Od 1984., kad je objavio prvu zbirku poezije, “Modrac”, u sarajevskoj Svjetlosti, do recentne knjige “Ovo vrijeme sada”, Mehmedinović objavljuje poeziju i kratku prozu - kojiput uz svoje ilustracije. Mehmedinovićevski poetsko-prozni melanž u svakom je smislu naglašeno pripovjedački. Time nismo možda mnogo rekli, ali na tome ostajemo. Zaista treba u ruke uzeti, primjerice, prozu “Me’med, crvena bandana i pahuljica” ili “Ovo vrijeme sada” - a oba su naslova bila u tijesnoj konkurenciji za nagradu Fric, koju dodjeljuje ovaj tjednik, i domaćoj su publici lako dostupna. Ako je Mehmedinović pisac koji, kako veli, voli “nedovršene priče”, jasno je da su sve teme i u ovom razgovoru otvorene. U toj ležernosti uživamo: od aktualnosti do njegovih anegdotalnih prispodobi. To su, shvaćate već, detalji Mehmedinovićevih “nedovršenih priča” na putu vašoj imaginaciji njihove dinamike i/ili kraja.

 BestBook:   Tako, vratiste se u Sarajevo. Sve bi bilo jednostavno da čovjek ležerno može odrediti svoju ‘novu nultu godinu’? Ima nekoliko godina da ste ponovno u gradu koji vas je formirao i dugo u mladosti bio vaš grad. Bili ste stanovnik Amerike 25 godina. Nemirnog duha stanovnik, onaj koji mijenja adrese 17 puta u četvrt stoljeća. Potom: ‘Vratio sam se u Sarajevo. A možda bi tačnije bilo reći da sam otišao u Sarajevo. Svoje kretanje po svijetu doživljavam kao putovanje.’ Ako sad živite (sarajevski) stasis, u čemu je draž tog iskustva? ‘Otići’ bolje zvuči nego ‘vratiti se’, naravno. A aroma poraza u vraćanju?
Nisam povratak doživio kao poraz nego kao zasluženu nagradu, kao priliku da život, prije svoje 60. godine, organiziram kako to meni odgovara, da napokon imam dovoljno vremena za pisanje i sve ono do čega držim, ovdje se osjećam zaista dobro. Ali je istina da je to bio dolazak na neki novi početak, znači, sve je trebalo krenuti iz nule. Ja sam ovdje ipak bio stranac nakon toliko dugog odsustvovanja. To također ima svoju ljepotu. Nisam svoj boravak u Americi doživio kao gubitak, ili priliku koju nisam iskoristio, pa onda kao neko ko je tamo bio neuspješan, bježim nazad. Naprotiv. Amerika je prema meni bila dobra, onoliko koliko to ona može biti, i sad je blaga i darežljiva prema meni, tako da se ne žalim. Ovo je svojevrsno usporavanje. Ovdje se živi sporije, i to meni sad odgovara. I živi se neusporedivo humanije nego na takozvanom Zapadu jer ovdje još postoji kultura slobodnog vremena, imam svoje dnevne rituale, susrete s prijateljima i svakodnevne razgovore u ‘svojoj’ kafani. Ono što je ovdje problem, to je prisustvo katastrofalnih nacionalističkih politika, koje svojim tremorom truju obični svijet i ukupnu stvarnost. 

 BestBook:  Kad ste odlazili iz Sarajeva, a to je bilo 1996., ‘nacionalisti su bili poraženi, bio je to potpuni poraz jednog političkog modela’. Sad kad ste se nakon tolikih godina vratili u isti grad, primjećujete da su se poraženi prometnuli u pobjednike. Ili ‘pobjednike’? Krug se zatvorio? Govorite o svom dubinskom razočaranju, u tome je možda poanta okrutne ‘poetske pravde’ povratka: i tu se krug zatvorio? Ili je, možda, danas moguć život u paralelnoj stvarnosti, zoni takozvanog postpolitičkog: ono, samo ljubav, samo prijatelji- no bad news?
