Neka čudna tragika ovija se oko života i oko smrti toga čovjeka, rekao je povjesničar i veliki kroničar novije hrvatske povijesti Gjuro Szabo – tad su bile prošle tri godine od te smrti, a čovjek je veliki arhitekt Viktor Kovačić. I već je tad ličnost postala simbolom, osebujan karakter, nepokolebljivost i ustrajnost činili su se davnijima nego što su njegova djela, koja se upravo zahvaljujući njemu takvome, nikad neće doimati dijelom prošlosti.

Sve do danas, 150 godina od njegova rođenja i 100 godina nakon njegove smrti, Zagreb se, bez obzira na teritorijalno širenje, zapravo nije izgradio mnogo dalje od Kovačićeve arhitekture i, dok bi se tu dalo govoriti o okolnostima i promjenjivoj milosti društveno-političke situacije spram arhitektonske misli, nije se niti pojavio čovjek koji bi u svojem vremenu bio ono što je na prijelazu stoljeća bio Viktor Kovačić.

Szabo je njegov otpor glavnoj struji pripisao “seljačkoj tvrdoglavosti”. I upravo takva je, prema svemu sudeći, bila potrebna da Zagreb nalikuje na grad, da se od kvaziaustrijanske provincije učini središte modernističkih tendencija u jugoistočnoj Europi, enklava progresivnog zapadnjačkog duha u južnoslavenskoj zajednici najednom odsječenoj od velikih europskih središta. Kao “prvi u selu”, dao nam je Kovačić “prvo među selima” i gotovo nas uvjerio da zaista živimo u gradu.

Često mu tepaju kao “ocu naše moderne” i ta uvelike ispravna, mada olako izrečena titula, označava uistinu povijesni iskorak iz uljuljkanosti u historicizam u neko novo doba. Pri tome modernizam Viktora Kovačića nije rigorozno pročišćen, ogoljen i odcijepljen od svog nasljeđa – on ne odbacuje povijest nego je proučava, studiozno i često na licu mjesta, putuje Europom, ponizno precrtava povijesne građevine da bi ih preveo na jezik novog vremena. Nije slučajno da naša najznačajnija nagrada za ostvarenje na području arhitektonskog djelovanja nosi upravo njegovo ime. Propust je ipak što je ono postalo više mitsko negoli stvarno i istinski istraženo mjesto hrvatske arhitekture.

Odabrao je Zagreb

Rođen je 1874. godine u Ločendolu u Sloveniji – po ocu će ga zapisati u zagorski Hum na Sutli. U djetinjstvu ostaje bez oba roditelja. K sebi ga uzima stric iz Graza, igrom slučaja građevinski poduzetnik, i pod njegovim utjecajem dječak upisuje graditeljsko-obrtničku školu. Nije rijetkost da djeca ostanu bez puno izbora i da im budućnost nametnu drugi, no rijetkost je zaista da po svim mjerilima u tome ima ovakve providnosti. Do sedamnaeste je godine govorio isključivo njemački, njemački se, kažu, i nosio, s nekom je hladnom uzvišenosti pristupao ljudima. Mogao je raditi i u nekoj većoj provinciji, pa i u velegradu, ali odabrao je djelovati u Zagrebu i Zagrebu usprkos. Na prvoj stranici notesa sa skicama napisao je i dva puta podvukao: “Govori hrvatski!”.

Nakon potresa 1880. godine, Zagreb postaje otvorena radionica za izučavanje mladih graditelja koji sudjeluju na projektima obnove. Među njima iz Graza stiže i Kovačić te 1891. sudjeluje na obnovi Glavnoga kolodvora. Stric mu dogovara posao kod tada najuspješnijeg zagrebačkoga graditelja, Gjure Carneluttija, nakon čega odlazi i u atelijer Kune Waidmanna, jednog od najvećih imena visokog historicizma. Mladi Kovačić radi dobro, posvećen je i precizan, pa mu jedan od dvojice velikana – po nekima Carnelutti, a po nekima Waidmann – piše preporuku i dobiva posao kod Hermanna Bolléa. Kovačiću je tad samo 17 godina. Kod Bolléa ostaje pet godina i za to vrijeme od pomoćnog crtača dolazi do arhitektova čovjeka od povjerenja te samostalno nadgleda gradnju provincijskih crkvi prema Bolléovim projektima.

