Pozornica života: grad

Piše: Götz Fehr

Gradovi Dalmacije arhetipovi su mediteranskoga grada: opasani zidinama, okrenuti prema moru, s vrtnom kulturom u uskom zaleđu - što se jasno vidi na fotografiji Trogira (gore), dok Zadar poput pramca broda prodire u more (slika desno). A s druge strane mora nalazi se Italija, Venecija, čiji se utjecaj posvuda osjeća. Stoljeća povezanosti s Venecijom uzdigla su Dalmaciju u rang europskog umjetničkog krajolika dostojnog svake usporedbe.

Probudila me tišina. Vibriranje brodskog trupa, prigušena lupa strojeva - prateća melodija našeg sna od Rijeke - prestala je. Jesmo li se usidrili u praskozorje? U trenutku kad sam odmaknuo zavjesu prozora kabine, brod je zadrhtao od obratnog hoda propelera, kao i uvijek pri pristajanju. Ali gdje smo bili?

Svijest još obavijena sanjem pojmila je prizor koji se prostirao pred žmirkavim očima onim intenzitetom koji postoji samo u snovima: iznad tirkiznog mora koje su brodski propeleri uzburkali u zapjenjenim odsjajima, kamena masa utvrđene kule u predivnoj jasnoći, zidovi izbijeljeni maestralom i burom tijekom stoljeća, svijetlosivi do bijeli, malena riva, palme, agave, iza pristaništa s lučkim hotelom, metež gusto zbijenih krovova i zabata izblijedjelih boja, okrunjen vedrom siluetom vrha crkvenog tornja - a nad svime svilenkasti sjaj dalmatinskog jutarnjeg neba...

Bila je to praiskonska slika mediteranskoga grada, zidinama opasanog polisa s voljom za samopotvrđivanjem okamenjenom u obrambenim kulama i bastionima, a pristaništem i lučkom lođom okrenutoga daljinama i otvorenoga prema svijetu - zatvorena gradska cjelina kakvu inače poznajemo jedino iz srednjovjekovnih veduta. Bila je to Korčula.

Čarolija tog prvog trenutka uvijek se iznova vraćala i pri kasnijim posjetima, čak je s godinama i rasla te naposljetku poprimila kvalitetu prisnosti koja je obuhvatila i druge dalmatinske gradove. Doista se čini da svi oni - od Kopra u sjevernoj Istri pa sve do Ulcinja uz albansku granicu - nose pečat iste sile zajedničkog arhetipa, koji je izdržao i najjače potrese povijesti dulje od dva tisućljeća. Od početaka u ovom uskom pojasu između mora i negostoljubivih planina bila je riječ o slobodi - o samostalnosti koju su pomorci iskusili u solidarnosti, o neovisnosti, postignutoj administrativnim udruživanjima, i o republikanskoj slobodi, obranjenoj u stalnoj borbi s prirodnim silama i napadačima. Ono što se izvana pokazuje kao zajednički stil venecijanskog obilježja, zapravo je rezultat zajedničkog načina života.

Većina dalmatinskih gradova potječe od grčkih kolonija, poput Budve, Cavtata, Hvara, Kopra, Korčule, Kotora, Trogira, Visa i Zadra, ili od rimskih municipija, poput Krka, Makarske, Paga, Poreča, Pule, Raba, Rijeke, Senja, Solina, Stona i Ulcinja, čije je središte bila samouprava građana. Slično kao što su se iz bivših rimskih gradova na Rajni, Majni i Dunavu razvili slobodni carski gradovi, tako su i dalmatinski obalni gradovi sačuvali naslijeđe antičkih građanskih prava kroz meteže seoba naroda i vladavinu Bizanta i znali su učvrstiti svoju samostalnost u upornim sukobima s vladarima s kopna - Frankopanima, hrvatskim, bosanskim i ugarskim kraljevima ili Venecijom. Najveći stupanj autonomije postigla je Dubrovačka Republika, o čijoj neovisnosti, usporedivoj s onom hanzeatskom, svjedoči Orlandov stup na Stradunu, kojim je car Žigmund Luksemburški 1418. godine potvrdio neposrednu podređenost Republike carstvu.

