Proteklog je vikenda u Laubi otvoren 58. zagrebački salon pod nazivom "Ne radi sam". Jedna od najstarijih skupnih hrvatskih domaćih izložbi recentnog vizualnog izričaja, utemeljena godine 1965. na poticaj arhitekata i umjetnika, predstavila je ove godine djela pedesetak umjetnika i autorskih timova kao izbor od 200 prijavljenih radova. "Reflektira pristigle odgovore na javni poziv za izlaganje, a njezina neizvjesna struktura, umjesto stvaranja sustavnog kataloga praksi, predlaže nacrt za jednu od privremenih konstelacija trenutačne produkcije, u čijoj pozadini odjekuje koncept DIWO - Do It with Others - kao decentralizirane metode zajedničkog osnaživanja koja nastaje u okvirima umjetničke sukreacije, gdje se fokus stvaranja izmješta prema umreženim, suradničkim, koprodukcijskim aktivnostima. DIWO prakse otvaraju prostor za različite žanrove i iskustva koji rekonfiguriraju ustaljene obrasce produkcije i distribucije", pojašnjava Branka Benčić, kustosica i autorica koncepcije ovogodišnjeg Zagrebačkoga salona..

Nekoć sam davno bila vjerna pratiteljica zagrebačkih salona te s nestrpljenjem očekivala nove sezone i prepoznavala u njima postojeće ili tek nastale trendove, umjetničke izazove, kao i različite reference na društvena zbivanja i vrijeme kad su se ti saloni odvijali. Uvijek me je zapravo zanimao odnos umjetnosti i vremena u kojem ona nastaje, njezina smionost ili sklonost kompromisima, krajnji kukavičluk prikriven političko-egzistencijalnim razlozima. Ponekad se doista s lakoćom mogla prepoznati hrabrost umjetnika koji su se suprotstavljali diktatima svoga vremena ili su bili ispred njega, ali i umjetnike sklone ustupcima, sigurnim zonama i uščuvanim pozicijama. Bilo je, naime, lako paralelno prepoznavati intencije umjetnika i intencije vremena.

Danas je očito te lakoće nestalo, pa se više ne razumiju ni namjere umjetnika niti namjere vremena. Sve je to podjednako nedokučivo i lišeno prije svega jasne, točnije nedvosmislene interpretacije. Ovogodišnji Zagrebački salon uključuje najrazličitije umjetničke pozicije i prakse, te zajednički okuplja grafički i produkt dizajn, izložbenu arhitekturu, prostorni dizajn, modu, scenografiju, rekvizite izvedbe... sa željom da uspostavi dijalog praksi umjetnika, dizajnera, kustosa, arhitekata..., "koji preispituju instrumente, ekologije, pejzaže, radnu odjeću, industrijsko oblikovanje, teme rada, osjećajnost, dispozitive izložbe, muzeja, izvedbe". Granice su odavno već pomaknute u svekolikom povezivanju najrazličitijih umjetničkih iskaza i grana, iz čega bi se logično mogla izvesti jedna misao - dramatičan poziv na solidarnost.

Jer i u obraćanju kustosice i izbornice naglašava se kako je prethodno trogodišnje razdoblje, između dvaju salona, "obilježeno COVID pandemijom donijelo neke nove oblike rada, istovremeno izolaciju i digitalnu povezanost, ali je isto tako obilježilo entuzijazam ponovnih susreta, stvaranja zajednica, novih struktura podrški..., premda rekviziti i scenografije prošlih izložbi i izvedbi pozivaju na ponovnu aktivaciju". I dok se recikliraju jednom korištene ideje u zavodljivosti uvijek privlačne citatnosti te se ponovno priklanjamo dekonstrukcijskim obratima, i pritom se slažemo s davno prihvaćenim postulatima u umjetnosti, vrijeme nam poručuje kako je previše konfuzno i previše katastrofično da bismo mogli biti inovativni i stvoriti neki novi trend koji bi obilježio ovaj trenutak ili nas prema nečemu u umjetnosti usmjerio.

Kaotičnost ovoga vremena nas je zatekla prilično nespremnima, ne uspijevamo ni težiti ikakvom skladu, estetski kriteriji nam nisu prioritetni i unaprijed ironiziramo svaki mogući manifest. Zato smo se i pomirili sa svim što nam prijeti (klimatskim, ratnim, ekološkim, zdravstvenim ili nekim drugim još neimenovanim katastrofama) te se pokušavamo konformistički u svemu tome snaći, ne nalazeći u kaosu drugi izlaz. Ipak, ono što se u posljednje vrijeme promovira je zajedništvo umjetnika, solidarnost u nesreći, suradništvo i podrška. Čini mi se kako upravo ovogodišnji zagrebački salon ima sličnu ambiciju.