Dvije kazališne predstave i dva kulturnjačka skandala

Velija Hasanbegović
U Bosni i Hercegovini, koja je već odavno pretvorena u kulturnu pustinju, kultura je vidljiva samo ako se to može na bilo koji način iskoristiti u najprizemnije dnevno-političke svrhe
Vidi originalni članak

U razmaku od samo dvadesetak dana u Bosni i Hercegovini su izbila dva uvjetno rečeno kulturnjačka skandala, jer su kao povod poslužile dvije kazališne predstave. Ova dva slučaja potpuno su različitog karaktera i na neki način detektiraju glavne bolesti bosanskohercegovačkog društva, gdje je kultura, u ovom slučaju kazalište, tek dobrodošao povod za nečiju dnevno-političku promociju. Najprije je 3. veljače u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu premijerno prikazana predstava "Grobnica za Borisa Davidoviča" rađena prema motivima iz istoimene priče Danila Kiša. Predstavu je režirao Zlatko Paković, gostujući redatelj iz Beograda. Ovo je drugi put da se "Grobnica za Borisa Davidoviča" uprizoruje u ovoj kazališnoj kući. Prvi put je to bilo prije četrdesetak godina, kad je kontekst u koji je Kiš smjestio svoju priču iz istoimene zbirke, koja je jedna od temeljnih antistaljinističkih, odnosno antitotalitarnih knjiga 20. stoljeća, koja govori o državnom i ideološkom teroru usmjerenom protiv pojedinaca, bio itekako aktualan, jer se zbirka pojavila pet-šest godina ranije i silno je uzburkala tadašnju kulturnu javnost, što se pretvorilo u jedan od najpoznatijih kulturnih skandala u bivšoj državi. U ovoj novoj izvedbi, sudeći prema opisu predstave na internetskim stranicama Bosanskog narodnog pozorišta, Kišov predložak je osuvremenjen u skladu s današnjom društveno političkom stvarnošću, što je u kazalištu jedan uobičajeni i sasvim legitiman postupak, jer je mlađim gledateljima, pretpostavljam, poprilično nejasan i dalek kontekst događaja o kojima Kiš pripovijeda u svojoj priči, dok je njezina antropološka, svevremenska supstanca primjenjiva bilo gdje i bilo kad. Redatelj Zlatko Paković naveo je u jednom intervjuu kako se od vremena prvog uprizorenja "Grobnice" u Zenici mnogo toga promijenilo, da su se u međuvremenu u Europi odigrale tektonske promjene, te da je to uzeo u obzir pri najnovijoj dramatizaciji ove priče: "S lica Evrope zbrisana je ideologija državnog komunizma, a iz istorijske svijesti i sama komunistička ideja kao ideja emancipacije".

Odmah nakon predstave uslijedio je žestok napad od strane u javnosti dotad nepoznatog udruženja pompozno nazvanog "Klub zeničkih intelektualaca", u kojemu je navedeno kako beogradski redatelj, što je za cijeli ovaj slučaj vrlo važan detalj, svojom predstavom želi "na stub srama staviti Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida". Kao neposredni povod za ovaj napad poslužio je plakat predstave na kojem je prikazana žena s nikabom. "Danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerojatno bošnjačke načine zidanja grobnica", kažu "zenički intelektualci" u svom priopćenju, u kojemu su uz to, sasvim predvidivo, izišli i sa suludim optužbama kako je Pakovićeva "Grobnica" ujedno i "negiranje genocida u Srebrenici", bez obzira na to što je ovaj redatelj usred Beograda režirao predstavu "Kad mi ubijeni ustanemo" koja govori o srebreničkoj tragediji i zbog koje je dobivao čak i prijetnje smrću. Ovo priopćenje je bez ikakvih propratnih komentara objavljeno u većini bosanskohercegovačkih javnih medija, što je ništa drugo nego prikriveni poziv na linč redatelja i zeničkih kazalištaraca koji su radili na predstavi. Zanimljivo je, također, da iza priopćenja nije stajalo nijedno konkretno ime i prezime. "Klub zeničkih intelektualaca" osnovan je relativno nedavno, u prosincu 2021. godine. Inicijativa za njegovo osnivanje došla je iz zeničkog ogranka Bošnjačke zajednice kulture "Preporod". Po riječima Ajdina Huseinspahića, tadašnjeg predsjednika zeničkog "Preporoda", povod za osnivanje ovoga "Kluba" bio je "revitalizacija, preporod i očuvanje konstruktivno-kritičke svijesti u bosanskohercegovačkom društvu".