Nakon što je kralj Ladislav Napuljski 1409. prodao svoja prava na Dalmaciju Veneciji pa je krilati Markov lav uzeo u svoje okrilje većinu ovih gradova, ustav Mletačke Republike s naglašenim aristokratskim elementom vlasti postao je obvezujuća norma: patricijske obitelji i gradsko plemstvo birali su gradsku vlast, sastavljenu od tri vijećnička tijela kojima je predsjedao knez. U mnogim slučajevima vijećničke lože, otvorene dvorane za sastanke kao u Cresu, Kopru, Korčuli ili - u posebno svečanom obliku - u Trogiru, svjedoče o forenzičkoj naravi ove komunalne samouprave koja je okončana tek u Napoleonskim ratovima.

TAKO SU PISALI O NAMA Dalmacija u njemačkom oku: Čudan smo narod. Posve je u redu ako nam se smiju u lice

Četiristogodišnja povezanost s Venecijom postavila je umjetničke i kulturne standarde koji su Dalmaciju uzdigli u rang europskog kulturnog krajolika. Kao dominantna forma javljaju se za Veneciju tipične gradske palače s višedijelnim kamenim gotičkim prozorima, izdaleka vidljivi četverokutni zvonici sa šiljatim krovovima ili okrugle topničke kule s kruništem. Pravo biće dalmatinske umjetnosti i kulture leži u prožimanju romanskih i slavenskih temeljnih elemenata, pri čemu je kreativna vitalnost iz ilirsko-slavenskog korijena često probijala romanski formalni kanon i prelazila granice stilova, tako su se čak i u doba visoke renesanse služili gotičkim oblicima ako je to pridonosilo izražajnosti. Zahvaljujući njezinoj neposrednosti, ova umjetnost ni danas ne djeluje muzejski. Zbog otvorenosti kako prema Istoku, tako i prema Zapadu, dalmatinski su umjetnici u renesansno doba radili i u Italiji i u Ugarskoj, a filozofi i teolozi s istočne obale Jadrana predavali su na sveučilištima u Rimu, Parizu, Londonu, Tübingenu i Heidelbergu - bila je to kultura iz duge tradicije otvorenosti prema svijetu, susreta i stoga naposljetku i tolerancije. Opravdanost pojma “dalmatinske humanosti” osjeća se do danas.

No u ovom se obalnom području ne isprepleću samo romanski i slavenski kulturni krug, stari sukob pomorske i kopnene moći ovdje se odigrao u brojnim inačicama. S prapovijesnih grobnih humaka iznad Orebića - jedan su koristili Talijani kao borbeni stožer u Drugom svjetskom ratu - vidi se u daljini naselje Lumbarda na Korčuli koje su osnovali grčki kolonisti i koje je i do danas očuvalo helensku svakodnevicu, ispred, na kamenitu otočiću Vrniku, kamenolom cara Dioklecijana, a nedaleko otok Majsan s ostacima bizantske memorije u kojoj su se nekoć čuvale relikvije svetog Maksima - jednim se pogledom obuhvaćaju četiri epohe zapadnjačke civilizacije. Osjeća se da je taj komadić Arkadije morao uvijek iznova privlačiti povijest. Tako ni idilični mali samostan na mramornim liticama podno brda Sv. Ilije, Monte Vipera, nije bio pustinjačka ćelija, već najsjeverniji promatrački položaj Dubrovačke Republike sa zadaćom da motri mletačku utvrdu Korčulu s druge strane morskog tjesnaca. Ostrogoti i Neretljani razorili su grad, hrvatski kraljevi vratili su mu dostojanstvo autonomnog municipija, prijetili su mu Đenovljani, Saraceni i Turci, a naposljetku su Englezi 1813. podigli utvrdu Wellington (Fortezza) na uzvisini iznad grada u borbi protiv Napoleonovih trupa koje su držale kopno. Vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, o kojemu svjedoči veliki mol mornaričke baze u Orebiću, bilo je poput oaze mira u nizu stalnih sukoba. Na ovim je obalama nemoguće izbjeći brojne slojeve povijesti - ona je posvuda, no ipak prevladava vedrina dana. Kao stranac čovjek se zatekne na velikoj povijesnoj pozornici koja ne tišti, nego daje polet, jer otkriva postojanje života u širim vremenskim okvirima od onih koje nam zadaje vjera u napredak industrijskog doba.

