Animirano-igrani film ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ Dalibora Barića, multimedijalnog umjetnika i autora više od stotinu filmova, bio je u utrci za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma, što je veliki uspjeh za hrvatsku kinematografiju. Naime, ta je kvalifikacija pokazala da je Barićev film zadovoljio visoke standarde. Ipak nije uspio ući u finalni izbor, a da je, bilo bi to za nekog hrvatskog autora prvi put od 1962. godine, kad je Dušan Vukotić dobio Oscara za ‘Surogat’. 

Film je realiziran u produkciji Kaosa, a premijerno je izveden prošle godine na festivalu u Annecyju, jednom od najuglednijih u svijetu, gdje desetljećima nije bilo hrvatskog dugometražnog filma, a nakon toga je obišao brojne međunarodne festivale, od Bogote, Trsta, Soluna i Seville do južnokorejskog Bucheona. Prikazan je i na Animafestu, gdje je najavljivan kao “filozofsko-revolucionarni fotokrimić”, a hrvatska premijera bila je 12. veljače, u zagrebačkom kinu Metropolis i riječkom Art kinu Croatia. Nakon toga prikazivao se u nezavisnim kinima u Osijeku, Dubrovniku i Puli. Barić je rođen u Šibeniku, a od dvadesete godine živi u Zagrebu, gdje je radio kao fazer na “Šegrtu Hlapiću”, zatim kompjutorsku animaciju i glazbene spotove, primjerice, za Bilk, Vuneni, Pips, Chips & Videoclips, Ante Perkovića, Ivanu Starčević, kvintet Nemanja i druge glazbenike. Također je radio na kultnoj predstavi “Hoerspiel” Pavlice Bajsić. Autor je i špice Motovun Film Festivala, koja se posebno dojmila slavnog redatelja Kena Russella, koji je prilikom dobivanja Nagrade za životno djelo 2008. godine izrazio iskreno divljenje prema njegovu radu. Film “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” je Barićev najkompleksniji projekt na kojem je radio kao scenarist, animator, skladatelj i redatelj. Snimljen je u tehnici rotoskopije i traje 80 minuta, a likovima su glasove posudili renomirani glumci poput Rakana Rushaidata i Frane Maškovića. Poseban je po tome što oživljuje distopijski svijet kaosa i nadzora, totalitarizma iz doba iza željezne zavjese, s elementima ZF-a, bunuelovskog apsurda i metafizike. Film donosi pustolovinu Martina i konceptualne umjetnice Sare, koji se pridružuju revolucionarnoj komuni na selu, međutim na tragu su im policija i inspektor Ambrož. Započinje istraga, a zločin nije ni počinjen.  

Express: Do sada ste dobili nekoliko nagrada, između ostalih Nagradu ‘Vedran Šamanović’ na Pulskom festivalu, zatim priznanje za najbolji scenarij na Danima hrvatskog filma i Porina, a bili ste i pretkandidat za Oscara. Smatrate li to svojim najvećim uspjehom?
To je definitivno moj najveći uspjeh. Nisam očekivao da bih se mogao naći u tom svijetu, osjećaji su mi još podijeljeni. Na trenutke mi se sve što se događa činilo nerealnim, a zatim sam prihvatio tu stvarnost, osobito zato što smo imali puno posla oko promocije filma.

Express: Kako se vaš film ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ našao u konkurenciji uglednog festivala u Annecyju, gdje je ujedno i premijerno prikazan? 
Kad sam završio film, dobio sam popis festivala na koje bih ga mogao prijaviti i onda sam automatizmom odabrao Annecy. Bio sam pomalo skeptičan i nisam očekivao da će film upasti u natjecateljski program. Ne zbog toga što mislim da taj film to ne zaslužuje, nego zato što sam još bio pod dojmom rada na filmu i trebalo mi je neko vrijeme da se odvojim od njega i doživim ga kao film. Pritom nisam razmišljao o tome kako će gledatelji reagirati na taj film i hoće li ga uopće itko htjeti gledati. Vijest o uvrštenju u natjecateljski program stigla je do mene usred one nadrealne svakodnevice nakon potresa i izolacije, uz koktel raznih misli i osjećaja. Premda film u Annecyju nije nagrađen, reakcije su bile odlične. I onda je sve krenulo. 

