Zagrebački slikar Duško Šibl (65) za sebe kaže da ima tri adrese. Jedna je u Zagrebu, druga u Londonu, a treća u Dubrovniku, kamo se upravo ovih dana spremao otputovati. 

U London se otputio 1977., nakon završenog studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Uz Dubrovnik je vezan otkako je sredinom 80-ih kupio tamo stan koji je dijelom pretvorio u atelje. 

U tom gradu je tijekom Domovinskog rata slikao i izlagao radove, od kojih je mnoge donirao u humanitarne svrhe. Tu će sredinom kolovoza otvoriti još jednu svoju izložbu. 

Iduće godine iznenadit će i Zagrepčane. Ovaj put izložit će portrete koji su već posloženi u njegovu ateljeu. Iako je u mladosti namjeravao postati likovni kritičar, okolnosti su ga s teorije preusmjerile na praksu.

"Mogao bih reći da sam cijelo školovanje birao iz krivih razloga. Zapravo sam već odmalena obožavao crtati i u školi sam dobivao za to nagrade. A onda sam upisao gimnaziju, prestao sam crtati i slikati te sam nakon mature krenuo linijom manjeg otpora. Bilo me je strah otići na Akademiju jer nisam godinama ništa nacrtao, a kako je Zagreb mali i svi su znali moje roditelje, bojao sam se neuspjeha. Zato sam upisao komparativnu književnost i povijest umjetnosti jer sam volio puno čitati knjige, a volio sam i likovnu umjetnost, pa sam mislio da ću postati novinar ili likovni kritičar te tako barem biti blizu slikarstva. Osim toga, mislio sam da će studij biti lagan i da ću malo čitati knjige, malo gledati sličice, ali sam se prevario. Profesori su mi bili Vera Pintarić, pa Milivoj Solar, autoriteti koji su i puno davali, ali i puno zahtijevali od studenata. Dobro, nisam bio baš lijenčina, volio sam ja studij, ali sam volio i život. Uglavnom, diplomirao sam nakon šest godina studija. U to vrijeme me je zapravo najviše zanimala suvremena umjetnost - konceptuala, fotografija - sve ono što se radilo tih 70-ih godina."

Kako su roditelji reagirali na vašu odluku da odete u London jer ste odrasli kao jedinac?

U to vrijeme moj otac je bio hrvatski disident, a kako sam završio, da tako kažem - čudan studij, nisam mogao lako pronaći posao. Nisam tu bio nikakva iznimka, slično je bilo i s mojim vršnjacima. Odlučio sam se na odlazak jer nisam vidio neku perspektivu, ali i iz znatiželje, pa i zato što sam bio gay, a to tada baš i nije bilo previše popularno. To su valjda shvatili i moji roditelji, pa su prihvatili moju odluku. Ali nikad nisam ni želio zauvijek napustiti Hrvatsku. Vraćao sam se svakih nekoliko mjeseci, pa nije bilo traumatično. Osim toga, London je u to vrijeme bio meka za mlade iz cijelog svijeta, kao što su to danas Barcelona, Berlin ili New York. Mogu reći da sam zapravo otišao i iz čistog avanturzima.

Imali ste 27 godina kad ste upisali koledž.

Da. Naime, da bih ostao u Londonu morao sam se izboriti za studentsku vizu. I opet je odabir tog koledža bio iz pomalo krivih razloga. Naime, odlučio sam upisati nešto za što mi neće trebati vrhunsko znanje engleskog jezika. Znao sam engleski, ali sam bio uvjeren da ga ne znam dovoljno da bih studirao nešto drugo. Ali utjecala je na mene i knjiga ‘Život oblika - pohvala ruci’ Henrija Facillona, nakon čega sam rekao sebi - lako je teoretizirati, hajde ti naslikaj nešto! Otišao sam na prijamni ispit s nabrzinu sklepanim portfoliom iako nije bilo nimalo jednostavno ući jer sam aplicirao na Heatherley’s School of Art, najstariji privatni umjetnički koledž. Budući da nisam imao modele, uzeo sam Michelangelove slike iz Sikstinske kapele i Camillea Corota te napravio nekoliko radova prema njihovim slikama i crtežima. Jedva su me primili. Svi oko mene imali su 17-18, a ja 27 godina. Sjećam se da su već prvi tjedan pred nas postavili model - nagu djevojku koju smo morali nacrtati, pa su me svi gledali u čudu kad sam joj pedantno nacrtao svaku perlu oko vrata. No već nakon nekoliko mjeseci mi je jako dobro krenulo.

Toliko dobro da ste prediplomski studij nastavili na Byam Shaw School of Art, nakon čega ste primljeni i na Royal College of Art, a dva vaša rada bila su odabrana i za Pirellijev kalendar.

