Drugi novembar; prema katoličkom kalendaru danas je Dan mrtvih, dan iznuđenog primirja. Muslimani u gradu čekaju taj praznik da se izmiješaju s katolicima i razmile po grobovima na gradskom groblju Bare, vjerovatno jedinom takvom groblju igdje i ikada - otkako je otvoreno daleke 1966. godine, tužne povorke prije nego krenu do konačnog odredišta, sa polukružnog kamenog platoa iskoračuju iz muslimanske, pravoslavne, atesitičke, katoličke ili jevrejske posmrtne kućice na zajednički plato i onda u dvije frakcije, lijevim i desnim krilom, kreću prema gore, uzbrdo; ako je mrtvac zaslužni građanin idu prema dole, u dnu groblja, na parcelu sa oznakom A.

Rafali koji dolaze sa neprijateljskih položaja su svadbarski, lete u nebo, čisto da se zna da danas nije primirje, samo kratka pauza u kojoj se taj dan neće dejstvovati ni po ljudima ni po grobovima, ali hoće po nebesima; mi smo već odavno u jednom vremenu bez svoje odrednice - prošlo/sadašnje/buduće, u opsegu djelovanja primitivne, ali neiscrpne sile, što bi vjerovatno kod onih koje ovo ni po čemu ne dira moglo izazvati stanovito divljenje.

Uzimam vojni dvogled; nezavisno od toga da li pratiš let jastreba, komešanje oblaka, mahanje konjskog repa, naselje Kobilju glavu ili da gledaš u bilo šta drugo, nekim meni nepoznatim zakonom optike u okularu dvogleda, sve je predstavljeno nizom râvni po dubini, reklo bi se hologramski. Svaka vidljiva stvar, sve što je kao jedno stvoreno, ima svoju râvan i sâmo je u njoj, pa bila to ptica u letu, drvo kruške ili breze, odbačena lopata, potok, brdo ili umoran čovjek u njivi. Zbir njihovih samoća jeste ovaj golim okom vidljivi svijet, u tri dimenzije, ili je možda sve privid - naopaka slika.

Okrećem dvogled u groblje - kao da se spremam napasti ga. Čini se da je tamo više živih nego mrtvih. Neprijatelj primjećuje prevaru - ne može biti da je toliko katolika ostalo u gradu, ali ne čini ništa da dejstvo usmjeri po ljudima, već i dalje povremeno zapuca po nebesima; kretnje posjetilaca groblja su ubrzane, tek što se na grob spusti cvijeće, prouči dova u sebi, upali svijeća, kandilo, šta god da je preostalo iz kuća u kojima više nema ništa, već se odlazi, jer čovjek se ježi od ulaska u snajperski nišanski krug sa končanicom ili krstom u sredini okulara koji svaki čas može da te zavajkada ovjeri. Puno je zbunjenih, ljudi ne mogu naći grobove i grobnice, lazaju u pogrešnim smjerovima; stabla žalosnih vrba, borova, breza, lipa i topola šta god je ko sadio po groblju da naraste i markira svoje najmilije prirodnim spomenikom, odavno je posječeno i naloženo u okolnim kućama iznad groblja Bare; odnijeli bi i grobove da su mogli gorjeti. Sada više nema tih orijentira za koje niko nije mogao predpostaviti da će nestati preko noći; grobovi su najednom izgubljeni. Iz nemoći da nađu grob koji traže, ljudi spuštaju skromne bukete cvijeća i kandila na najbliži grob i brzo se udaljavaju; najradije bi zaustavili jedni druge i upitali: “Oprostite, ali znate li možda gdje je...” ili “Znate li kuda se ide do...”, ali ko će još da vodi računa o tuđem mrtvacu ili grobu kad ne može ni svog da nađe.