Express: Film donosi egzistencijalističko promišljanje o svakodnevnici, problem zviždača i temu nadziranja ljudi od strane velikih korporacija, a sve se događa u atmosferi koja nalikuje onoj nakon kataklizme. Što vas je motiviralo da napišete scenarij u kojem se indirektno referirate na aktualna društvena pitanja?  
Tijekom jednog perioda zapisivao sam svoje ideje, refleksije, svoj doživljaj svijeta, lokalnog i globalnog, a zatim sam ta razmišljanja oblikovao u male, poetične mikro fragmente. U srži tih razmišljanja bila je briga za svijet, koji se mijenja zbog ubrzanog tehnološkog razvoja, a posljedice su otuđenje i neizvjesnost. Te sam fragmente pisao prije pandemije korona virusa i aktualnih događaja na globalnoj političkoj sceni, kao što je silazak Trumpa s vlasti. Zbog toga su u filmu prisutni elementi totalitarizma, kritike kapitalizma, medijske zasićenosti... Kapitalizam je možda prihvatljiviji od feudalizma, jer danas živimo bolje nego u srednjem vijeku, ali i dalje je to sistem koji konzumira ljude i počiva na kontroli, ali ne direktnoj, policijskoj, nego suptilnijoj, koja se događa kroz novac, ekonomske pritiske i druge vrste represije. Ljudi troše energiju i vrijeme samo na posao i borbu za egzistenciju, dolazi do zasićenja. U takvim okolnostima ljudi ne mogu pronaći referentne točke za kretanje kroz takav svijet.  

Express: U filmu se suptilno provlači i ideja o pobuni protiv sustava. Je li to poanta filma? 
Ne vjerujem da se do promjene dolazi revolucijom, to je poznato još od Francuske revolucije. Kapitalizam apsorbira svaku pobunu i okreće je u svoju korist. Vi možete baciti Molotovljev koktel, ali kapitalizam će pronaći način da i to komercijalizira. Možda sam pesimističan, ali kad pogledam sve ono što se događa s planetom Zemljom i klimom, čini mi se da smo ugroženi s neke više instance i da smo kao čovječanstvo osuđeni na izumiranje. S druge strane, imamo tehnološki napredak, puno se radi na umjetnoj inteligenciji, dakle nastaje svijet u kojem čovjek više nije krajnji korisnik, nego je zaobiđen i funkcionira samo kao mali dio tog sistema. Zadnjih deset godina dolazi do flat earth movementa, ljudi se osjećaju toliko dislocirani i marginalizirani da moraju ponovno pronaći pastoralnu viziju Zemlje, znači neko uporište, čvrsto tlo pod nogama. Primjerice, mi nikad nismo vidjeli Zemlju iz svemira, nego je vidimo kroz fotografije koje rade strojevi. Znači, znamo strojnu viziju Zemlje, koja nadilazi ljudski vid, a koji je za umjetnu inteligenciju pun pogrešaka. Jedno je kako mi vidimo, a drugo što naš mozak sintetizira. Na tim osnovama stvaramo sliku, koncept svijeta i Zemlje. Bojim se da će u bliskoj budućnosti čovječanstvo biti u službi kapitalizma i da će nam korporacije određivati život. Ljudi će ostati dosljedni svojoj prirodi, živjet će i dalje u nekom novom srednjem vijeku gdje manjina posjeduje sve, a većina samo popunjava nastale pukotine.  

