja.

U međuvremenu ekološki je pokret imao uspona i padova, no kad se prije par godina pobunila i najmlađa generacija. Tko zna, možda su u oživljavanju i pomlađivanju eko-pokreta presudile emocije. Još se sjećamo slika ptica uvaljanih u naftu, kornjačica zapetljanih u najlonske vrećice i plastičnih otoka koji plutaju Atlantikom. Izgledalo je kao da njihova pobuna ima snagu prodrmati strukture moći, naime one koji odlučuju.

Novo lice s kojim su se mladi poistovjetili bila je Greta Thunberg, 15-godišnja Šveđanka koja je 2018. pokrenula Školski štrajk za klimu. Štrajk se proširio svijetom poput požara i moćnicima je bilo teško ignorirati ga. Greta je svoju misiju vidjela u tome da putuje i upravo najmoćnijima drži javne lekcije o moralu. Na čas – gledajući unatrag, bio je to zaista kratak čas! – izgledalo je kao da su štrajkovi, pobune i lekcije možda imali smisla. Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2015., odnosno ujedinjenje zemalja s ciljem smanjenja zagrijavanja vrhunac, bio je vrhunac nove nade u spas planete.

U tome su ključnu ulogu odigrale klimatske promjene unazad zadnjih dvadesetak godina. Da bi se svijest o klimatskoj katastrofi kojoj prisustvujemo s ruba javnog interesa pomakla u središte, trebalo se poklopiti nekoliko okolnosti: nesreće nuklearnih reaktora u Černobilu 1986. i Fukushimi 2011.; najveće izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu 2010.; sve veće vremenske promjene kao što su poplave, uragani, suše, ogromni požari; opće promjene odnosno zatopljenje klime koja utječe na masovne migracije ljudi. Naime, u svijetu je u pokretu zbog suše oko 250 mil. ljudi.

Dugo je, predugo trebalo da shvatimo kako smo sami sebi najgori neprijatelji. I taman kad se konačno ozbiljnije postavilo pitanje je li već prekasno za mjere spašavanja, odjednom sumnjivo zatišje. Trumpova pojava postavlja zanimljivo pitanje, može li jedan čovjek, ma kako moćan bio, svojim nepromišljenim i sebičnim odlukama utjecati na ubrzanje planetarne katastrofe? Možda je to moguće, pod uvjetom da mu povijesne okolnosti idu na ruku. Ali svakako taj jedan čovjek, ako ima moć, može učiniti da se mnogi željni profita povedu za njim, pogotovo ako njegove odluke ne izazivaju veći otpor.

Za sada, svijet zapanjeno gleda još ne vjerujući očima. Čeka da prođe uragan “Donald” nadajući se da će trajati “samo” četiri godine. Ali sve i da traje toliko, posljedice naglog i radikalnog preokret u svjetonazoru, vrijednostima i moralu trajat će puno duže. Osim toga, za čovjeka koji potkopava demokratske institucije u vlastitoj zemlji nije sigurno koliko će dugo ostati na vlasti, možda će ta granica postati tek biološka.

Prije šezdeset godina Rachel Carson upozorila je da je čovjek je dio prirode i “njegov rat protiv prirode neizbježno je i njegov rat protiv samoga sebe.” Njene riječi danas odzvanjaju više nego ikada. Ako to nismo u stanju razumjeti, nećemo razumjeti ni da naš vlastiti opstanak sada zahtijeva daleko više napora od svakoga od nas pojedinačno i od svih nas zajedno.

Gotovo je apsurdno da, promatrajući skrštenih ruku povratak plastičnih slamki na svoje stolove, postajemo suučesnici vlastitog odumiranja. Ne postoje, naime, nevini promatrači, oni koji, iako vide što se događa i svega su svjesni, ipak nisu u stanju djelovati i ne mogu zaustaviti smrtonosni proces.