Da, pa sam čak ušao i u prospekt Byam Shaw School of Art jer sam bio prvi njihov učenik koji je upisao Royal College. Za razliku od Royal Academy, Royal College je suvremeniji, pa je zato i meni bio puno zanimljiviji. Primali su samo 12 studenata i bio sam prvi iz bivše Jugoslavije kojemu je pošlo za rukom postati njihov student. I tako, neozbiljno sam počeo, a na kraju ozbiljno završio.

Mislite li da biste jednako tako uspjeli da niste prije pročitali svu moguću literaturu tijekom studija u Zagrebu?

Ma ništa mi to nije pomoglo! Da nisam pročitao toliko knjiga bio bih puno slobodniji kao umjetnik i bilo bi mi daleko lakše. U neznanju je spas! Gledam ove nove generacije - misle da su originalni, a nemaju pojma da su prije njih umjetnici sve to već radili. Željko Borčić je radio autoportrete sa svojom spermom, eksperimentirao s fekalijama u epruvetama, pa dadaisti u Švicarskoj, pa prije njih Maljevič i njegovo ‘Bijelo na bijelom’, pa Marcel Duchamp... Ja sam sa svime time opterećen.

U svakom vašem razgovoru stalno ponavljate da sumnjate u sebe iako već imate iza sebe pedesetak što samostalnih, što skupnih izložbi po Europi i Hrvatskoj. Pozvali su vas u Liverpool 2008. kad je bio prijestolnica europske kulture, a vaše slike otkupljuju kolekcionari iz cijelog svijeta. Koji je razlog?

Ja mislim da je nesigurnost dio ljudske prirode, samo neki to dobro skrivaju. Valjda pripadam generaciji Hrvata koji su nesigurni, za razliku od današnjih generacija. U europskoj umjetnosti, na koju se oslanjamo, slikari su u prošlosti slikali na zadane teme - religiozne motive - i mogli su se igrati ali u zadanim okvirima. Danas to nije nimalo lako jer smo bombardirani hrpom informacija i više ne možemo biti sigurni ni u sebe ni u svijet oko sebe. Zato bolje prolaze oni koji su samouvjereni i koji nemaju komplekse te imaju dobre živce. Da se bavim umjetnošću novih medija ja bih sigurno poludio i ne bih ništa napravio. Kad vidiš što rade umjetnici, padneš u depresiju. Fotografija može puno bolje i na puno direktniji način izraziti sve ono što ja radim kistom uz puno muke i propitkivanja. Rekao bih da je u umjetnosti danas slično kao i u sportu. Ne pobjeđuju uvijek najbolji, nego onaj tko je jako samouvjeren. Da je Goran Ivanišević više vjerovao u sebe, ne bi imao u vitrini samo jedan Wimbledon.

Pa dobro, koliko vam onda treba da naslikate sliku, kad imate takav stav?

Kako kad. Neki put u naletu inspiracije i stvaralačkog zanosa za pet minuta naslikam nešto što je izvrsno, a onda krene crv sumnje. Počnem sam sebi prigovarati - pa možda bih trebao ovo, pa ono, i na kraju sve zakompliciram. Možda bi pored mene netko trebao stajati da me zaustavi u takvim pohodima. Ali što se tiče životnih situacija, ne volim nikakve komplikacije. Već sam dovoljno star da sam shvatio kako na to ne treba trošiti život. Svaki umjetnik trebao bi biti skroman, ali što smo u manjoj sredini, to su veličine veće. Svi vjeruju vlastitoj propagandi u novinama. I umjetnici, i tajkuni, i pjevači, i glumci. Istinski vjeruju u pohvale koje su drugi napisali o njima i misle da su slavni jer imaju publicitet. Mene to ne fascinira previše. Mene fasciniraju dobri ljudi.

Odrasli ste u domu u koji su zalazile mnoge važne ličnosti. S kim su se sve družili vaši roditelji?

Budući da je otac od 50-ih i početkom 60-ih bio generalni direktor tadašnje Radio televizije Zagreb, a prije toga partizanski general, kućni prijatelji mojih roditelja bili su Franjo Tuđman i supruga Ankica, zatim Bela i Miroslav Krleža, kao i Veco Holjevac, Savka Dapčević Kučar i Mika Tripalo te njihove obitelji. Svaki vikend bilo je druženje uz večere u drugoj kući i točno se znalo kod koga se što jede. Moja mama odlično priprema riblje specijalitete pa su njezine riblje večere bile legendarne. Sjećam se kad je prvi put k nama došao Krleža, zgrozio se: ‘Zar vi ne znate da ja ribu ne jedem?’. Taj put svi su jeli ribu, a on je jeo ‘ajeršpajz’. Budući da je otac bio direktor televizije, k nama su dolazili i glazbenici i glumci. Čim se izvadio iz uniforme, moja majka i on su počeli imati vrlo zanimljiv društveni život. Kućni prijatelji bili su nam i Pero i Mani Gotovac, Miljenko Prohaska, Zdenka Vučković, Veljko Bulajić, Otto Reisinger, obitelj Miles, glumica Eliza Gerner... Bilo je vrlo zanimljivo, ali zato kažem - nisu me fascinirala imena, nego dobrota.