Ernst Jünger primijetio je da ne treba putovati do Pompeja da bi se vidio antički grad. Ova izjava, izrečena za Korčulu, jednako vrijedi i za Ston, Trogir, Zadar ili Kotor. To antičko, u smislu Helade, jest okrenutost moru, egzistencijalna povezanost s pomorstvom, rimski je pak oblik gradske uprave, stroga organizacija zajednica patricija koji su u svojim rukama držali međunarodnu trgovinu, pomoraca i obrtnika. Sve do novijeg doba, rimsko je ostalo i agrarno uređenje uskog zaleđa u kojemu se poznavao samo uzgoj voća i povrća, vinove loze i maslina, jer ono nije pripadalo ni plemenitaškim zemljoposjednicima ni seljacima, nego građanstvu. U tom prostoru otvorenosti i stalne prijetnje ljudi su živjeli u gradskim naseljima uz more, zbijeni na uskom prostoru radi uzajamne zaštite. Stara jezgra Orebića sa svojim kamenim višekatnicama predstavlja tip utvrđene città quadrata, kojemu pripadaju i neki od sedam Kaštela između Splita i Trogira. I u većim je municipijima koncentracija višekatnih kamenih kuća, odvojenih samo uskim uličicama, stvorila socijalnu strukturu i osjećaj života temeljene na solidarnosti, kao na brodu - čvrsto ustrojeni obiteljski odnosi i razumno razvijeni oblici ophođenja činili su temelj opstanka zajednice.

Malo-pomalo, nakon što se obiđe i upozna više tih gradova, uđe se u trag tim tajnim strukturama. Shvati se red koji ih određuje, pri čemu red znači i ograničavanje na više-manje nepromijenjen urbanistički instrumentarij i koncept. Iako je novije doba ponešto promijenilo i uništilo, ostala je netaknuta dominantna cjelina luke, trga i uzdužne trgovačke ulice, antičke via principalis, iz koje se granaju uske stambene ulice, danju ostaju u sjeni i hladi ih morski povjetarac, dok navečer kamen vraća pohranjenu toplinu sunca. Na glavnom trgu, središtu zajednice, nalaze se katedrala, knežev dvor kao sjedište gradske vlasti i gradska loža, mjesto okupljanja savjetodavnih vijeća i simbol građanske slobode, često povezana s građanskom kapelom i satnim tornjem, tako važnim za suživot unutar pravila zajednice reguliranih podjelom vremena i rada. Za funkcioniranje gradskog organizma franjevački su samostani kao mjesta skrbi o siromašnima i bolesnima te obrazovanja bili jednako nezamjenjivi kao i arsenal ili gradsko skladište, tzv. fontik. Umjetničkom uresu gradova najviše su pridonijele patricijske palače, mnoge od njih s reprezentativnim unutarnjim dvorištima. No umjetnost se, kao gotovo uvijek u građanskoj arhitekturi, držala zakona funkcionalnosti - ono što se moglo uštedjeti na trošku za umjetnost ulagalo se u jačanje fortifikacija, kao i u izražajno podizanje njihove obrambene spremnosti. Tako se ti gradovi, čak i ako su mnogi u 19. stoljeću ostali bez svojih zidina, i dalje prikazuju u cjelovitosti kakva je kod gradova na našim geografskim širinama izgubljena; oni su ostali Gesamtkunstwerk, sveobuhvatno umjetničko djelo.