Bollé je Kovačića neosporno naučio važnim zanatskim vještinama, usmjerio ga prema promišljanju urbanizma, sakralne i stambene arhitekture, naučio ga je uistinu puno – pa možda i previše. Njihovoj suradnji presudit će Kovačićevo neslaganje, pa i osuda Bolléovih restauratorskih rješenja. Već tad mladi graditelj prepoznaje nešto u srži pogrešno, pomalo nastrano u stilskoj restauraciji kojom Bollé obnavlja Zagreb; u to je vrijeme još bez formalnog arhitektonskog obrazovanja i već tad shvaća da povijesne slojeve nije moguće tek tako zatomiti. Poznata je i često citirana Kovačićeva izjava koju je navodno uputio svom učitelju, kad mu je rekao da treba uperiti topove u njegove neogotičke tornjeve zagrebačke katedrale.

Tornjevi su, makar vječito zaklonjeni skelama, opstali do danas. Kako bi bilo da je izveden Kovačićev projekt za regulaciju Kaptolskog trga, prvonagrađen na natječaju 1908. godine – ostaje nagađati. Unatoč glasnom Bolléovu protivljenju uopće raspisivanju natječaja, s obzirom na to da se on prometnom regulacijom trga bavio tad već 20 godina, priliku za nova rješenja dobili su i drugi, po uvjetima natječaja isključivo hrvatski arhitekti. Tad već etablirani arhitekt Viktor Kovačić uz nacrte prilaže i teorijski tekst. Njegovo je rješenje idejna cjelina, on ne odvaja prostor od njegova tumačenja, ne zazire od ekspliciranja i objašnjenja.

Nedugo nakon rušenja zapadne Bakačeve kule i dijela srednjovjekovnog obrambenog zida oko katedrale, uz višegodišnji napor Izidora Kršnjavog da se to provede, a koji je pohvalio i sam Bollé smatrajući svoju novu katedralu suviše impozantnom da bi je zaklanjao kakav povijesni bedem, dolazi Kovačić s projektom kojim nastoji vratiti nestali ambijent Kaptolskog trga gradnjom pojedinačnih zgrada i stambenih blokova koji bi uokvirili najednom čist prostor.

Osnovna namjena trga je održavanje crkvenih svečanosti, a Kaptolski trg kao takav, u vrijeme neposredno prije raspada Monarhije, kad se budi nacionalna svijest usko vezana uz Katoličku crkvu, taj trg dakle ne smije odbaciti svoju povijest, kao što niti narod ne može svoju. Na čemu bi inače opstao?

Njegovo rješenje predviđa i natječajem propisan prolaz tramvaja u smjeru sjever-jug, poštuje povijesne regulacijske linije i gabarite izgradnje te njihovu postavu prema ulici, otvara pogled prema Medvednici, a srušenu Bakačevu kulu nipošto ne namjerava obnoviti niti faksimilno, a kamoli stilski: Kovačić predlaže modernu i radikalnu novogradnju, dvije građevine spojene trijemom u pješačkoj zoni. Svoj projekt naziva “Atrium ecclesiae, forum populi” – unutar preostalih bedema, zatvorenih novogradnjom, svećenički je atrij; pred njim javni trg. Kolonada trijema kojom su odvojeni omogućava istovremeno odvijanje procesija i sajmova, suživot države i crkve, kako i priliči.

U drugoj varijanti, oblikovno provokativnoj, u pristupu svakako više konzervativnoj, na mjestu trijema predlaže novu kulu kao mauzolej Zrinskome i Frankopanu, pokopanima u katedrali. Projekt u cjelini obuhvaća i regulaciju Dolca te dijela Vlaške ulice i mogao bi svakako biti tema za sebe. I možda se takvim na prvu ne čini, no zbog obzirnosti prema povijesnom ambijentu i traženja vizura unutar njega, umjesto potencijalno nasilnog stvaranja istih, Kovačićev je prijedlog kao takav u potpunosti moderan. Katedrala i prostor oko nje ostali su ipak Bolléovi. Na Kovačića je Zagreb još malo čekao.

Školovanje u Beču

Između Bolléovih seoskih crkvi i hrabrog promišljanja najvažnijega gradskog prostora, stoji jedan grad i dva ključna arhitekta zahvaljujući kojima će se Viktor Kovačić upisati u povijest kao arhitekt moderne, otac štoviše, a ustvari dijete svoga vremena. To je, dakako, Beč i to su Otto Wagner i Adolf Loos.