Express: Premda je Trump izgubio izbore, trumpizam živi i dalje.
Da, sve je popularniji pokret Qanon, koji je u svojoj osnovi koncipiran poput videoigara. Ljudima se daju mrvice, pa oni slažu teorije i imaju osjećaj da su nešto otkrili, a zapravo je riječ o konstrukcijama, poput onih kod piramidalne prodaje, gdje čovjek ima osjećaj povezivanja, a u stvari se radi o psihološkoj igri. Nažalost, takve se stvari zakotrljaju pa se šire poput požara.

Express: Vjerujete li da filmovima možete utjecati na javno mnijenje?
Umjetnost i književnost nas mogu potaknuti na razmišljanje i podesiti nam antenu da jasnije vidimo. Eksperimentalni filmovi su uglavnom apstraktni, rijetko su narativni i gleda ih malo ljudi. Igrani filmovi su jako skupi proizvodi i uglavnom ne problematiziraju temu na ozbiljan način, nego koriste formulu jer si ne mogu priuštiti da budu neshvaćeni. Kad se u igranom filmu govori o socijalnoj pravdi i borbi protiv sistema, to je na kraju ipak komercijalni proizvod. Danas je distopija jako popularna. Imali smo Jevgenija Zamjatina, koji je napisao antiutopijski roman ‘Mi’ o svijetu jednoumlja, koji je vođen racionalnošću i vjerom u progres, dok su emocije izrezane, a zatim Orwella i Huxleya, a danas, u postmodernizmu, to se pretvorilo u ironiju i sažvakavanje svega i svačega. Distopija je postala fraza, opće mjesto, još jedan proizvod koji je česti predložak serijama koje možemo pratiti na streaming servisima. Na neki način one služe kao ispušni ventil jer potvrđuju naše strahove da upravo živimo u takvim vremenima i na taj način prihvaćamo to kao normalno. Film je postao ‘one night stand’, dok serije nude nešto stabilniju vezu, vrijeme za upoznavanje i vezivanje s likovima i radnjom. Serijalnost, tj. kontinuitet je ključan razlog tajne uspjeha i današnje popularnosti Netflixa, Amazona i drugih. Upravo te predispozicije serijskih filmova pomažu da našu svakodnevicu sagledavamo kroz sličan smisaoni kontinuitet. Idemo rame uz rame skroz dan za dan. Kao što je Mcluhan nekoć tvrdio za novinski strip u nastavcima da je svojevrsni “kruh naš svakidašnji”, koji je imao funkciju da iz dana u dan amortizira zbilju i signalizira. Ne brinite se, svijet je još tu i okreće se.

Express: Kako je tekao vaš profesionalni put od ulaska u svijet eksperimentalnog filma preko snimanja glazbenih spotova i neočekivane retrospektive vaših filmova na festivalu Pop Montreal 2013. godine do pretkandidature za Oscara?
Prvo sam snimio nekoliko filmova u kojima sam istraživao formu, a zatim sam radio kratke filmove u trajanju od 20, maksimalno 30 minuta, tako da sam do festivala u Montrealu imao već stotinjak filmova na Vimeo kanalu. U svojem prvom značajnijem filmu “The Horror of Dracula” iz 2010. godine krenuo sam od klasičnog britanskog Hammer horor serijala o Draculi na način da sam ručno izrezivao lik glumca Christophera Leeja, a zatim na upražnjena mjesta stavljao razne fotografije iz self help knjiga iz sedamdesetih o bračnom životu i intimnim odnosima. Kad sam te sličice spojio, nastao je film koji govori o psihološkom profilu Dracule i njegovu strahu od intime i ljubavnih odnosa. Sve svoje filmove radio sam prilično automatski, bez razmišljanja, poput ložača lokomotive koji ugljen ubacuje u ložište. Sjedio bih cijelu noć za kompjutorom i intuitivno slagao slike, jedino mi je glazba bila orijentacija. Ti prvi filmovi bili su obilježeni horor žanrom, koji mi je fascinantan kao dokument smrti, sinonim za vampirizam, ponavljanje života, duhove i ektoplazmu, ali ne u smislu vjere u nadnaravno i nadrealno, nego više na psihološkoj razini. Na retrospektivi u Montrealu prikazani su upravo ti filmovi s horor tematikom. Horor, kao i znanstvena fantastika, jako su mi zanimljivi žanrovi jer nemaju restrikcije kakve postoje u realizmu te zbog toga mogu izraziti zakopane i nerazgrađene emocije. Zato je iz filmova moguće detektirati vjerovanja i strahove ljudi u određenim epohama, primjerice, u Romerovu ‘Danu mrtvih’, gdje se pojavljuju zombiji u šoping centru prepoznajemo strah od konzumerizma, a u Cronenbergovim filmovima vidimo strah od bolesti i raznih mutacija izazvanih virusima te od posthumanizma. Takvi filmovi pokazuju i ono što se na ekranu ne pokazuje.