Može li se kao turist, kao usputni posjetitelj, otkriti posebnosti života u tim gradovima, aktualnu stranu “dalmatinske humanosti”? Tko traži samo jadranske plaže, teško će je doživjeti, jer ona je izrazito urbano iskustvo. Njezina je pozornica trg, na kojemu se, kao već stoljećima, trguje plodovima zemlje i mora, uz to i zanatskim proizvodima. To je i luka s ribarskim čamcima i brodovima koji približavaju daleke obale. To je korzo - veliki svakovečernji susret stanovništva sa samim sobom, mjesto gdje ljudi jedni druge pogledavaju, razgovaraju, gdje se šareni sva raznolikost ljudskih odnosa pod noćnim nebesima koja gasnu, gdje se još može zaljubiti pogledima. Uz to idu i ulične kavane, kao i hladne konobe s vratima otvorenima prema ulici, prizemni prozori s trbušastim rešetkama i krovni vrtovi prepuni cvijeća i grmlja. To je svijet u kojemu se - unatoč svim promjenama političkih prilika - može živjeti opušteno i bezbrižno - jer su već nebrojene prethodne generacije ispunile te gradove svojim životom zato što se u njima živi više od puke osobne egzistencije. Ti gradovi sliče školjkama koje su generacije oblikovale kako bi ljudskom postojanju pružile trajnost. Oni svjedoče o umjetničkom djelu republikanske humanosti koja je opstojala tisućljećima.

Dragi njemački gosti

Piše: Miljenko Smoje

Bestseler na jadranskoj obali zove se: “Njemački u 100 sati” - nikakvo čudo, jer glavni je jezik hordi stranaca koje svake godine opsjedaju Dalmaciju upravo njemački, kojim govore Nijemci, Austrijanci, Švicarci i Lihtenštajnci, tako da se neke autorove opaske ne odnose samo na drage Nijemce.

Još prije dvadeset godina u svakoj su dalmatinskoj seoskoj kući na zidu kraj ognjišta visjele gusle, staro gudačko glazbalo, a ispod njih knjiga pjesama s narodnim epovima, u kojima su u petercima veličana junačka djela onih junaka koji su se s Turcima borili u dvobojima za “krst časni i slobodu zlatnu”. Danas je najzastupljenija knjiga “Njemački u 100 sati”.

Svaki drugi stranac u Dalmaciji je Nijemac, zajedno s Austrijancima i ostalim gostima s njemačkoga govornog područja čine većinu. Ali nemam se namjere dodvoravati Nijemcima niti ih vabiti kao turiste.

Jer, da budem iskren, Dalmacija mi je prije ovog turističkog buma bila stotinu puta draža i srcu bliža nego danas sa svojim novim “konobarskim stilom” koji je promijenio stare vrijednosti. Upravo su me Nijemci otjerali s mjesta na kojima sam najviše volio boraviti jer oni nanjuše i najskriveniji kutak pa se čini da više doista ne postoji nijedno mirno utočište na koje bi se moglo pobjeći od masovnog turizma.

Godinama - da, desetljećima - običavao sam provoditi praznike i mnoge vikende u jednom majušnom selu po imenu Pisak, kod prijatelja ribara. Umro je prije nekoliko godina i ostavio za sobom siromašnu udovicu, Veru. Ta polupismena, ali prirodno inteligentna žena kupila je knjigu “Njemački u 100 sati” i njemačko-hrvatski rječnik, i sad vodi živahnu prepisku sa svojim gostima iz Frankfurta, Düsseldorfa i Beča. Naravno, ta je korespondencija prilično rudimentarna jer, kako sama kaže, riječi mora izvlačiti iz knjige. Dok sastavi takvo jedno pismo, namuči se gore nego tovar. Ali ona svoje Nijemce razumije.

“Nijemac, gospodine moj dragi, čovjek je reda i zakona. Drži se svog obećanja, ali isto to očekuje i od tebe. Osramotila sam se samo jedan jedini put, i to u prvoj godini, kad još nisam znala kakvi su Nijemci: fina obitelj, muž inženjer, žena liječnica, za Božić su mi napisali da dolaze 15. kolovoza i neka im rezerviram dvije sobe. Mjeseci su prolazili, nisu se više javljali. Pomislila sam: pa, predomislili su se i neće doći. A onda su se pojavili, točno u dan kako su i napisali! A kod mene svaki kutak pun, najradije bih od srama u zemlju propala ili u more. Ali od tada znam: ‘Što Nijemac kaže, toga se i drži, u to se možeš pouzdati kao u Sveto pismo.”