Napušta, dakle, Bolléa i odlazi školovati se kod Wagnera, zaslugom stipendije koju mu dodjeljuje Kraljevsko mađarsko ministarstvo za kulturu i umjetnost, ocijenivši njegov arhitektonski projekt najboljim od devet prijavljenih. Poznat je taj projekt tornja s vidikovcem, poznat je i Kovačićev studentski projekt hotela, koji na godišnjoj izložbi zaslužuje pohvalu glasovitog Adolfa Loosa, a poznat je i sačuvan njegov završni rad – projekt carskog ljetnikovca Orianda na Krimu.

Upravo je tada, tvrdio je arhitekt Aleksander Laslo, na samom kraju 19. stoljeća, na nacrtima studenta stipendista Viktora Kovačića, negdje između i negdje iznad Wagnerova funkcionalizma i Loosova racionalističkog pristupa, stvoreno ishodište hrvatskog modernizma. Bio je potreban, dakle, čovjek “seljačke tvrdoglavosti”, austrijskog odgoja i kozmopolitskih nazora da Zagrebu pokaže kako ne mora biti provincija. Tamo se vraća nakon završetka studija.

Prisutan je u javnosti, glasan je i drčan. Druži se s Matošem, piše prve kritičke tekstove za časopis Život. Poziv arhitekta, tvrdi on, poziv je umjetnika. Jasno distancira arhitektonsku umjetničku praksu od one građevinske. Zagovara arhitektonsku kritiku, javnu raspravu, raspisivanje javnih natječaja.

Godine 1905. osniva Klub hrvatskih arhitekata kao prvo strukovno udruženje. Uz njega su Vjekoslav Bastl, Stjepan Podhorsky, Edo Schön i Ćiril Metod Iveković. Članovi udruženja mogu biti tek visokoobrazovani arhitekti, ne i građevinski poduzetnici. Uz sav kreativni elan, prvih godina ima prilike raditi tek na nadogradnjama i prenamjenama postojećih građevina.

Prvi samostalni projekt radi za prijatelje i investitore Ferdinanda i Ameliju Auer. Njegova je vila početak niza građanskih i umjetničkih vila i atelijera na Rokovom perivoju, koje danas doista čine muzej arhitekture na otvorenom. Vrata mu se dalje otvaraju. U tom ulogu svakako ima i Loosova naklonost, te prisan i nikad u potpunosti razjašnjen odnos dvaju arhitekata. Kovačić je tako često boravio u Beču, obilazio s Loosom njegove interijere, a u Zagreb je donio čak četiri peći s potpisom Adolfa Loosa i jedan luster, koji još visi u stanu u kući Frank. Loosu je ostavio tri portreta, načinjena fotoaparatom koji je kupio od prvog većeg honorara.

Nakon 1905. godine počinje sudjelovati na javnim natječajima, između ostalog i na spomenutom natječaju za Kaptol, a nižu se i realizacije: gradi prvo stambenu zgradu u Masarykovoj 9/1, a potom i nedaleko od nje višekatnicu na broju 21 – 23. Umjesto honorara, traži na doživotno korištenje mansardu na broju 21, gdje se danas nalazi zaštićena “Umjetnička zbirka arhitekta Viktora Kovačića”. Projektira i interijere stanova, dizajnira namještaj, pomične panele, kamine, rasvjetna tijela... Njegovi ga suvremenici i dalje smatraju šarlatanom, osporavaju mu modernistički izričaj.

Zamjeraju mu navodno površno poznavanje statike, činjenicu da rado obilazi kavane. Sukob sa starom gardom eskalira nakon njegove otvorene kritike rušenja Bakačeve kule i potom prve nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola. Odnosi niz prvih nagrada, a svoju prijelomnu veliku realizaciju dočekat će nakon pobjede na natječaju za izgradnju crkve sv. Blaža u Prilazu Gjure Deželića. Događa se to 1909. godine – istodobno s radom na projektu za Kaptol, Viktor Kovačić promišlja i ovaj ključni zagrebački prostor. Projektira ga u Ravenni i u ovu zagrebačku upisuje tamošnje ranokršćanske crkve, na ugao donjogradskog bloka smješta centralnu građevinu tlocrta grčkoga križa i sa zidanim zvonikom, koji, dok ovo pišem i ne mogu to odoljeti spomenuti, svijetli i do mog prozora.

Dva su vrhunca ovog projekta - armiranobetonska kupola podignuta nad arhaičnom dispozicijom svetišta, inženjersko remek-djelo konstruktora Milana Čalogovića, te trg pred crkvom, njezin odmak od ulice i nakratko razbijena čvrsta struktura bloka. Zbog prekoračenja rokova Kovačiću je prije završetka izgradnje oduzet nadzor, pa dovršenje crkve prati Rudolf Lubinsky.

