Nakon što je Dalibor Matanić u autorskom kazališnom projektu "Egzorcizam", izvedenom u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, pokazao obred istjerivanja đavla iz tijela mlade Maše Artuković i time šokirao javnost, odlučio je prema tom scenarističkom predlošku snimiti i film kako bi, kaže, upozorio na potrebu pročišćenja cijelog društva od zla.

"Egzorcizam" je prvi hrvatski film koji se bavi tom mračnom i uznemirujućom temom. Žanrovski je određen kao psihološki horor, a sniman je u podrumima i tavanima Vodnjana i Pule prema istinitim događajima te je sigurno provokativan. U njemu je sudjelovala ista ekipa kao i u kazališnoj predstavi. Tako je glavnu ulogu opsjednute Maše Artuković utjelovila mlada glumica Nika Ivančić, koja je diplomirala na Šerbedžijinoj akademiji u Rijeci.

U ostalim ulogama sestre, liječnice, odvjetnice i svećenika pojavljuju se Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić. Redatelj nagrađivanih filmova "Blagajnica hoće ići na more" i "Fine mrtve djevojke", za koji je dobio sedam Zlatnih arena, te "Zvizdana", ovjenčanog slavom u Cannesu, kaže kako je "Egzorcizam" snimio za samo 10.000 eura.

"To je zapravo no-budget film", kaže Matanić dodavši da su svi bili veliki entuzijasti, no nitko nije vjerovao da će film takve tematike uspjeti završiti za taj iznos. Za film, kao što je to bilo i u slučaju predstave, vlada veliko zanimanje, a svi koji će htjeti vidjeti kako se istjeruje sotona na hrvatski način moći će to provjeriti u kinima već od 9. studenog, kad počinje redovita kino distribucija.

Matanić usput radi i na drugoj sezoni "Novina" tenam otkriva da se u Americi priprema njihova varijanta te serije. Također, priprema i novi film "Zora", koji bi trebao biti drugi dio serijala "Trilogija Sunca", započetog "Zvizdanom", a bavi se i novom serijom "Područje bez signala", koju će snimati prema predlošku Perišićeva romana.

Što vas je ponukalo da nakon kazališne predstave snimite i psihološki horor 'Egzorcizam'?

Odmah na početku rada na predstavi 'Egzorcizam' do nas je doprla informaciju da je u Vodnjanu u Istri izvršen obred egzorcizma, no sve je ubrzo zataškano. Kad smo shvatili da je egzorcizam obavijen velom tajne, odlučili smo tu temu pokriti i filmskim medijem kako bi doprla do što većeg broja gledatelja. Zapravo, htio sam pokazati kako ovom društvo treba generalno pročišćenje od zla. S druge strane, horor je moj omiljeni žanr, posebno psihološki horor. Odrastao sam na horor filmovima, zbog njih sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti te me je oduvijek zanimao utjecaj straha na ljude i društvo u cjelini, to istraživanje podsvijeti i tajne unutar obiteljskih zidova.

Jeste li pokušavali istražiti je li obred egzorcizma zaista bio u Vodnjanu? Kako su ljudi reagirali na vaše upite?

Bilo mi je zanimljivo što smo informacije o obredu egzorcizmu dobili upravo kad smo radili na predstavi 'Egzorcizam' u kojoj jedna nevina djevojka postaje oružje zla. Mi smo tijekom rada na toj kazališnoj predstavi, a zatim i tijekom cijelog snimanja filma kopali po tom navodno stvarnom slučaju, pokušavajući saznati je li se obred egzorcizma zaista dogodio. Govorilo se o dvije sestre koje žive u unajmljenom stanu, no nismo dobili potvrdu. Spominjali su se i neki drugi slučajevi, ali ni za njih nismo uspjeli dobiti konkretnije informacije.

Dakle, nismo uspjeli probiti zid šutnje. Nedavno su mi se javili neki ljudi koji rade dokumentarac na tu temu. I oni imaju nevjerojatnih problema da nađu sugovornike.

