Glavni lik Emir Žara dolazi iz siromašne obitelji. Otac mu je poginuo u ratu kao šehid (heroj pao u borbi, nevina žrtva), kad god je trebalo što popraviti u kući majka ga je slala da zamoli daidže (ujake) da dođu i poprave, ovi bi došli i popravili. Završio je medresu jer je tamo „siguran kruh“, a ne iz duhovnih pobuda i čežnje za božanskim. Diplomirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom u Sarajevu i cijeli studij vjerovao da samo treba i dalje biti dobar čovjek, marljivo polagati ispite i diplomirati i da ga takvog, Bogu milog, a majci poslušnog, posao sigurno čeka. Ipak je on „dijete šehida“ i „ova država ti to duguje“ kako mu je ponavljala majka. I vjerovao joj je. I majci i državi.

Sve dok nije dobio prvi posao na Radio Pitonu.

Nakon diplome dočekao ga je život u poslijeratnoj Bosni u kojoj svaki grad „ima svoju televiziju pa kako onda naša općina ne bi imala svoj radio?“, i u kojoj mnoge visokoobrazovane osobe nemaju posao u struci i kako vrijeme prolazi shvaćaju da ga neće ni dobiti jer – nisu „snalažljive“, jer ovom društvu i državi nisu potrebne. Emir nije snalažljiv, čim mu život zvizne šamar, on bježi u sanjarenje, o milijun maraka na primjer.

„Ali aman, milion! Nije to bila pohlepa, ni žudnja za zlatnim teletom, bila je to čežnja za dostojanstvom. S milionom se ne bi morao natezati s revizorima, ne bi bio podstanar i lovio posvunoć žohare, ne bi morao slušati porno-viceve svog direktora Fedahije. Bila je to želja za sigurnošću.“

Glavni lik se odnosi prema stvarnosti tako što bježi od nje, te „zlobne maćehe što ga proganja, prati i muči“ pa je njegovo prvo zaposlenje na lokalnom Radio Pitonu za Emira predstavljalo konačni bolni pad iz raja u stvarnost: „Pad u stvarnost, da se u njoj, kao pod ledenim šmrkom, veličanstveno otrijezni“. Semedin Kadić na slikovit, lagan i duhovit način pripovijeda o životnim temama koje, ako vas je život ikada ošamario (a jest!), izazivaju gorčinu, depresiju i egzistencijalnu mučninu. Ili pak nekontrolirani glasni smijeh. U romanu duhovitost i duhovnost idu ruku pod ruku, kao dvije tablete koje se gutaju odjednom. No, duhovnost tu nije lijek za gorčinu stvarnosti, već je duhovitost način da glavni lik zadrži vjeru i snagu i izdrži još jedan dan. Pa još jedan. I još jedan…Boreći se, uglavnom neuspješno, protiv nepravde na radnom mjestu glavni lik sazrijeva i uviđa da ga u postizanju uspjeha ograničava vlastito podrijetlo (obiteljski background). 

Za razliku od svijeta umjetnosti (film, književnost, likovne umjetnosti, glazba itd.) i svijeta filozofije u kojem sve vrvi od mogućnosti za osobnu promjenu i napredak, Emir Žara shvaća da svijet poslijeratne Bosne u kojoj živi je svijet bez mogućnosti jer, kako to ističe autor u jednom intervjuu „društvena pokretljivost je ovdje vrlo niska, vrlo statična“. U sudaru s realnosti, ruše se svi Žarini ideali. Ono što mu ostaje je jak duh, ironija, cinizam, duhovitost koja šamara i ono nebesko i ovo zemaljsko. Dok živiš u svijetu, među snalažljivim ljudima, u sustavu bez reda i pravila, gdje je vjera u Boga više forma a manje sadržaj, gdje je egzistencija nesigurna, nepravda svakodnevna, duhovnost je gorka, duhovitost glasna, a glas Božji tih i dalek. U takvom svijetu duh ojača, ali ne zbog osviještene osobne snage, već iz beznađa i očaja, nakon gubitka ideala čovjek više nema što izgubiti. Ostaje mu da preživljava, iz dana u dan, ovaj život u koji je umetnut i koji mu je, ako se pita Emira Žaru, lukavo i okrutno podmetnut, kao ružna mlada umjesto one sanjanje, željene lijepe.

Sjećate se stiha one stare pjesme: Smijem se, a plakao bih… e o tome se radi, smijeh u inat svemu, i kad je najteže. To mogu samo najjači i najluđi. Izvrstan roman.