Tu dolazimo do suštine problema, do simptoma bolesti jednog društva spomenutih na početku teksta, a radi se o nekoj vrsti "unutarnje bolesti", da je tako nazovem, koja je rezultat fenomena bujanja raznoraznih civilnih udruženja u poraću, kojih u Bosni i Hercegovini, prema nekim medijskim navodima, ima čak nekoliko tisuća. Slična udruženja su uglavnom osnivana od strane međunarodnih organizacija neposredno nakon rata u cilju izgradnje civilnog društva u ratom opustošenoj zemlji. Međutim, već od početka bilo je jasno da se tu ne radi o dobrim namjerama međunarodnih političkih moćnika, već da je više riječ o politički dirigiranom procesu po onoj poznatoj američkoj uzrečici po kojoj nema "besplatnog ručka". Taj model je u sljedećim godina prešao u svoju suprotnost, kad su bosanskohercegovačke stranke shvatile kakav se izborni i propagandni potencijal krije u sličnim organizacijama. Većina današnjih civilnih udruga zapravo su satelitska udruženja pojedinih političkih stranaka ili međunarodne zajednice, uključujući tu i pojedina veleposlanstva. Kad je riječ o unutarnjoj dimenziji ovog fenomena, ta civilna udruženja, uključujući i notorni "Klub zeničkih intelektualaca", osnivana su najčešće s jednim ciljem: da svom "osnivaču" omogući uspon u stranačkoj hijerarhiji. Brojni su slični primjeri: da "osnivači" istaknutijih civilnih udruženja naprave preko toga političku karijeru, i gdje je, tragom te logike, napad na jednu kazališnu predstavu, pa i kultura općenito, samo zgodna prilika za vlastitu samopromociju. Niti u ovom najnovijem, zeničkom slučaju, vjerujem, ne treba tražiti neki dublji povod. Međutim, ono što je ovdje jako indikativno je servilna šutnja kulturnih djelatnika i akademske elite. Mogu se na prste jedne ruke nabrojiti osobe koje su stale u obranu Pakovićeve "Grobnice". Izostala je, što je također očekivano, potpora od strane notornog bosanskohercegovačkog PEN-a, koji se "propinje na stražnje noge" kad treba stati u obranu nekih kulturnjaka u susjedstvu, primjerice Andreja Nikolaidisa u Crnoj Gori, što je za svaku pohvalu, ali kad ta potpora izostane unutar zemlje, gdje najviše ima smisla, možemo govoriti o licemjerstvu i servilnosti prema vladajućim politikama.

Drugi slučaj spomenut na početku ovoga teksta vezan je uz predstavu "Idiot" sarajevskog Narodnog pozorišta u režiji Selme Spahić, koja je rađena prema istoimenom romanu Fjodora Dostojevskog, a koja je premijerno, vjerojatno ciljano, izvedena 22. veljače, dva dana uoči obljetnice ruske agresije na Ukrajinu. Predstava traje oko četiri sata, a sudeći po izjavama same redateljice, stavljena je, poput Pakovićeve "Grobnice", u današnji kontekst, s naglaskom na agresiju Rusije na Ukrajinu. O samoj predstavi uspio sam pronaći tek dva kritička osvrta. Prvi je o njoj progovorio ugledni bosanskohercegovački teatrolog Almir Imširević. On se u jednom podužem tekstu naslovljenom "Idiot - Slava pozorištu!", što na svoj način govori i o karakteru same predstave, jako afirmativno izrazio o "Idiotu" Selme Spahić: "Selma Spahić, dozvolite mi trenutak slabosti, jeste pozorišna kneginja Miškin. Njena 'nadnaravna' moć krije se u njenoj empatiji, u stalnoj želji da osjeti svijet oko sebe. Ona ne polazi od namjere da mijenja, već da razumije, onako kako to, najčešće, čine žene i sveci", stoji na jednome mjestu u Imiširevićevu tekstu. Drugi tekst, onaj novinarke i kazališne kritičarke Indire Kučuk Sorguč, koji je autorica objavila na svom Facebook profilu, a koji je odatle prenio portal Faktor.ba, glasilo pod kontrolom Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, o predstavi govori potpuno drugačije, opisujući autore i izvođače predstave "elitnom sektom uronjenom u iluziju o vlastitoj bitnosti kojoj na premijeri kliče rodbina i njih pedesetak iz tzv. samoprozvanog liberalnog kvaziurbanluka i nekolicina studenata koji ionako ne znaju ni gdje su pošli, a kamoli ko su i gdje su došli". "...trebali bi svi akteri prvo naučiti zanat pa onda ići u egzibicionizam, koji sa savremenim stilovima i prosedeima u teatru ima veze kao jabuka sa buranijom, znači, nikakve. Dakle, na ulicu pa tražite pare za vlastite somnabulne ekskurzije", navela je, također, u svom osvrtu Indira Kučuk Sorguč.