Dvogledom zumiram osobu koja stoji blizu mezara moje nane i dede po ocu. Približavam sliku u dvogledu do daske, dok se slika ne zamuti pa se opet izbistri - to je moj otac! Kraj grobljanskog putića koji se na tom mjestu račva na donji i gornji putić ispresijecan kaskadama nema više ogromne žalosne vrbe i jednog crnog bora, ali je otac, čini se, dosta lako pronašao očev i majčin mezar. Eno ga čita da se uvjeri: Hasan Uzunović (1892. - 1960.) i Hašmeta Uzunović, rođ. Softić (1906. - 1968.). Skida sako, danas je neobično toplo, vješa ga preko očeva nišana, zavrće rukave košulje, saginje se, čisti rukom i ko zna o čemu misli. Možda mu pada na pamet da njegov otac nije tu gdje piše da jeste; tu je u stvari prazno grobno mjesto, samo uokvirena zemlja, njegov je pravi mezar na drugom brdu iznad grada, na groblju Ravne Bakije i to se mjesto sada više ne pozna. Malo, malo pa u čišćenju mezara stane, kao da mu Hašmeta odozdo zvoca: “Ne tako, sine! Ovako, Ovako”.

Oko podne, nekoliko mitraljeskih rafala iz vedra neba pogodi groblje Bare - iz rupa u zemlji zapuši se dim, kao da je Danu mrtvih sviran kraj. Ljudi su poskakali i sakrili se iza nišana, krstova, nadgrobnih ploča i grobnica - živi se za mrtve zaklonili; da su grobovi bili otvoreni uskočili bi unutra. Naprasna pucnjava je zatim prestala. Ljudi su neko vrijeme čekali u čučnju, na koljenima, kao da je to što ih je prekinulo samo slučajna greška, nečiji hir - rafal po zemlji umjesto u nebo, zatim su poustajali iza zaklona, otresli prašinu i zemlju sa odjeće, popravili peglu na hlačama i razmilili se opet po grobovima, ali sada s puno više opreza, s pogledom okrenutim u neprijateljska brda.

Otac je požurio i pokušao da na zapadnoj strani groblja pronađe mezar Nure Telegrafčić, rođ. Muftić (1905. - 1971.), majke njegove supruge Đule, jer zna koliko bi nju to činilo sretnom. Kada su preselili u Drinsku, on je punicu primio u mali stan da živi s njima koliko god može, ako treba do kraja života, ona mu je zahvalnost pokazivala čuvanjem djece - i dan i noć. Otac se vrti u svim pravcima kao pčela, neugodno mu je, zagleda nišane, zna da je Nurin nišan bio srebren, ofarban bojom kojom se premazuju sulundari mahalskih kraljica i fijakera - i sam ga je nekoliko puta tako prefarbao, ali je brzo odustao - nije bilo nijednog takvog nišana. Obično, na Bajram, on još obiđe mezar Nurina sina Sulejmana i brata Fadila, ali ništa od tog redoslijeda, u stvari danas nije Bajram, već katolički praznik mrtvih i treba s groblja požuriti.

U jednom je trenutku stao i pogledao u mom pravcu, prema Kromolju, znao je da tu negdje držim smjenu na frontu oko grada - dobra prilika da procijeni koliko je to opasno; ja sam mu mahao, ali on to nije mogao da vidi.

Oko pet sati pao je mrak, na grobovima su titrali žišci u kandilima od crvenog stakla; katolici su za sobom ostavili puno malih svijetlećih tijela, kao da je neko u zemlju pozabijao svijetleće crvene tačkice. Približavao sam ih dvogledom; dole na zemlji upalila se neka nova vasiona ili crveni mliječni put u kojem mogu da vidim titraje i treptanje svjetala micanih nevidljivim noćnim povjetarcem. U trenutku kada crvena svjetlost naglo nestane to je znak da ju je neko zaklonio nogavicom ili rukom ili svojim tijelom, jer ljudi su još uvijek pristizali na groblje Bare smireni i sakriveni okriljem noći; činilo se da ih dolazi sve više i više, da živima i mrtvima nema kraja.

Uklapajući se u opšte svjetlucanje crvenotačkastih tijela po katoličkim parcelama groblja Bare, nekoliko laserskih nišana sa neprijateljskih položaja zašara po groblju, kao da pravilnim crtama hoće da spoji sve te svijetleće tačke ili možda da ih pogasi preciznim hicima još prije nego svane novi dan.