Urbano gradsko tkivo, žamor, užurbanost stanovnika, buka automobila koji se ne prestaju slijevati “zelenim valom”, sve je to suprotstavljeno krupnim hrastovim deblima, u podnožju obraslima mahovinom, no lišenima svojih vitalnih dijelova, krošnje i korijenja. Međutim, kad se promatra u povijesnom kontekstu, instalacija sjajno komunicira s prostorom u koji je interpolirana. Umjetnički paviljon nalazi se u sklopu Lenuzzijeve potkove, povijesne jezgre Zagreba koja je dizajnirana krajem 19. stoljeća, u duhu tadašnjeg vremena, i koja svojim zelenim oazama, parkovima, perivojima i pošumljenim zakucima komunicira sa samim radom. Ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki Stošić, pokrenula je ciklus “Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona” jer paviljon nakon potresa nije siguran za posjetitelje, što znači da su do daljnjega obustavljene sve izložbe. I ne samo to nego će biti potrebno mnogo vremena da se njegov jedinstveni interijer vrati u stanje prije potresa. Prognoze su da će se u ovo vrijeme sljedeće godine završiti prva faza obnove, ojačanje konstrukcije i izrada projektne dokumentacije, dok će cilj druge faze biti vraćanje paviljona u izvorno stanje. Tako da će paviljon za posjetitelje najvjerojatnije biti zatvoren cijelu 2022. i proljeće 2023. godine.

Prema sačuvanim dijelovima otpalih štukatura radit će se replike, dok će se one posve uništene rekonstruirati prema dostupnim fotografijama. “Imamo izuzetno bogat i raskošan interijer, sa zidnom oslicima, štukaturama, a to je sve popucalo. I zapravo ti restauratorski radovi uzimaju najviše vremena. Ako fali jedan cijeli oslik na zidu, ako je uništen u potresu, vi ga morate ponovno naslikati, a to je vrlo minuciozan posao koji zahtijeva mnogo vremena. Ili sve štukature koje su popucale i pale, to je posao koji će zahtijevati mjesece posla. Mi možda nismo ostali bez krova, ali smo na drugi način strahovito puno oštećeni. A upravo to će uzeti najviše vremena da se popravi. Da nije ovako velikih oštećenja u interijeru, mi bismo sljedeće godine, negdje ujesen, nakon što se ojača konstrukcija, mogli otvoriti. 

Međutim, zbog ovih radova u interijeru, restauratorsko-konzervatorskih, ne znam kad ćemo”, objašnjava Jasminka Poklečki Stošić, koja je potpuno zaokupljena obnovom paviljona, kulturnim dobrom nulte kategorije. Ciklus “Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona” pokrenula je da bi paviljon ostao u kulturnom životu Zagreba. Prije Drinkovića izlagao je kipar Tihomir Matijević. Plan je također izlaganje na otvorenom proširiti na uži centar grada, primjerice Trg bana Josipa Jelačića, Cvjetni trg, park Zrinjevac i Tomislavac, za što je ravnateljica već od nadležnih institucija zatražila odobrenje. Poklečki Stošić ističe kako u Hrvatskoj dosad nije bilo prakse da institucije u kontinuitetu održavaju izložbe u urbanom prostoru i na javnim površinama, što je praksa koja je odavno zaživjela ne samo u Europi nego i u cijelom svijetu. Zasad je druga po redu izložba na otvorenom doživjela lijep odjek, a građani se javljaju mailovima pohvala na službeni mail paviljona. “Na taj način suvremenu umjetnost približavamo običnim građanima, što je najneposredniji pristup. Ne treba se platiti ulaznica, katalog je besplatan. To su dvije ključne polazišne točke da nitko ne može reći: ‘umjetnost mi nije dostupna’. Štoviše, dostupna je 24 sata jer je rad izložen vani, a može se informirati u katalogu što taj rad predstavlja. Mislim da je ovo dobar način za suvremenu umjetnost, koja, moramo reći, nema dovoljan broj posjetitelja u muzejima”, dodaje ravnateljica. 

Drinkovićevi trupci doista običnom čovjeku približavaju područje suvremene umjetnosti, koja je kod nas često hermetična, nepristupačna, ili nedovoljno prisutna da bi je se moglo zapaziti. Ako čovjeka suvremenoj umjetnosti izlažeš na kapaljku, sigurno je da ga neće biti jednostavno njome inficirati. Ako mu oko nije istrenirano na promatranje, teško da će uopće percipirati umjetničku instalaciju, bilo da se ona nalazi među zidovima muzeja ili u tkivu grada okružena drugim podražajima.
Drinkovićevi trupci izgledaju poput šume, mrtve doduše, iako na trenutak ostavljaju dojam da se radi o živim organizmima. Posjetitelj može i zaći među njih i osjetiti kao da je u šumi, dok će već sljedeći trenutak osvijestiti da je to iluzija. Tlocrt, dispozicija i volumen trupaca asociraju na ruševine antičkog hrama, i u tom smislu simbolička veza oštećenog paviljona i instalacije otvara polje mogućih interpretacija. Kad bismo trupce izolirali iz izvanjskih elemenata, mogla bi se u njima iščitati razna značenja, poput romantizirane vizije prirode, koja je ugrožena, daleka i strana, no u isto vrijeme je možda motiv autorske opsesije i strasti. 

Poklečki Stošić, inače dugogodišnja prijateljica Slavomira Drinkovića, ovim omažem željela je naglasiti koliko je važno sjetiti se umjetnika Drinkovićeva kalibra, koji je čvrsto uporište suvremenom hrvatskom kiparstvu i čija su djela polazište mnogim mladim kiparima kojima je Drinković predavao na akademiji u Zagrebu. Paviljon i Drinković također imaju zajedničku povijest - 2014. trebala je biti njegova mini retrospektiva u paviljonu, koja zbog umjetnikove bolesti nije realizirana, a umjetnik je već tad izrazio želju da bi pred paviljonom izložio rad koji se sastoji od devet hrastovih trupaca. Prema riječima Poklečki Stošić, Drinković je bio apsolutno protiv sječe stabala. “Bio je veliki pobornik prirode i ekologije i protiv toga da se sijeku stabla. I ova stabla, kao i stabla prethodnih inačica izložbe, nisu se sjekla namjenski za tu instalaciju. Već su to bila stabla koja su u selekciji bila predodređena za rezanje, a mi smo ih dobili od Hrvatskih šuma na posudbu”, govori. S obzirom na to da je Drinković iz Jelse, ideja je bila da stablima s kontinenta poveže ljude na otoku. Fizička transmisija, odnosno prenošenje materijala iz jednog prostora u drugi, iz jednog svijeta u drugi svijet, u koji po svojoj naravi ne pripada, najzanimljivija je značajka ovog projekta. Time je Drinkovićeva ideja, povezivanja dva suprotstavljena svijeta, uspjela, dok je u isto vrijeme u ovoj instalaciji čitljiv Drinkovićev potpis: nježno i suzdržano štovanje prirode kao sile koja pokreće.