Kad ste se pripremali za kazališnu predstavu, odnosno za film o egzorcizmu jeste li se konzultirali s katoličkim svećenicima te predstavnicima nekih drugih duhovnih zajednica koje nisu vezane uz kršćanstvo?

smo tijekom rada na predstavi razgovarali s ekstremno konzervativnim, ali i liberalnim svećenicima iz Katoličke crkve, također i s yoga majstorima, spiritualistima, šamanima i slično. Razgovarali smo i s ateistima. Htjeli smo prikupiti što više informacija i mišljenja o egzorcizmu te samom ritualu kako bismo što vjerodostojnije predstavili temu. Zna se da je pokojni pater Zvjezdan Linić radio takve obrede pa smo razgovarali s jednim mlađim svećenikom, koji je pet godina išao kod njega.

Rekao nam je da je jednom kroz odškrinuta vrata gledao obred egzorcizma patera Linića i da se toliko prestravio onim što je vidio da više nikad nije htio čuti za tu temu. Kad sam konzervativnog svećenika pitao zašto se više svećenika ne bavi egzorcizmom, odgovorio mi je: 'Zato što imaju putra na glavi' i to je možda najtočniji odgovor. Dakle, oni sami nisu sposobni sebe očistiti što je preduvjet da bi očistili druge.

Proučavali smo i slučajeve koje smo mogli pronaći na internetu i uvidjeli da u svim tim primjerima nema ništa lijepo niti afirmativno. Bez obzira na to radilo se o psihičkom oboljenju, opsjednutosti tzv. sotonom ili o sivoj zoni, ti su ljudi na strahovitim mukama. Zanimljivo je da je i papa Franjo rekao da treba više egzorcista na svijetu jer treba očistiti jako puno zla.

Što ste saznali o metodi egzorcizma?

Egzorcizam je religijski čin, dakle, to je religijska metoda kršćanstva kojom se vrši pročišćenje čovjeka od zla. Međutim, ta se metoda može primijeniti i na ateistički svijet, a može biti i individualno čišćenje, tako da postoje različita tumačenja tog obreda. Također, i pojam zla doživljava se različito pa se tako u religijskom rječniku zlo naziva sotonom, dok u ateističkom, modernom smislu to mogu biti razni unutarnji demoni, strahovi, ludilo, kajanje, krivnja, bolest...

No zlo je univerzalno i ako ta dva svijeta - religijski i ateistički - koriste istu metodu čišćenja, onda mogu zajedno djelovati protiv zla kao takvog. To je kao neko humano spajanje dva nespojiva svijeta. kao što su religija i ateizam. nakon kojeg dolazi pročišćenje. U svakom slučaju, oba svijeta - religijski i ateistički trebaju pročišćenje, a do njega možemo doći samo pobjedom duhovnog.

Svi se sjećamo kultnog Friedkinova 'Egzorcista', jednog od prvih filmova na tu temu, o djevojčici opsjednutoj đavlom, koji je generacijama utjerivao strah u kosti. A snimljeni su i drugi filmovi, poput 'Egzorcizma Emily Rose' i 'Obred' s Anthonyjem Hopkinsonom.

I na mene je taj film ostavio snažan dojam. Kad sam prije sedam godina bio u Washingtonu, htio sam pronaći legendarne stepenice iz filma niz koje se bacio svećenik. Kad sam došao u taj dio grada, osjetio sam takvu jezu da sam se sav tresao. A to je bio samo posjet lokaciji snimanja filma. Puno mojih prijatelja i poznanika pokušali su me suptilno upozoriti da se klonimo te opasne teme. Kasnije sam shvatio da se radilo o užasnom strahu koji se ljudima uvukao pod kožu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Neki su mislili da će im netko nabaciti urok ili da će se njima ili nekom bližnjemu nešto loše dogoditi. To je bila borba s vlastitim strahovima, svojevrsno čišćenje. Današnje moderno društvo zasniva se na strahu, na utjerivanju straha u pojedince.