Otrovni su ti nacionalisti. Ali jedno je nacionalizam u Hrvatskoj i Srbiji, a sasvim drugo ovo u Bosni. Ovi ovdje rade na doslovnom uništenju države, i ne kriju to. Nacionalisti su na vlasti i u Hrvatskoj, u Srbiji također, ali ne rade otvoreno na uništenju svoje države. Istina, asistiraju ovdašnjim nacionalistima i s njima udruženo sve čine da razore Bosnu i Hercegovinu. Da nije te toksične politike, ova bi lijepa država bila raj. I, sada, da odgovorim na pitanje. Teško je izolirati se i ne pratiti to što nitkovi u politici rade, ali kad bi se to moglo, život bi za mene ovdje bio savršen. U toku ljeta boravim u Sarajevu, a čim se u gradsku kotlinu počnu spuštati magle, odem u sunčanu Hercegovinu i pišem u miru. Zar to nije ultimativno stanje za pisca? Živjeti samo u književnosti i tipkati svoje rečenice sve dok traje.

 BestBook:  Ali uvijek ima optimizma posla. Za vas jedan takav, početak edicije ‘Dnevnik’ u sarajevskom Buybooku, koju ste nedavno pokrenuli. Od izabranih autora/ica naručili ste nove rukopise. Tko su autori, kako ste ih ‘birali’? Pitanje zašto dnevnička literatura čini se suvišnim: kao da nam svima fali mjesto identifikacije u, bilo kakvoj, suvremenosti?
Imam opsjednutost idejom dnevnika. U mome pisanju to je početna tačka, zapisujem dnevničke bilješke, koje onda naknadno dorađujem u svojim tekstovima. Ima nešto oslobađajuće u tom procesu, dnevnik je tekst koji se piše za sebe, s idejom da to možda niko neće pročitati. To je stanje opuštenosti, a upravo ti prvi, naizgled neobavezni zapisi, uhvate ton i ritam rečenice koju poslije slijedim. Drugo, ja sam najviše o književnosti naučio čitajući dnevnike poznatih pisaca. Postoje autori koji su objavili važne knjige, a čitaoci se najviše vraćaju njihovim dnevnicima. Kao Gombrowicz ili Sándor Márai. Postoje važni pisci i spisateljice, poput Virginije Woolf, čije bi ukupno književno djelo bilo manje razumljivo da na stranicama svojih ‘Dnevnika’ nije ostavila ključ za čitanje njenih knjiga. Dnevničko pisanje nije isto što i memoarsko, koje je određeno postojećim događajima i okrenuto je u prošlost. Zato što je prije svega upućen na sadašnje vrijeme, dnevnik je forma otvorenih mogućnosti, kao i život sam. E, sad, za tu ediciju u Buybooku ja sam se obratio nekolicini spisateljica i pisaca te im predložio da pišu svoje dnevnike, mogu se ograničiti na mjesec, tri mjeseca, ne više od godine. Obratio sam se onim spisateljicama i piscima čije dnevnike bih rado čitao. Aleksandar Hemon, Lana Bastašić, Marko Pogačar, Olja Savičević Ivančević, Predrag Finci, Almin Kaplan, da nabrojim one koji su već napisali svoj dnevnik i one u čiji proces pisanja imam uvid. Ove su knjige pisane u isto kalendarsko vrijeme, ali u različitim geografijama. Prva knjiga upravo ide u štampu, to je ‘Crveni kofer’, dnevnik koji je za svog boravka u Zürichu ove godine napisala Lana Bastašić. I premda je proces pisanja trajao ne duže od pet mjeseci, stao je u ovu priču cijeli život, ili – kako Lana kaže – nekoliko ‘paralelnih života’. Lana ima taj svoj glas, potpuno autentičan, ona se u jeziku svog teksta osjeća kod kuće. Ja sam posvećen čitalac njenih knjiga. I nestrpljiv sam da ‘Crveni kofer’ stigne u knjižare. Meni je ovo, na neki način, povratak u osamdesete i rane devedesete jer ponovo radim s Bojanom Hadžihalilovićem, koji dizajnira naše knjige. On je brinuo o izgledu časopisâ koje sam u ono davno vrijeme uređivao. To su bila Lica i Fantom slobode. I čini mi se da još oba uživamo u ovom poslu. 

 BestBook:  Romanom ‘Greta’ Faruka Šehića u izdanju Buybooka počeli ste još jednu ediciju u toj izdavačkoj kući. U kojem ste (žanrovskom?) smjeru planirali tu ediciju? Nema potrebe naglašavati koliko je književna produkcija postjugoslavenskih prostora vibrantna posljednjih desetljeća: ali ima li tu, za vas kao čitatelja, neki kišobranski dojam poveznice, neki zajednički spleen?