Express: Svi vaši filmovi imaju konceptualne naslove, od ‘Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa’ do ‘Nepoznatih energija, neidentificiranih osjećaja’ i ‘Astronauta od perolaka’, koji svojom maštovitošću i iznenađujućim redoslijedom riječi intrigiraju gledatelje. Kako ih osmišljavate?
U osamdesetima je bio jako popularan bend Smiths, koji je bio ikona britanske nezavisne pop glazbe. Bili su subverzivni bend i postali su template za niz sličnih bendova u osamdesetima i devedesetima. Njihove pjesme imale su jako dugačke naslove, čak cijele rečenice, koje su sadržavale neki kontekst, premisu ili pitanje, što je do tada bilo neviđeno u svijetu pop glazbe. Bilo mi je zanimljivo kako su oni na taj način demonstrirali svoju subverzivnost. Naslovi filmova često su generički, krajnje jednostavni, svedeni na jednu riječ i u njima nema nikakve ljepote niti autentičnosti. Volim tretirati naslov kao umjetnički objekt, a ne samo kao informaciju o filmu. Volim igre riječima. Konceptualni umjetnik ne mora proizvesti svoje djelo, nego može svoju ideju, misao ili dilemu napisati na zidu i zatim to prezentirati kao umjetnički objekt. Ovaj naslov došao mi je odjednom. Čim sam ga napisao odmah sam znao da je super. Nakon premijere u Annecyju jedan kritičar je napisao da film počinje već s naslovom, koji zahtijeva od gledatelja pokretanje misaonog procesa. 

Express: Kako ste se u današnje vrijeme, kad sve manje ljudi ide u kino i vrijeme provodi na društvenim mrežama, odlučili baviti eksperimentalnim filmom, koji ima suženi krug publike? Dakle, zašto ne radite komercijalni film?
Nemam takvih ambicija. To me nikad nije zanimalo. Mene zanimaju stvari koje dolaze iz alternative, iz underground književnosti, filma i glazbe. S druge strane, osjećam duboku povezanost s modernizmom, ranom kinematografijom i avangardnim pokretima koji su na mene prilično utjecali. Godinama sam radio u studiju za reklamnu animaciju i postprodukciju gdje je imperativ bio na površnim, primamljivim estetskim efektima, no to mi je uvijek bilo odbojno. Paralelno s time radio sam svoje prve filmove. Nisam htio da oni privlače površnom ljepotom, raskošnim bojama i suvremenom produkcijom niti sam htio biti suvremen i u trendu. Mene zanima eksperimentalno-animirani-igrani film, dakle hibridna forma. Većina mojih filmova ne pripada ni prošlosti ni sadašnjosti, oni su izvan vremena i imaju različitu estetiku od spotova koje sam snimao zbog egzistencijalnih razloga. No neki spotovi koje sam radio za Mayales ili Parni valjak jako su dinamični i vizualno atraktivni. Kad bih mogao, volio bih se baviti samo eksperimentalnim filmom.  

