Dva fascinantna fenomena spojila je u svojoj knjizi Nella Lonza: srednji vijek i Dubrovnik. Prinos je to spoznaji da je razdoblje od propasti Zapadnog Rimskog Carstva do 14. stoljeća, to daleko zrcalo, obavijeno i tajnama i predrasudama, doba muka, čudesa, viteštva, bogatstava i bijede, nemoguće krstiti idejno obojenim atributom “mračni”. Doba i locus, prizorište i zbivanje kao zajednički kontekst iz koga izrastaju sudbine toliko premrežene da u njima prepoznajemo logiku vremena, ali i nadvremenski status ljudskoga hoda zemljom, svojom je najnovijom knjigom sjajno integrirala afirmirana povjesničarka Nella Lonza. Pripada ona onoj maloj grupi zanesenih zavjerenika, okupljenih pokojnim Nenadom Vekarićem. Talijanska rugalica o hrvatskim palacima koji se sastoje od četiri sobe i salona, u naše je doba sjajno ironizirana izrastanjem dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, smještenog u romantičnom lapadskom ljetnikovcu, u elitni salon znanstvene izvrsnosti.

Iz te je kuhinje ovaj put izišla delicija o, kako nam podnaslov kaže, “rekluzama i pustinjacima u pobožnom krajobrazu srednjovjekovnog Dubrovnika”. Iako zbijenijeg sloga i manje narativno transparentna od ranijih Lonzinih naslova “Pod plaštem pravde” i upravo maestralnog prikaza afirmacije državne vlasti prezentacijom “Kazalište vlasti” (neizostavno poučna štiva današnjem hrvatskom političkom škartu koji od Dubrovnika nije u stanju naučiti ništa), ova je opsežna studija dvostruko dragocjena, ali i zahtjevna. Nezaobilazna povjesnicima, a primamljiva njegovanim i maštovitim duhovima sposobnim na temelju precizna opisa svih vidova pokorničke duhovnosti i mozaika malih biografskih ocrta ovih samootuđenika od svakodnevlja osjetiti bilo nekadašnjeg života.

Temeljito raspravivši fenomen pustinjaštva te opisavši razlike između raznih vidova pustinjačkog života, pokazala je Lonza koliko je riječ o nejednoznačnom fenomenu, iznutra različitom i u duhovnom i egzistencijalnom, pa i materijalnom statusu. Ocrtala je genezu fenomena u kontekstu općeeuropskih povijesnih gibanja te deskriptivno pobrojila sve oblike pobožnošću potaknuta samotnjaštva na cijeloj istočnojadranskoj obali i navlastito dubrovačkom području. Rekluze, kao i ostale “isposnice”, nisu uvijek bile ni potpuno izolirane od vlastitih socijalnih okolina, ni potpuno siromašne, bez ikakve imovine, preuzimajući, kako se vidi iz studije, čitav niz uloga i lica. Upravo ova kompleksnost postavlja pitanje na koga autorica strpljivo i detaljno odgovara: kako iz kaosa povijesnog zbivanja izvući logiku, sačuvati smisao, pronaći razloge ljudske sudbine. Što nam danas konkretno govori “žensko lice pokorništva” razuđeno u egzistencijalne modele rekluza, anakoreta, picokara, begina te raznolikih zajednica trećoredica? Preciznim detaljima, biografskim minijaturama, statistički destiliranom građom Lonza nam umjesto odgovora nudi poticaj na promišljanje i daljnji studij.

Nešto je duboko simbolično u odnosu sadržaja ove knjige i današnjeg trenutka. Sve o čemu ona govori materijalno je nestalo, zabilježeno još samo u arhivima, dokumentima, pohranama pamćenja. Nije li, međutim, upravo pamćenje iščezlo iz Grada čija povijest snažno pamti i opominje kako se njegova jezgra pretvorila u pustinju banalne zarade i jeftinu kulisu glupavih spektakala. Umjesto protagonista, Grad je postao statist. To što je bio nekad ipak mu naslovi kao što je Lonzin, začeti u ladanjskoj osami Sorkočevićeva lapadskog dvorca, ne daju da zaboravi.