Plaše nas bolestima, lijekovima, kreditima..., i zato pokušavamo pobjeći u neki iracionalni svijet u kojem ćemo možda uspjeti nadići te realne strahove iz stvarnosti. I mene je u nekim trenucima hvatao strah, posebno na početku snimanja. Kad sam išao po kavu, stalno sam se okretao gledajući prati li me netko. No na kraju snimanja bili smo posve mirni i sigurni.

U najavi za film stoji da egzorcizam kao obred pročišćenja zapravo koristite kao metaforu za kolektivno pročišćenje što je jedino moguće rješenje za opstanak hrvatskog društva. Dakle, od čega trebamo očistiti Hrvatsku?

Recimo, u hrvatskoj Crkvi postoje katastrofalni svećenici, koji se miješaju u politiku i sva ostala područja života građana, te drže mise nacistima, no istodobno ima i sjajnih svećenika koji predano, u skladu s etičkim i humanim principima, obavljaju svoj posao. Kod ovih prvih ne možemo govoriti o vjeri, niti o religiji, niti o humanosti, nego o generiranju zla, i njima je potrebno pročišćenje. Čišćenje je potrebno i u politici, kao i u mnogim drugim područjima društva.

I ateistički svijet je ogrezao u komformizam i ne zna kako se može boriti protiv zla koje se manifestira kao mržnja, sebičnost, bešćutnost... Kod nas mnogi ističu kako su veliki vjernici, veliki Hrvati ili veliki sportaši. Ja ne vjerujem nikome tko tako govori, jer onaj koji je zaista velik to nikad neće isticati. On to naprosto jest i to se vidi. Matematički je lako utvrditi da uopće nije bitno tko je što, nego ima li dobre ili loše principe.

To pak znači da sve ide od pojedinca. Ako taj pojedinac očisti, pročisti sebe i djeluje u skladu s humanim i etičkim principima te dođe na vlast, onda postoji šansa za izgradnju nekog boljeg društva. A ako pojedinci funkcioniraju kao ovce, zavedeni nekom ludošću ili glupom mišlju, onda vlada zlo i društvo treba očistiti od tog zla.

Tko je sotona u današnjem društvu? Tko je gori - kojekakvi todorići ili kojekakvi hasanbegovići?

To je dobro pitanje. Tko više kroji pravdu ljudima - ekonomija ili uvjerenja. Po meni, svatko tko poziva na mržnju i na podjele u sebi nosi neko zlo, nešto nečisto, a negativne emocije su nešto što nam najmanje treba. S druge strane, ovi drugi stvaraju ekonomsku ovisnost i uništavaju tuđe živote zbog vlastite pohlepe. Kad je ekonomija loša, onda uvijek razni nacionalizmi izlaze na vidjelo, tako je i u svijetu, ali i kod nas. Ipak, mislim da je ovakva vrsta podjela, mržnji, ratovanja i trovanja kakva postoji kod nas opasnija jer nikuda ne vodi.

Radi li se u slučaju te podjele, odnosno podijeljenosti Hrvatske na ustaše i partizane zapravo o sukobu primitivne i građanske Hrvatske?

Mislim da je sve to borba za medijsku pozornost predstavnika klerikalnog fašizma poljske i mađarske orijentacije, no ja sam optimist jer mi se čini da će sve to, nakon što smo preživjeli 2016. godinu, koja je bila najgora po tom pitanju, ostati na margini. Naime, tu 2016. označio je povratak klerikalne desnice na vlast, tih šest, sedam mjeseci vladao je apsolutno najcrnji mrak od osamostaljenja Hrvatske. Jasno se vidjelo da je ta ekipa U i da žele novu Mađarsku u ovom dijelu Europe, no dobili su po prstima i vlast se promijenila.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Počeli su utjecati na medije, napadati sve dobro organizirane strukture u ekonomiji, društvu i kulturi te nametati nasilnu, nacionalističku politiku koja je, po meni, osuđena na propast, ali ipak može ostaviti veliku pustoš. Mislim da su danas svjesniji da treba pametnije postupati. Naime, Crkva ima svoju liniju koju oni neće talasati.