Mene malo iritira ovdašnje oponašanje zapadnih država s visoko razvijenom industrijom knjige. Tamo se knjige objavljuju u velikim tiražima i onda se događaju te anomalije, izdavači biraju one knjige koje se dobro prodaju. Tako se pokazalo da je roman neprikosnoven na tržištu, to je ono što čitaoci traže. Naši su tiraži mali, nekako je neozbiljno oponašati zapadni model. Ideja za ediciju ‘Novela’ došla je iz te potrebe da se nešto malo oduzme od romana, da se pokaže kako i duža kratka priča može biti privlačna čitaocu. Ja sam uvijek bio sklon tom francuskome modelu knjige od 80-100 strana, kao kod Marguerite Duras ili Annie Ernaux. Ovdje je taj vještački pritisak po kojem je najvažnije pisati debele romane nekad štetan. Recimo, neki izvrsni pjesnici požele da budu romansijeri i to često bude na njihovu štetu. Za razliku od ‘Dnevnika’, za ediciju ‘Novela’ teže motiviram pisce. Ali i to će krenuti. Imao sam sreću da Farukova ‘Greta’ bude prva knjiga u ediciji, u pitanju je lijepa i neobična knjiga koja posjeduje određenu drukčijost u odnosu na dominantne modele pripovijedanja ovdje, ima elemente magijskog, knjiga je zapravo pisana kao bajka za odrasle. Što se spomenute postjugoslavenske produkcije tiče, ne mislim da postoji neka generacijska usklađenost, nema tu zajedničkih stilskih poveznica u njihovim knjigama. Drukčijost je i tu prisutna. I slažem se da je ta produkcija prilično vibrantna u zadnje vrijeme. Sarajevo je, nažalost, svedeno na nekoliko knjižara i jednu ozbiljnu izdavačku kuću. Ali ove godine sam bio svjedok jednog fenomena. Gledao sam čitaoce kako ulaze u knjižare i kupuju knjige, uglavnom domaće autore. Ranije su prijevodi bili neusporedivo čitaniji. Sad se nešto promijenilo. Razlog je to što domaći autori očigledno pišu knjige koje su čitaocima privlačne, ali dio ukupne subkulturne promjene tiče se i bosanske dijaspore koja u toku godine dolazi u posjete Sarajevu, i onda, umjesto suvenira s Baščaršije, odnosi naramke knjiga ‘svojih pisaca’ nazad, kući.

 BestBook:  ‘Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa’, pišete u posljednjoj objavljenoj knjizi, ‘Ovo vrijeme sada’ (Fraktura, 2020.). I naravno, čemu uopće literatura ako ne iznevjerava recepciju njezina autora, o tome se na kraju radi? A što god i kad god napisali, jedna knjiga jednog pisca obično ima ono ‘kanonsko uzemljenje’ na širem, internacionalnom planu: kod vas je to knjiga ‘Sarajevo blues’. Radijacija te knjige je snažna: a kakva je vama, sad kad ste zatvorili taj egzilantski krug: ‘iznevjerili iznevjereno’? 
Pa ja sam u vremenu mijenjao svoj odnos prema toj knjizi. Njeno drugo izdanje, ono objavljeno u Zagrebu 1995. godine, nije bilo moj izbor. Moja supruga je iz Sarajeva izašla krajem septembra 1995. godine i sa sobom je nosila konačnu verziju knjige ‘Sarajevo blues’. Moj tadašnji izdavač knjigu je već spremao za objavljivanje i, kad je dobio novi rukopis, usporedio je onaj koji je odranije imao i ovaj novi te se odlučio za stariju varijantu jer je imala više stranica. Ali su svi kasniji prijevodi, uključujući američki, koji je došao neposredno nakon zagrebačkog, objavljeni u mojoj, konačnoj varijanti. Mene je zagrebačka urednička greška udaljila od knjige, uslijedilo je vrijeme u kojem sam često išao po Americi i čitao tekstove iz knjige u engleskome prijevodu. U to vrijeme bliži su mi bili prijevodi od originala. Dugo sam to odgađao, ali onda je Fraktura prije nekog vremena izrazila želju da objavi moje ratne tekstove i ja sam pristao spojiti ‘Sarajevo blues’ i ‘Ruski kompjuter’ u jednu knjigu, s naslovom ‘Rat je i ništa se ne događa’, po stihu iz jedne moje ratne pjesme. I znate šta? S oprezom i nelagodom upustio sam se u čitanje knjige, plašio sam se nekog velikog razočaranja. Ali onda mi je čitanje počelo prijati. S ovim vremenskim odmakom, zapravo sam zadovoljan kako je to lijepo i ozbiljno napisano. I sretan sam da konačnu verziju objavim ovdje, u njenom originalu. 