I sad lukava udovica može birati svoje Nijemce. Na početku sezone uzme neku radničku obitelj.

“Njemački radnik u sve se razumije. Svaki zanat ima u malom prstu. Ne moraš mu ništa ni reći, odmah primijeti što u kući ne valja i već prčka po utičnicama, zateže slavine, mijenja žice, boji rešetke i vrata, a posebno ti je zahvalan ako mu dopustiš da popravi motor na čamcu. U deset dana, koliko ostaje, kuća je čista i uredna kao kakva crkvica. Kad bi ti sve to popravljali domaći radnici, bankrotirao bi. A on to napravi besplatno.”

Usred ljeta, kad ima najviše posla pa je Vera cijeli dan na nogama, rado prima liječnike u kuću. Već ima i svog njemačkog doktora koji joj liječi proširene vene.

“I rijetko ćeš naći neku njihovu gospođu koja će ti dopustiti da nakon ručka sama opereš suđe. Što je gospođa finija, to prije će ti pomoći. Ako kažeš: ručak u dvanaest, svi su točno u podne za stolom. I tako su tihi - ni ne primijetiš da imaš goste u kući.”

“A ti, Vera, kako im zahvaljuješ?”

“Vinom i rakijom. Moj je podrum otvoren i dan i noć.”

Smijem li vam ispričati još jednu priču? Jednom sam boravio u malom privatnom pansionu u Milni na otoku Hvaru. Vlasnik, stari znanac, htio je proslaviti naš ponovni susret pa smo pili do kasno u noć. U zoru me probudila buka u dvorištu. Gnjevno sam jurnuo prema prozoru i već sam htio domaćinu zavitlati lonce za cvijeće u glavu jer je nešto petljao pod mojim prozorom. Ispričao se: “Oprosti na galami, ali začepila se kanalizacija”. Bilo je proljeće i moj je znanac imao samo jedan njemački bračni par u kući. Lupa je probudila i goste, i kad je mladi suprug vidio što se dogodilo, odmah se odjenuo i bacio na posao s domaćinom.

Ali ne pjevam Nijemcima samo hvalospjeve. Na otočiću Sveti Klement kraj Hvara bio je organiziran piknik za veliku skupinu njemačkih gostiju. Ivanka, mlada domaćica čiji je muž otišao po mreže, ponudila nas je vinom u plastičnim čašama. Nijemci su tiho pili i nazdravljali jedni drugima. Kad se muž vratio s mora i vidio iz koje demižane Ivanka toči vino, umalo da je nije prebio. Ona je bježala pred njim, a on ju je progonio oko stola. Nijemci su je branili.

“Branite je, ali znate li što je napravila? Kvasinu vam je točila, cijelo vrijeme!”

Sirota žena pomiješala je demižane, no gosti nisu ništa primijetili.

Dakle, draga moja gospodo Nijemci, u Dalmaciji vas baš i ne smatraju velikim sladokuscima. I upravo zbog tog nedostatka, koji može biti i prednost, kako se uzme, vi ste izuzetno omiljeni i rado viđeni gosti u svakoj dalmatinskoj kući. U tom se pogledu zbog vas ne treba brinuti.

Prema staroj dalmatinskoj predaji, turizam je ionako tipično njemačka zamisao. Učeni njemački doktori i profesori izmislili su ga kad su se počeli motati po Dalmaciji kako bi proučavali staro kamenje, klimu i vegetaciju.

I ta legenda doista nije daleko od istine: u gradu Hvaru godine 1868. osnovano je Higijeničko društvo - prva turistička organizacija u Austrougarskoj - ideja je potekla iz kruga njemačkih i austrijskih znanstvenika, među njima je bio i znameniti zoolog Ernst Haeckel.