S mnogima je bio u sukobu, ali daleko od toga da nije imao istomišljenika i da nije bio sklon suradnji. Istinski će stvaralački polet ostvariti unutar zajedničke prakse s arhitektom Hugom Erlichom. Kao prvo zajedničko ostvarenje uređuju Jezuitski trg pred Klovićevim dvorima. Grade zajedno i na Rokovu perivoju, jedinstvenu vilu Frangeš, prema ulici skromnu i nenametljivu prizemnicu, prema vrtu elaboriranu građansku jednokatnicu. Uslijedit će niz vila i obiteljskih kuća u sjevernom dijelu grada, a vratit će se Kovačić i Donjem gradu i njegovim najamnim višekatnicama.

Erlich odlazi u rat 1914. godine i atelijer se raspušta. Viktor Kovačić nastavlja djelovati samostalno, uglavnom na području stambene arhitekture. Tijekom 1920-ih gradi prototipove zagrebačke funkcionalističke najamne zgrade, zgradu Slaveks na Svačićevu trgu i stambeno-poslovnu zgradu za poduzeće Eksploatacija drva d.d. na Trgu žrtava fašizma, obje oblikovno pročišćene, lišene (velike većine) ornamenata i projektirane s idejom o standardizaciji. Radi i veći broj adaptacija i dogradnji. O njima rijetko govori, nevoljko ih prihvaća. Godine 1920. počinje predavati na Visokoj tehničkoj školi, postaje uskoro docent, pa i redoviti profesor.

Palača Burze

Unatoč svom zalaganju za provedbu što većeg broja javnih arhitektonskih natječaja i svom sudjelovanju, pa i uspjehu na brojnima, tek je dvije realizacije zaslužio njima. Nakon crkve sv. Blaža, prvu nagradu koja mu je donijela realizaciju dočekao je na pozivnom natječaju za palaču Burze za robe i vrednote - današnju zgradu Hrvatske narodne banke na Trgu hrvatskih velikana. Tad je istočni dio grada još slabo izgrađen, na mjestu današnjeg trga povremeno je sajmište, a Kovačić crta zrcalne monumentalne građevine kao pilone portala u novi, trgovački dio grada. Nakon izleta u plošnost funkcionalizma, u svom se zadnjem projektu Kovačić vraća neoklasicizmu i od ulaznog pročelja radi monumentalni jonski tetrastil. Tamo se sastaju dva kraka zgrade, što među sobom zatvaraju burzovnu dvoranu, nadsvođenu kazetiranom betonskom kupolom i ostakljenim okulusom.

Ušavši u grčki hram, čovjek stiže u Panteon. Jedan od najuspjelijih prostora hrvatske moderne, zbog svoje funkcije možda i najskrovitiji. Unatoč njezinoj veličini i stilizaciji, sve je na toj zgradi čudesno skladno. Andrija Mutnjaković napisat će najtočniji opis toga stanja u koje promatrača dovodi Kovačićeva palača, to da se “čovjek teško miri s time da četiri nepatvorena jonska stupa iza sebe kriju četiri kata visoku dvoranu nadsvođenu armiranobetonskom kupolom” (Arhitektura urbanizam, Beograd, 1960.). Dana kad je dovršeno betoniranje kupole, preminuo je Viktor Kovačić u dobi od 50 godina. Na skelama palače burze izvješena je crna zastava. Vodstvo nad izgradnjom preuzima Erlich, provodi uređenje interijera prema zamisli svog nekadašnjeg suradnika i prijatelja. Zrcalnu zgradu kao daleko skromniju i u odnosu tlocrta i katnosti ne sasvim proporcionalnu, izvest će Aladar Baranyai. Posveta Kovačiću je tu, zrcali se jonski tetrastil.

Iz Kovačićeve su učionice izravno izašli i Alfred Albini, Juraj Denzler, Zvonimir Vrkljan, Egon Steinmann; neizravno, čitav niz hrvatskih arhitekata. Godine 1925. posthumno mu je na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt dodijeljen Grand Prix, u konkurenciji Le Corbusiera, Augusta Perreta, Brune Tauta i Konstantina Melnikova.

I nekima možda manje poznat, a meni toliko važan da ga ostavim za kraj – ugao Mažuranićeva trga i Hebrangove, firentinska palača u zagrebačkom donjogradskom bloku, naizgled nalik na svaku drugu, na tek malo dulje gledanje posve drugačija, u svakom detalju inteligentna, utemeljena, nigdje suvišna. Kako li je samo bilo Denzleru nasloniti na nju svoju Elektru?!