Express: Iz vaših filmova jasno je da nadahnuće crpite iz nadrealizma i čak dadaizma. Jesu li na vas posebno utjecali neki autori?
Sam naslov ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ posveta je nadrealizmu i njihovoj definiciji ljepote koja proizlazi iz slučajnog susreta nespojivog. Na mene su utjecali umjetnici poput Marcela Duchampa i Maxa Ernsta, koji je radio protostripove s kolažima iz raznih viktorijanskih časopisa.  Utjecala je i španjolska slikarica Remedios Varo, pogotovo njezina slika ‘Bordando el Manto Terrestre’, a posebno Jean Cocteau s filmovima ‘Ljepotica i zvijer’ i ‘Orpheus’, gdje se eksperimentalna poezija iz zagrobnog svijeta može slušati preko radija u automobilu. To mi je, uz Numbers Stations, Electric Voice Phenomenon, crne kutije i ektoplazme, oduvijek bila super ideja. Američki poslijeratni pisac William Burroughs utjecao je na mene svojom tehnikom pisanja, odnosno kolažiranjem i rezanjem tekstova i izvlačenjem nasumičnog smisla. Volim i Jamesa Ballarda, britanskog pisca znanstvene fantastike, koji nije pisao o svemirskim putovanjima i borbi s izvanzemaljcima, nego o unutarnjim, psihološkim efektima kod ljudi u modernom, postindustrijskom, otuđenom svijetu. On je relevantan autor, koji također kreće iz pozicije nadrealizma, a njegova ostavština tretira se kao naslijeđe Josefa Kafke. Zanimljiv mi je i engleski filozof Max Fisher, koji je prije nekoliko godina počinio samoubojstvo. On je puno pisao o tzv. otkazanoj budućnosti, znači o promjeni koja se dogodila između kasnog modernizma, kad se očekivao snažan razvoj, i budućnosti koja se nije dogodila, jer su ideju napretka zamijenili pseudo događaji te konstatno apdejtanje i apgredanje, što rezultira plutanjem na mjestu.  

 
Express: Kako biste sebe pozicionirali u odnosu na slavnu Zagrebačku školu crtanog filma?
Animacija Zagrebačke škole crtanog filma bila je jako napredna, kod nje su prisutni kubizam, dadaizam i razni drugi umjetnički stilovi, što nije bilo tipično za animirani film. Prije toga je animirani film imao stilizirani izričaj, pogotovo zato što je bio baziran na Disneyu, a onda se to promijenilo jer su se tog medija uhvatili slikari. Jako mi je zanimljiv rad Vatroslava Mimice na serijalu ‘Inspektor Maska’, gdje sam vidio kolaže i tretman vizualnih elemenata kakve sam i ja koristio u svojim filmovima. Vukotićev ‘Surogat’ bio je svojevrsni simbol za cijelu školu, i u vizualnom i sadržajnom smislu. Ne smatram se animatorom niti autorom eksperimentalnog filma. Mene zanimaju različite stvari, a animacija mi je bila nužno zlo. Radim kolaže, stripove, filmove i razne druge stvari, a film je bio najbolji način da objedinim sve svoje interese. Svidjela mi se ideja o objedinjavanju svih tih elemenata, dakle eksperimentalnog, animiranog i igranog filma na jednome mjestu. Mislim da je film ‘Rebus’ upravo zbog toga privukao pozornost. 

Express: Želite li se okušati i u igranom filmu?
Prije pet godina napisao sam scenarij za dugometražni igrani film ‘Svi operateri su zauzeti’, koji je puno konvencionalniji, ali je i dalje na tragu filmova Charlieja Kaufmana, kao što je ‘Sinegdoha, New York’ ili ‘Biti John Malkovich’, ili pak komedija Woodyja Allena s dozom bunuelovskih apsurdnih situacija. Prošle godine sam ga promijenio u dugometražni animirani film i sad je u fazi razvoja produkcije. Mislim da bi taj film mogao biti zanimljiv i široj publici. Želim raditi igrane filmove, ali na način kako ja mislim da bi ih trebalo raditi.