 BestBook:  Negdje ste spomenuli kako vas je oduševio odgovor Boba Dylana, kratak i naizgled lakonski, kako on to već radi, na pitanje o njegovu posljednjem albumu, ‘Rough and Rowdy Ways’. Dylan je ondje govorio o antimetaforičnosti svojih pjesama jer su kod njega, kaže, uvijek posrijedi ‘real things’: životne stvari. ‘Ovo vrijeme sada’, knjigu u kojoj pripovijedate (i) o životu u Americi, vidimo baš tako. Ili, rječnikom neumrlog Politikinog zabavnika: pripovijedano kod vas vidimo kao slikovano/filmovano. Vidimo dylanovsku Ameriku 20. stoljeća, primjerice: vaše suputnike na američkom tlu, epizodu s Garcíjom Márquezom, konobarom Hrabalom, sudbinu Sándora Máraija, lifestyle američkih ‘običnih’ ljudi i posve običnih događaja, klub u kojem svira Calexico. Poput dylanovske devize 21. stoljeća iz stihova njegove pjesme ‘I Contain Multitudes’, u kojoj je neopoziv odabir manjinskog identiteta: uvijek ‘manjinca’... 
Sad mi se čini da sam temu Amerike tek otvorio u knjizi ‘Ovo vrijeme sada’ i da mi tek predstoji dublje istraživanje u novim tekstovima. Ipak je to 25 godina u kojima je američki kontinent, kao i ja, uostalom, prolazio dramatične promjene. Moj odnos s Amerikom je kompleksan, postoje određeni aspekti te kulture koji su meni jako bitni, postoje neka razdoblja koja sam proveo tamo i prema kojima danas osjećam jaku nostalgiju. Volio bih u budućem pisanju istražiti ta pozitivna sjećanja. Postoje stotine ljudi s kojima sam se sretao i družio u rutini američke svakodnevice, a kad s ove udaljenosti o njima mislim, većina su imali zanimljive životne priče koje bi trebalo opisati. Sad kad ste spomenuli nepovjerenje prema metafori u povodu Boba Dylana, sjetio sam se jednog divnog pjesnika, Anselm Hollo, američki pisac finskog porijekla; na engleski je prevodio finske pjesnike, neki od njih su mi važni, kao Pentti Saarikoski ili Paavo Haavikko. Na jednom čitanju, u Boulderu, Anselm je predstavio moju knjigu ‘Sarajevo blues’ i uglavnom je govorio o odustajanju od metafore, njemu je to bilo zanimljivo jer ja negdje u knjizi kažem kako u opisivanju ratne stvarnosti pjesma traži tačnost i nedvosmislenost te da u skladu s tim treba da bude bliža dokumentu. Poslije smo otišli u restoran i razgovarali. Odvikavao se od cigareta i u zamjenu je žvakao duhan. Ja imam neku veliku naklonost prema Americi sedamdesetih, zbog književnosti koja se tad pisala, zbog slikarstva i filma, pa sam mu postavljao pitanja o tom vremenu, kako je to izgledalo, a onda je on odustao i rekao: ‘Zaboravi, to je bilo grozno vrijeme. Svako je vrijeme grozno, ali vjeruj mi, ono je bilo puno gore od ovog sada u kojem živimo’. Sjećam se kako me razočarao njegov odgovor. Ali ostatak večeri on nije pričao o prošlim vremenima nego o ljudima koje je sretao u tim prošlim vremenima. A činio je to s neopisivom dragošću i toplinom. Pitao me da li poznajem jednu našu (jugoslavensku) pjesnikinju; ona je, veli, došla u San Francisco s vrećom za spavanje i neko vrijeme stanovala na verandi kuće u kojoj su živjeli beat pjesnici. Ta djevojka je željela da se druži, ali nikakve usluge nije tražila. Onda su je prihvatili, rekao je, a nekima je počela smetati jer je bila obrazovanija od svih nas. Cijelu večer on se sjećao ljudi i pričao o njima, neki od njih su poznati pisci i slikari, neki anonimni, ali o svima je govorio s istim oduševljenjem. Slikari, pisci, svijet s margine, ‘uvijek manjinci’, kako kažete. To je moj svijet. I ne znam da li je to pitanje starosti, ali uhvatim sebe kako ovako u razgovoru s poznanicima sve češće pričam o ljudima koje sam usput sretao i koji su imali neku svoju posebnost. To me naučio Anselm Hollo – svako je vrijeme grozno, ali u svakom vremenu postoje ljudi kojih je lijepo sjetiti se. Od njih je sačinjeno naše lično vrijeme. 