Puno su opasniji pokušaji zabrane abortusa i oduzimanja nekih drugih prava građanima Hrvatske, dakle, to nasilje nad slobodama ljudi koje prijeti pretvaranju Hrvatske u Mađarsku ili Poljsku, u zatvorena društva u kojima će se opet početi prebrojavati krvna zrnca. Ponavljam, nadam se da će to u Hrvatskoj ostati na margini. No ne treba biti naivan.

U Hrvatskoj se sve više građana okreće Crkvi, odlazi na nedjeljne mise i javno govori o Bogu. Je li to potraga za duhovnim vrijednostima ili hvatanje pozicija u društvu u kojem Crkva ima sve isturenije mjesto?

Što se tiče hrvatske situacije, ima ljudi koji odlaze u crkve kako bi se što bolje pozicionirali u društvu. Ali ako pogledamo zapadna društva, vidimo da ljudi, koji su bili duboko uronjeni u materijalno, sve više kreću u potragu za duhovnim vrijednostima. Ta borba između materijalnog i duhovnog užasno mi je zanimljiva. Naime, ljudi su shvatili da svijet nije samo racionalan i da je neophodno okretanje duhovnim vrijednostima. E sad, što je duhovno?

Ljudi sve više bježe od kršćanstva i Crkve, koja je postala užasno staromodna, pa je sad Papa, koji je super, pokušava pomladiti i učiniti dostupnijom nego što je bila do sada. A nasuprot duhovnom generira se pojam sotone kao glavnog zla koje uništava to duhovno. Baveći se egzorcizmom otvarali smo neka zastrašujuća pitanja, primjerice, može li egzorcizam, koji se bazira na molitvama, liječiti i ateiste koji jako osporavaju tu metodu i tvrde da su ti opsjednuti ljudi zapravo psihički bolesnici.

Ok, ali postoji oko deset posto slučajava kod kojih su psihijatri utvrdili da ne postoji nikakva naznaka neke fizičke ili psihičke bolesti. I što ćemo sad s tom sivom zonom, koju ne možeš objasniti ni religijom ni medicinom? To mi je bio najslađi dio. Gabrijela Amortha, poznatog svećenika koji je obavio nekoliko tisuća obreda egzorcizma te autora knjige o egzorcizmu, svi su napadali što je radio te obrede.

No on ih je tad upitao kako tumače što je djevojka nakon što joj je on napravio obred pročišćenja, pod strogim liječničkim nadzorom, izbacivala čavle iz sebe? Ja nisam religijski čovjek, ali istodobno mislim da racionalni svijet nije dovoljan. Vjerujem da postoji neka forma koja je iznad svega toga.

Nakon smjene Hrvoja Hribara s čela HAVC-a obratili ste se javnosti preko profilana Facebooku pozvavši ljude na ulicu. Međutim, poznato je da Hrvati nisu fajteri i ne izlaze baš od prve na ulicu. Jeste li stvarno vjerovali da će ljudi izaći kao u slučaju kurikularne reforme?

Taj je napad stvarno bio sumanut i to od kriminalno sumnjivih osoba koje su pokušale prikazati da je poslovanje HAVC-a puno nekakvih smicalica i nepravilnosti pa sam mislio da treba nešto učiniti. To mi je izgledalo ovako: napraviš autocestu i hoćeš je razrovati s krampom kako bi traktori mogli voziti po njoj. A istina je da je sistem HAVC-a najbolji u ovom dijelu Europe i da su ljudi radili pošteno svoj posao. Taj napad na HAVC bio je jedan od napada u toj crnoj 2016. godini koji je pokazao da su ti negativci htjeli kontrolirati sve segmente društva, pa tako i hrvatski film. E, ne može. Nije prošlo.