Prvi statuti tog društva tiskani su na njemačkom i talijanskom jeziku. Iz njih saznajemo da je Hvaru zbog klimatskih pogodnosti priznat status zimskoga lječilišta. Otvoren je mali hotel, a Društvo za higijenu zatim se obratilo izravno carskom paru u Beču. Caricu su zamolili da preuzme pokroviteljstvo nad izgradnjom lječilišne zgrade - i uspjeli su: Sissy je prihvatila pokroviteljstvo i milostivo dopustila da vilu nazovu “Carica Elizabeta”. Istovremeno je dodijelila 6000 guldena kao prvu pomoć za izgradnju.

Već za prvi hotelčić pronađena su u Trstu dva konobara, kuhar i dvije sobarice koji su svi odlično govorili njemački. Kućni red bio je strog: svaki gost koji tu odsjeda mora se podvrgnuti liječničkom pregledu. Od gostiju se traži pridržavanje higijene. Pušenje u blagovaonici zabranjeno je, voda se u kadu toči samo u prisutnosti gosta. Zabranjeno je sušenje rublja i provjetravanje odjeće na prozorima. Također i četkanje odjeće i obuće u sobama.

Pljušte odredbe općinske uprave: prosjacima je zabranjeno zadržavati se na rivi ili glavnom trgu i prositi od stranaca. Djeca se ne smiju igrati na tim mjestima. U gostionicama i restoranima zabranjena je svaka buka, svi lokali moraju biti zatvoreni do devet sati navečer. Smeće se više ne smije bacati kroz prozor...

U gradskoj renesansnoj lođi otvoren je lječilišni salon, gdje se susreću gosti i domaća gospoda, tu se čitaju novine, priređuju maleni koncerti, recitira poezija, a u malenom kazalištu izgrađenom 1612. povremeno se uprizoruju operete i komedije.

Grad i otok Hvar danas su među najpoznatijim dalmatinskim ljetovalištima. Gradić nema više od 2000 stanovnika, ali svake godine ugosti 20.000 njemačkih turista koji ovdje ostave više od šest milijuna maraka. Ispod srednjovjekovnih fortifikacija bjelasaju se novi hoteli, među njima i monumentalna “Amphora”, s bazenom s morskom vodom i sportskom dvoranom - oboje isprobano na sportskim prvenstvima. A Hvar se sad ponovno vraća mudrim preporukama njemačkih liječnika, naime kao zimsko lječilište. Goste već u luci dočekuje veliki plakat na njemačkom jeziku: “Posjetite Hvar zimi!”.

Zimi su cijene hotela vrlo niske, a nude se i brojne pogodnosti. Na primjer, za svaki dan kad pada snijeg, ima poledice ili magle, ne naplaćuje se cijena pansionskog smještaja. Generalni direktor hotelskog poduzeća Grada Hvara, Tonko Domančić, svakako me želio upoznati s nekoliko njemačkih gostiju koji već deset do petnaest godina zimuju u Hvaru. Ali već sam slutio što bi mi ispričali pa sam zato odabrao hotel “Maestral” u Brelima kraj Makarske koji je sagrađen prije tek četiri godine i, za razliku od hotela u Hvaru koji rade cijele godine, zatvara svoja vrata već u kasnu jesen. Uspio sam doći na vrijeme i okupiti sedam njemačkih turista da ih ispitam.

Intervjuirao sam već stotine ljudi, ali rijetko tko mi je toliko išao na živce kao ovi. Otvoreno sam im rekao: “Oprostite, gospodo, ali vaši odgovori zvuče kao da su vam platili da reklamirate hotel. Ako je po vašem, ostat ću bez honorara”.

Jedna starija gospođa, koja mi se isprva činila blaga i pomalo sramežljiva, zacrvenjela se do ušiju i odgovorila mi: “Gospodine, rado ćemo vam nadoknaditi izgubljeni honorar, ali ne možete nas natjerati da izmišljamo neistine”.

Tu su bila još dva inženjera sa suprugama i jedan bečki činovnik sa ženom koja je veselo brbljala. Svi su oni bili dugogodišnji posjetitelji ovoga gradića na Makarskoj rivijeri. Jedan inženjer ispričao je da je još kao siromašan student sasvim slučajno dospio u Brela. Zapravo je tad htio ići u Španjolsku, ali hotel u Brelima bio je jeftiniji. Tamo je upoznao djevojku koja mu je danas supruga. Dolazi u Brela dvaput godišnje - u proljeće i u jesen. A njegov je sinčić ovoga puta uzviknuo: “Sad smo opet kod kuće!”.

