Oživljavanje opusa Johna Williamsa, američkog pisca jedne potpuno atipične biografije, upotpunjeno je do kraja s debitantskim romanom “Ništa osim noći”, koji je ovih dana u prijevodu Patricije Horvat objavila Fraktura, s čime je pred nama, sa zakašnjenjem od gotovo pola stoljeća, jedan od najvažnijih opusa američke književnosti 20. stoljeća, uz jednu ogradu: Williams se, naime, odrekao autorstva ovoga romana. Američka spisateljica Michelle Latiolais, bivša Williamsova studentica, u izvrsnom pogovoru Williamsova romana “Krvnikov prijelaz”, gdje taj roman po važnosti stavlja uz bok “Krvavih meridijana” Cormaca McCarhyja, jednog od najvažnijih romana američke književnosti 20. stoljeća, spominje uzgred, uz preostala dva romana ovog autora, i roman “Ništa osim noći”, koji je Williams napisao tijekom Drugog svjetskog rata, služeći u postrojbama američkog ratnog zrakoplovstva. Michelle Latiolais navodi kako je Williams “poprilično ozbiljno odbijao priznati autorstvo svojeg prvog romana” te da ga ona zbog toga, poštujući Williamsovu odluku, nikad nije pročitala.

Ovaj pisac, čija je zvanična bibliografija nastala u vrlo kratkom periodu, od 1960. do 1972. godine, rođen je 1922., a umro 1994. godine. Svoj posljednji roman, “August”, objavio je 1972., znači 22 godine prije smrti. Dakle, kad bismo se malo poigrali brojkama, Williams je “bio pisac” tek dvanaest, dok je njegova “spisateljska šutnja” trajala punih šezdeset godina. Jedan ovakav paradoks teško je objašnjiv, pogotovo ako se uzme u obzir iznimna estetska vrijednost Williamsovih romana, koji stoga sigurno nisu plod slučaja, što sugerira samo jedan zaključak - da se radi o rođenom piscu. Ovu dvojbu razrješuje intervju Patricije Reimann, koji je vodila s Nancy Gardner Williams, suprugom Johna Williamsa, i to nakon njegove smrti, koji je i svojevrsni pogovor romana “Ništa osim noći”, nazvan “Džungla duše, portret Johna Williamsa”, za čiji je moto uzet jedan kratki odlomak iz romana “August”, zbog toga, pretpostavljam, što ima duboke autobiografske konotacije: “Većinu sam života proživio tajnovito. Za mene nikad nije bilo razborito dopustiti drugima da doznaju što mi je u srcu”. S tim je u tijesnoj vezi i Williamsov ambivalentan odnos prema vlastitim djelima, jer je jednom izjavio kako mu je svejedno ima li tisuću ili stotinu tisuća čitatelja. Njegova supruga to tumači Williamsovom neovisnošću i svojeglavosti: “Nije ga mučilo pitanje je li njegovo djelo prihvaćeno ili nije”. Ipak, kao glavni razlog Williamsove šutnje, u godinama nakon što je objavio “Augusta” pa do smrti, navodi zdravstvene razloge, plućnu bolest i alkoholizam, navodeći kako Williams “nakon ‘Augusta’ nije imao energije”, bez obzira na to što je započeo pisati roman “Sleep of Reason”, za koji Nancy Gardner Williams kaže da se radi o “prekrasnom tekstu”. “Odrastao je u Teksasu i činilo mu se da je piti alkohol nešto vrlo profinjeno, nešto što rade odrasli. Počeo je u srednjoj školi. Pio je, pio je pivo, tako mi je rekao. No u određenom trenutku očito mu se otelo nadzoru.” Međutim, na njegov alkoholizam je u velikoj mjeri utjecao i rat, pogotovo jedan događaj, kad je zrakoplov u kojemu je letio bio oboren. Williams i još dva vojnika su preživjeli, dok je pet članova posade poginulo. “I ta ga je činjenica progonila cijeloga života. Kako to da sam ja preživio, a oni su umrli? Kad sam ga tek upoznala, imao je noćne more, vraćala mu se malarija, a to je bilo petnaest godina nakon rata. Noćne su se more s vremenom primirile, ali ih je povremeno i dalje imao, nikad nisu sasvim prošle, dvije i pol godine ubijanja, ubijanja, ubijanja. To nikad nije sasvim prošlo”, kaže Nancy Gardner Williams. (Zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti kako su još neki značajni američki pisci ima slične probleme s alkoholizmom kao Williams, poput Ernesta Hemingwaya, Johna Cheevera ili Raymonda Carvera.)