Stalno se stječe dojam da vas umjetnički krugovi u Zagrebu zaobilaze. Još niste imali monografsku izložbu, a nemate ni monografiju.

Imao sam veliku izložbu u Gradecu 2000. i dvije izložbe u Mimari, ali još nisam imao monografsku izložbu. Kako nisam završio Likovnu akademiju u Zagrebu, ne pripadam ni jednoj umjetničkoj grupaciji, a kako znate, i među umjetnicima se ljudi dijele na vaše i naše. No kad sam ja u pitanju, ima tu i homofobije koja se prikriva drugim navodnim razlozima.

Dobro, ne mislite li da je naše društvo ipak preraslo tu vrstu diskriminacije?

Ma nemojte? Vi u to vjerujete? Kao što je David Cameron vjerovao da su Englezi pametni pa da neće glasati za Brexit, ali se dogodilo drugačije. A to što iza Željke Markić maršira 15 tisuća ljudi? Što iza Tepeša šest tisuća viče ‘za dom spremni’? Nakon svega što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci nikad više ne bih glasao za HDZ, a u prošlosti sam glasao za njih. Kad sam vidio ovo s Tepešom i Ćorićem - nema šanse da im dam više ikad glas. Da ovo vidi Tuđman, vjerujem da bi bio očajan. Da je živ, možda bi ga ekskomunicirali iz HDZ-a. Upoznao sam se jednom prilikom s Andrejem Plenkovićem, prosvijećen je čovjek i možda bi s njim HDZ mogao profunkcionirati kao građanska stranka desnog centra. Ali nakon svega što se dogodilo, ja im više ne vjerujem. Kad su počeli govoriti o lustraciji, stvarno me je uhvatila panika. Zgrozio sam se kad sam vidio da jednoj dami poput Mirjane Rakić donose šajkaču. U 21. stoljeću takva divljačka gesta je nezamisliva u civiliziranim zemljama, iako se ne moram slagati s njom u njezinoj odluci. Neka mi oproste moji prijatelji desničari ali za mene je bio istinski šok da takvu kolonu predvodi potpredsjednik Sabora.

Kažete da imate prijatelje koji su skloni desnoj opciji?

Ma naravno da ih imam! Pa je li moguće u Hrvatskoj živjeti i ne družiti se s desničarima? Ja sam tolerantna osoba i uvažavam različita mišljenja. Naravno da se družim i s njima i zato im se ispričavam. Ja želim da ljudi budu zajedno i da razgovaraju, da nema ekstremizama - ni lijevih ni desnih. Treba obrazovati narod. Pa ja sam hrvatski rodoljub. Moj otac je bio hrvatski rodoljub. Zato me stav Zlatka Hasanbegovića vrijeđa. Ako je, kako on tvrdi, Hrvatska stvorena 1991., zašto se onda moj otac partizan borio? Zašto je bio disident kad je išao protiv službene politike i pustio prvi televizijski signal iz Zagreba umjesto, kako se htjelo, iz Beograda? Što je bio ZAVNOH? Pitao bih Hasanbegovića – što će mi Hrvatska do Drine ako nemam Dalmaciju?

Uvijek se ističe da vam je majka iz građanske obitelji, a otac partizan. No i otac je bio podrijetlom iz imućne obitelji.

Da. Očevi preci stigli su iz Brna najprije u Požegu i tamo u 19. stoljeću otvorili prvu tiskaru. Očeva obitelj doselila se u Viroviticu. Moj djed Armin Schiebel bio je tamo gradonačelnik i nogometni sudac. Baka se zvala Ana Aurelia Hernheiser i bila je Židovka. Prešla je na katoličku vjeru nakon udaje, ali bi po židovskim običajima moj otac zapravo bio Židov. Imali su dvije trgovine sa suknom i sad ne znam ni sam da li da vam to kažem jer je to obiteljska tajna i kad to pročita, mama će me ubiti... Dakle, najbolji kupci su im bili kišmama i kišpapa koji su u Virovitici imali kupleraj. Stalno su kupovali platno, pa kad je kišpapa umro, moja omica je morala ići na sprovod iako se tome užasno protivila. Djed ju je natjerao pa se fina dama morala voziti u fijakeru zajedno s prostitutkama. Preselili su u Zagreb 20-ih, kad im je u Virovitici propao posao. Tata se tijekom školovanja ubrzo priključio revolucionarnom omladinskom pokretu i otišao u partizane.