 BestBook:   I još malo o senzacijama povratka: govorite o ‘jezičkoj drami kao direktnoj posljedici života u izmještenosti’. Pa kako osjećate i čujete vlastiti jezik, kako čujete sebe, nakon godina provedenih u svijetu? Jezik koji ste ‘ostavili’ rezonira u ljudima oko vas. Ima specifičnu emotivnu boju, moguće je možda osjetiti vaše ‘izgubljene nijanse’ u jednom susjedu kojeg sretnete: tako nekako?
Zanimljiv je taj povratak u jezik. Ovdje mi se dogodi da neko izgovori riječ koju nisam čuo 30 godina. Toga je sve manje, ali se u razgovoru događalo da ne mogu da se sjetim neke riječi, pa upotrijebim englesku, i loše sam se osjećao zbog toga. To je problem vremena u kojem riječ nije korištena, kao što u prelazu s jeseni u zimu laku pokrivku, čaršafe i deke, mijenjamo za topliji pokrivač. Tako je bilo uvijek, trebalo bi neko vrijeme da se sjetim riječi jorgan. A sjećam se kad sam se vratio u Sarajevo, mnogo sam šetao po gradu, pa sam znao ući u restoran samo da šutim i da slušam ljude kako govore. Zažmirim i slušam. To me umirivalo.

 BestBook:  Kažete da se vraćate nekim starim piscima iz svoje biblioteke i da ‘polako odustajete od ljudi’. To je taj tempo, ide jedno s drugim… Dok dovršavate novi rukopis, što vas impresionira oko vas? 
Živim u stanu nadomak sarajevskog aerodroma. Kad sam se vratio, navikavao sam se na buku aviona. Poslije, iza ponoći, kad avioni prestanu slijetati i uzlijetati, divlji mladići su na pustim dobrinjskim avenijama organizirali trke auta. Buka je bila stalna. A onda je došla ova pandemija i sve je utihnulo. Avioni jedno vrijeme nisu slijetali na aerodrom, trke auta su prestale i nastupila je tišina. Tako sam otkrio da imam naklonost prema tišini. Jednom nedjeljno na Zoomu srećem se s prijateljem koji živi u Americi i onda raspravljamo o onome što radimo. Ja sam počeo pisati mali roman o tišini. On je odskora uspješan muzičar. Zove se Cielo Hemon. Za razliku od mene, on tišinu ne podnosi i u svakom našem interkontinentalnom razgovoru ispriča neku priču, neko sjećanje koje se odnosi na tišinu, kako je on vidi, ili neku priču koja je pohvala buci. Neki dan smo završili razgovor, a onda se opet javio jer se sjetio pa kaže: ‘Lijepo smo se ispričali, ali ja uvijek imam još nešto reći. Zaboravio sam ti ovo ispričati, vezano za tišinu. Onomad dok sam studirao u Sarajevu, znao sam otići na predavanja kod Vladimira Premeca. Premec je bio poseban između ostaloga i zbog toga što se kod njega na času vodila diskusija o filozofskim pitanjima. A onda se desilo da su na jednom njegovom predmetu bili svakojaki studenti: te pravoslavni pop, te marksista, te feministica itd., pa su onda diskusije bile spektakularne i ozbiljne, svi su imali nešto reći sa svojih različitih pozicija. Osim što je među studentima bio jedan koji je uvijek sjedio u zadnjoj klupi i nikad ni riječ nije progovorio, niko mu ni imena nije znao, iako je bilo očigledno da sve pomno prati. I onda ga je Premec jednom upitao: ‘A šta vi, kolega, mislite?’. Na šta je ovaj ćutalac ustao, poderao svoj indeks, bacio ga u pravcu Premeca i izašao da se nikad više ne vrati. Eto. Sve mi diraj, tišinu mi ne diraj!’ Eto, to je ono što volim, taj ritual, u svojim sjećanjima idemo kroz vrijeme i ogovaramo svoju prošlost.