Možda mi nećete vjerovati, ali na pitanje o posluzi Bečanka je odgovorila: “Izvrsno! Bolje nego što ova publika ovdje zaslužuje!”. Začudo, svi su bili istoga mišljenja. Čak i moja vlastita žena, koja mi je skrenula pozornost na to da još nigdje nije vidjela toliko elegantnih i zgodnih konobara na jednome mjestu.

Među njima ima iskusnih brodskih stjuarda, dok mlađi poslužitelji zimi rade u njemačkim hotelima i restoranima kako bi se usavršili u poslu.

Još prije deset godina Brela su bila selo siromašnih ribara i pomoraca koji su se potucali svijetom kako bi prehranili svoje obitelji. Onda su ti marljivi ljudi prepoznali korist turizma i učinili ga svojim životnim uvjerenjem. Tako su nekoć siromašna Brela postala jedno od najbogatijih naselja u cijeloj Jugoslaviji.

Ali nije li to paradoksalno? Tek sad započinje kuknjava.

“Do sada smo živjeli siromašno, ali donekle sretno. Danas smo bogati, ali živimo pasji život. Muškarci rintaju po hotelima, žene padaju s nogu od iscrpljenosti jer moraju opsluživati svoje brojne privatne goste. Grozničava jurnjava za novcem sve je zahvatila jer svatko želi nadmašiti susjeda”, žale se.

Krajolik ovdje je predivan, kilometrima se protežu guste borove šume, a krošnje se nadvijaju nad more. Potpuno razumijem da su gosti impresionirani tihom ljepotom ovoga kraja, ali samo vrag zna zašto hotelima nemaju što prigovoriti.

Direktor Mate Mastilica donosi mi popis poznatih osoba koje su boravile u ovom hotelu, ali već letimičan pogled u knjigu gostiju pokazuje da ipak prevladava prosječni njemački građanin, zaposlenik i radnik.

Svaki petak i subotu u dva najveća hotela - “Maestral” i “Berulia” - priređuje se svečana večera u čast gostiju na odlasku. Tad se vidi koliko su ljudi iz Brela dobro “prozreli” Nijemce i s kakvom se profinjenošću trude oko njih.

Sa zdjelama iz kojih se puši u rukama konobari kroče dvoranom i uz to u zboru pjevaju dalmatinske pjesme, a gosti oduševljeno pjevaju s njima. Na tim svečanim večerima uz svjetlost svijeća, uz stihove pune tuge zbog rastanka i nade u ponovni susret, mnogima potekne suza ganuća. A sentimentalne gospođe grle čak i staroga portira.

Naravno, Dalmacija nisu samo Hvar i Brela. Postoje hoteli iz kojih čak i Nijemci bježe jer je usluga toliko loša da obroci više nalikuju na splačine iz menze, jer instalacije u sobama ne rade, direktor se ne brine za goste i uopće nema pojma o hotelijerstvu. Ali to je već jedna druga dalmatinska specijalnost, o kojoj radije ne bih govorio.

Dobra hotelska poduzeća školuju i do stotinu mladića i djevojaka u raznim školama - od hotelijerskih strukovnih škola do turističkog fakulteta. Svaki mladi konobar, ako zagrije stolac, može dogurati do fakultetske diplome. Tako u dalmatinskim hotelima stasa nova generacija stručne radne snage, a redovi starih, neobučenih kadrova sve se više prorjeđuju.

Neka vas dragi Bog i vaše turističke agencije sačuvaju od loših hotela i svega zla koje ondje na vas vreba. Vjerujte mi, turizam je roba kao i svaka druga: za malo novca ne možete očekivati dobru robu. A razlika od nekoliko maraka dnevno može presuditi hoćete li dospjeti u raj ili, ako već ne u pakao - onda barem u čistilište, gdje ćete gorko požaliti svoju štedljivost.