Međutim, prava bura se podigla tek nakon što je na predstavu reagiralo veleposlanstvo Ruske Federacije na svojoj zvaničnoj Facebook stranici, u tekstu "IDIOTična predstava". Radi se o, blago rečeno, bizarnom i apsolutno neprihvatljivom tekstu i, što je indikativno, poprilično nepismenom tekstu u kojemu se miješaju ijekavica i ekavica, i u kojem je propaganda "politićka", ubojstvo "ubijstvo", što nitko od onih koji su se s pravom obrušili na ovaj tekst u svom priopćenju nije primijetio. A morali su, jer su formalno stali u obranu kulture od strane institucije iza koje stoji isključivo brutalna politička moć, te i tako dodatno napraviti distinkciju između dva nespojiva svijeta. U svojoj rigidnosti, rusko veleposlanstvo je otišlo toliko daleko da je Selmu Spahić optužilo za - ni manje ni više - nacizam: "Čime da završimo? Izaziva žaljenje da se prikrivajući imenom Dostojevskog Narodno pozorište Sarajevo koristi za politićku propagandu, i to potpuno lažnu, ali koristi se apsolutno na isti način kao što su nacisti iskoristili Dramsko pozorište Mariupolja za ubijstvo ljudi. I to je jako tužno. Kultura bi trebala da bude slobodna od politike, kamoli od nacizma, i to u Sarajevu - multietničkom tolerantnom gradu". Najsporniji detalj predstave iz perspektive ruskog veleposlanstva je onaj kad Miškin "sa scjene (valjda scene, op.a.) patetično optužuje Rusiju za namjerno ubijstvo stotina nevinih civila, žena i djece u dramskom pozorištu Mariupolja 14. februara 2022. godine!!!". Slijedi ruska "interpretacija" tragičnog događaja iz Mariupolja: "Rusija je upozoravala da će ukrajinski nacistički puk 'Azov' napraviti provokaciju i da postoji opasnost od eksplozije pozorišta. Mi smo svuda pisali o tome. Otvorili smo humanitarne koridore da civile izađu, da se spase što pre. Izdvojili smo čak i humanitarnu pomoć". Ovaj detalj je vrlo važan za građane Sarajeva, pa i građane Bosne i Hercegovine u cjelini, jer je jedno strano veleposlanstvo svojim priopćenjem relativistički i prikriveno aludiralo na jedan sličan pokolj, onaj na sarajevskoj tržnici Markale tijekom rata, kad je od granate ispaljene sa srpskih položaja iznad Sarajeva poginulo 68 osoba, na zločin koji je srpska ratna propaganda pripisivala žrtvama, da su ga tobože sami inscenirali da bi se u očima međunarodne javnosti prikazali kao žrtve.

Slučaj "Idiota" Selme Spahić po svojim međunarodnim konzenkvencama neodoljivo podsjeća na jedan od prije trinaest-četrnaest godina, koji je imao i veliki međunarodni odjek, kad se iransko veleposlanstvo u Sarajevu žestoko obrušilo na književnika Željka Ivankovića zbog nekih dijelova njegova feljtona koji je objavljivan u sarajevskom Oslobođenju, koji je nastao prema Ivankovićevoj knjizi "Tetoviranje identiteta", a koji se odnose na knjigu "Čitati Lolitu u Teheranu" iranske autorice Nazar Nafisi. Iz iranskog veleposlanstva Ivankovića su optužili za "islamofobiju" i "miješanje u unutarnje stvari Irana", dovodeći ga u vezu sa Šešeljem, Tuđmanom, Miloševićem i, što je posebno važno izdvojiti, sa Salmanom Rushdiejem. Najmučniji detalj cijele ove priče je sigurno taj što se nijedna zvanična bosanskohercegovačka institucija, uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova, nije oglasila povodom napada na Željka Ivankovića, što su, s druge strane, učinile brojne međunarodne institucije. Slično vrijedi i u slučaju "Idiota" Selme Spahić, što na svoj način govori o kolonijalnome mentalitetu bosanskohercegovačke političke kaste, bez iznimki, što se, nažalost, podjednako odnosi i na najveći broj njihovih glasača, pa i na kulturnu i akademsku elitu, po kojemu je "našima", ovisno iz koje perspektive to promatramo, jednom su to Iranci, drugi put Rusi, treći put Nijemci ili Austrijanci, sve dozvoljeno, pa i neprimjereno miješanje u unutarnje stvari zemlje domaćina po uzusima (ili interesima) zemalja koje predstavljaju. U Bosni i Hercegovini, koja je već odavno pretvorena u kulturnu pustinju, kultura je vidljiva samo ako se to može na bilo koji način iskoristiti u najprizemnije dnevno-političke svrhe. Kao i u ovom slučaju. Jer se ovdje, kad je riječ o ruskom veleposlanstvu, ne radi o obrani velikog pisca od "krivih čitanja", nego isključivo o obrani ekspanzionističke politike Vladimira Putina.

Posjeti Express