A majka Neva?

Mama je rodom iz Sinja, a moj djed Ivan Slišković, podrijetlom iz Hercegovine, također je otišao u partizane. Imao je mnogo zemlje, nekoliko višekatnica u centru Splita, ciglanu, dva dućana..., ali su mu sve nakon rata uzeli pa je obitelj ostala bez svega. I zato me ljuti kad čujem kako Hasanbegović opravdava svoje ustašoidne ideje činjenicom da su njegovi preci bili bogati pa su im sve uzeli. Pa mnogima su sve uzeli. Ja kao unuk nemam sad zbog toga nikakve traume. Slažem se u potpunosti da se ni jedna žrtva ne smije zaboraviti. Ali antifašizam je tekovina naše civilizacije.

Tijekom Domovinskog rata boravili ste u Dubrovniku, slikali i radili izložbe, a dobar dio slika donirali ste u humanitarne svrhe. Zašto?

Zato jer sam, otkako sam sredinom 80-ih kupio taj stan u Pločama, Dubrovnik jako zavolio. Tamo je moj drugi dom i nisam htio ostaviti taj grad bez da barem na svoj način nekako pokušam pomoći. Nikad neću zaboraviti kad smo u proljeće 1992. došli u grad – divan topao dan, sve je bilo kao na razglednici. A onda potmula grmljavina topova u daljini i jarboli potopljenih brodica u luci. Tad sam počeo slikati pejzaže iako to nikad nije bio moj interes. Bili su to više moji osobni dnevnici, želja da što više tih predivnih prizora zadržim za sebe, da ih spasim od uništenja. A doista sam mislio da će malo toga ostati. Ipak, bilo je nečeg romantičnog u tim izložbama u galeriji Talir, kad se zbog zamračenja nije smjelo slobodno ići po ulicama, nego smo po Stradunu trčkarali po četvero kako bismo došli na izložbu.

Za donacije slika odlikovani ste Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ali to nigdje ne navodite u biografiji?

Da i zbog toga se možda na mene i ljuti Božo Biškupić. Evo, tamo je negdje na stolu. Pa što ću je spominjati u biografiji kad je to jedina nagrada? Da ih imam barem tri-četiri, imalo bi smisla, ovako mi je to glupo.

Kad biste danas sabrali svoj umjetnički rad, tko je najviše utjecao na vas?

To je sigurno pročelnik katedre slikarstva na poslijediplomskom Peter de Francia, koji mi je napisao predgovor u katalogu za prvu izložbu u Galeriji Forum. Zatim John Golding, umjetnik i povjesničar umjetnosti, kao i Mario Dubsky, koji je imao najveći utjecaj na moj rad tijekom studija, ali je umro od AIDS-a. Bio sam ogorčen jer sam imao osjećaj da me je iznevjerio i napustio, a nisam tad još ni shvaćao od čega je umro. Zatim su tu od domaćih kritičara Saša Vereš i Tomislav Lalin. Ali kao što vidite, svi koji su me podržavali su umrli. Nasreću, danas nove generacije prepoznaju moje radove. Odličnu televizijsku emisiju o meni napravila je Marina Baričević, oko izložbi mi puno pomaže Iva Koerbler, kao i Biserka Rauter Plančić, koja je napravila bibliografiju svih mojih radova. Ja sam od onih slikara koji ima 65 godina i idem u mirovinu, a nemam ni monografiju, a kamo neku od nekoliko kilogramaa, poput nekih.

U skladnoj ste vezi s Rogerom Francisom otkad ste došli u London.

Da, iduće godine slavimo 40 godina. Možda bismo mogli pozvati Željku Markić na proslavu da vidi što je postojana izvanbračna veza. S godinama je ona prerasla u lijepo partnerstvo. Ja sam smotani umjetnik, a on je osoba koja brine o svemu ostalom da mi olakša život. Imali smo mnogo toga zajedničkog – i njegov je otac bio časnik u britanskoj vojsci, a Roger se bavio umjentošću, imao je trgovinu s antiknim namještajem. Obožava Zagreb i uživa biti ovdje jer je i on u međuvremenu stekao brojne prijatelje. Ljeta provodimo u Dubrovniku, pa ćemo za koji dan s mamom u taj naš voljeni grad.