Priča s Johnom Williamsom u Hrvatskoj započela je 2016. godine, kad je Fraktura objavila njegov drugi roman “Stoner”, odnosno treći ako tu uračunamo i “Ništa osim noći”, koji je postao svjetska književna senzacija gotovo pola stoljeća nakon što je objavljen, 1965. godine. Do tada je ovaj pisac u svjetskim relacijama bio gotovo nepoznat. Roman “Stoner” je najavljivan kao “najveći američki roman za koji nikad niste čuli”, što, pokazalo se, nije bilo nikakvo pretjerivanje. Zanimljiv je podatak da je svojevremeno čak sedam izdavača odbilo objaviti ovaj rukopis, a kad je napokon objavljen, tiskan je u zanemarivih dvije tisuće primjeraka te se nije uspio nametnuti ni publici, a ni kritici, što mu je uspjelo tek pola stoljeća kasnije. Roman govori o “malom” i “nevažnom” životu sveučilišnog profesora engleske književnosti u vremenu od 1910. do 1956. godine i smatra se jednim od najboljih američkih “akademskih romana”. Nakon “Stonera”, Fraktura je godinu dana kasnije objavila posljednji Williamsov roman “August”, za koji je 1972. dobio prestižni “National Book Award”. Neki kritičari su ovaj roman proglasili najboljim povijesnim romanom američke književnosti, s čime se teško ne složiti. Roman u epistolarnoj formi govori o rimskom caru Augustu, o borbi za moć i prevlast. Dvije godine kasnije, 2019., isti izdavač objavio je prvi (drugi?) Williamsov roman, antivestern “Krvnikov prijelaz”. Radi se, po mojemu mišljenju, o najboljem romanu ovog autora. Glavni lik romana je Will Andrews, 23-godišnji mladić, harvardski student, koji pod utjecajem američkog pjesnika Ralpha Walda Emersona i njegovih predavanja o “Prirodi” napušta rodni Boston i odlazi daleko na Zapad, u divljinu. Radnja romana događa se sedamdesetih godina 19. stoljeća. Will se upozna s lovcem Millerom te odlazi s njim u planine Colorada, u lov na bizone. Lov i istrebljenje bizona jedan su od važnijih američkih mitova na kojemu počiva žanr vesterna. Na više od četrdeset stranica romana Williams opisuje brutalni i besmisleni pokolj krda bizona koje broji oko pet tisuća jedinki: “Nakon nekog vremena Andrews počne razaznavati Milerov ritam sijanja smrti. (...) Cijeli taj posao Anrewsu je nalikovao na ples, gromoviti manuet koji je stvorila okolna divljina”. Pišući svojevremeno u Expressu o ovom romanu napisao sam kako je John Williams danas, više od 25 godina nakon smrti, u političkom smislu možda najsubverzivniji američki “živi” pisac, bez obzira na to što je imao jak odium prema književnom angažmanu. Spomenut ću samo način na koji njegov lik rekapitulira “američki san”: “Rodiš se i hraniš lažima i navikneš se na laži i naučiš još zavodljivije laži u školi. Živiš cijeli život utemeljen na lažima i onda ti možda, kad si spreman umrijeti, postane jasno da nema ničeg, ničeg osim tebe samog i onog što si mogao učiniti. Samo što to nisi učinio, jer su te laži uvjeravale da postoji nešto drugo”.

Glavni lik romana “Ništa osim noći” je disfunkcionalni mladić Arthur Maxley. Treba odmah u startu naglasiti da je ovaj roman kvalitativno daleko ispod razine tri Williamsova spomenuta romana, ali treba imati u vidu činjenicu da je Williams u vrijeme kad ga je završio imao tek 22 godine. Ipak, bez obzira na sve, i u ovom djelu se nazire jedan izniman književni talent. Roman, većim dijelom napisan tehnikom “struje svijesti”, prati jedan dan u životu Arthura Maxleya, mladića pred potpunim emocionalnim slomom, čiji su ispadi pomalo obojeni kamijevskim apsurdom, bez obzira na to što su uzrokovani njegovim traumatičnim sjećanjima iz djetinjstva, kad je Arthurova majka izvršila samoubojstvo. Ovaj banalni, predvidivi motiv možda je i najslabija strana ovoga romana.

Nancy Gardner Williams tvrdi kako je na ovaj roman presudno utjecalo Williamsovo mentalno stanje u vrijeme dok ga je pisao, tijekom oporavka nakon što je oboren zrakoplov u kojemu je letio, kao svojevrsni bunt. Nešto slično tvrdi i za roman “Krvnikov prijelaz”: “Ne mislim da je ‘Krvnikov prijelaz’ autobiografsko štivo, ali u njemu je mnogo osobnog iskustva. To ubijanje koje traje i traje. Analogija s ratom? Da, mislim da jest”. Ovdje, u Williamsovu slučaju, govorimo dakle o motivaciji koja je određena prije svega autorovom biografijom, čime ovaj roman dobiva i određena alegorijska značenja, prije svega ono po kojemu je otac, s kojim je Arthur u stalnom sukobu, zapravo pandan nezajažljivoj Domovini.