U to doba, na samom kraju devedesetih, koji se neminovno prelio u početak dvijetisućitih, Vlado Bulić je mnogo pisao, moglo bi se čak reći da je proizvodio gomile teksta. Da, baš proizvodio. Pisao je kolumnu, tj. blog za Index, pisao je kratke priče..., a pisao je i poeziju. Kolumne su mu ukoričene pod pseudonimom pod kojim ih je i pisao, i to je knjiga s koje isto vrijedi skinuti prašinu (Denis Lalić - “Pušiona2, AGM, 2006.), a objavio je i odličan roman, ovaj put pod svojim pravim, civilnim imenom, istim onim koje mu piše u osobnoj iskaznici (Vlado Bulić - “Putovanje u srce hrvatskog sna”, AGM, 2006.) Bulićeve prozne knjige i danas su sjajne mada bi ih netko preuzetan i s nedovoljno informacija onomad mogao otpisati kao tek dokument vremena jer, istina je, one jesu duboko ukorijenjene u historijski čas u kojem su nastale, ali za mene dokument vremena nikad nije “tek”, a posebno kad je lagan, tečan, duhovit i kad nema nikakvih pretenzija biti dokumentom. Unatoč tome što su izvrsne i zabavne te što, osim toga, dobro funkcioniraju kao podsjetnik na neke neuralgične društvene situacije koje sam možda već i zaboravio, pa i unatoč tome što moju čitateljsku žeđ daleko lakše i češće gasi proza nego poezija, za ovu sam iteraciju rubrike Ulov iz knjižnice ipak odabrao Bulićevu zbirku poezije.

Nekoliko je razloga za to. Ovo je knjiga koja je nastajala kad Bulić još ni izdaleka nije bio pisac, pjesme je, prema vlastitom priznanju, pisao kad mu se nije dalo raditi ništa drugo, ništa od onoga što je morao, kad mu se nije dalo raditi ništa ozbiljno. Pjesme iz zbirke “100 komada” uopće ne teže biti poezijom, ali to ipak najčešće jesu.

Poezija koja je jako narativna, oštra i žilava, krajnje nepretenciozna i do ludila snažna, ponekad bjesomučno duhovita, a ponekad oporo cinična - poezija koja je vrlo blizu proznom tekstu i koja kao da nastoji ne biti poezijom, ali joj to možda baš zato uspijeva.

Posve je jasno da Bulić piše bez predumišljaja i ambicije, on tekstove izbacuje i gotovo da ga nije briga što će s njima kasnije biti, ali efekt koji postiže gotovo svakom pojedinom pjesmom je silan - skoro da ih je nemoguće pročitati i ostati ravnodušan, one će iz vas nepogrešivo izvući neku emociju, čak i ako ste bili uvjereni da ste lišeni emocija tog tipa.

Knjiga je nastala kao dio natječaja Studentskog centra u Zagrebu koji se, u ono vrijeme, trudio ojačati svoju izdavačku djelatnost pa je nekoliko godina u nizu raspisivao natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis koji bi se potom objavio, i to u nezanemarivih 1000 primjeraka. Hvalevrijedan projekt je iznjedrio neke vrijedne i zanimljive knjige, neke manje vrijedne i manje zanimljive te je prilična šteta što je propao jer je, uz sve ostale njegove pozitivne dimenzije, funkcionirao i kao platforma, kao proverbijalna odskočna daska za mlade autore koji su kroz njega došli do prve knjige i do određene prepoznatljivosti.

U poeziji su Bulića okupirale iste teme kojima se bavio i u prozi: studentski život ili, šire život mladih, traumatična svakodnevica koja se ublažava pušenjem “trave” i opijanjem te povremenim posezanjima za nečim jačim, usputni seks i pokušaji zaljubljivanja, sudbina i EKG čitave jedne generacije koja odrasta i sazrijeva u postratno vrijeme u kojem su posljedice rata još itekako vidljive, u kojem su ožiljci još žive rane. Važna je odrednica Bulićeva pisma i odrastanje u Dalmaciji, na selu, odnos s didom koji mu dijeli prve, važne životne lekcije i meni bude pomalo žao što pjesama takve tematike u zbirci nije više jer su one često najuspjelije. Pjesme nemaju naslove, zbirka se zove 100 komada jer je ideja bila napisati stotinu pjesama i staviti ih u zbirku, a ova koju ću citirati treća je u drugom ciklusu zbirke.

kad sam bio jako mali

djed bi me

sjeo pred sebe na konja

i odveo u vinograd

dao bi mi mali mašklin

i radni zadatak.

ja bi uvijek nešto zajeba.

nisam nikad bio talent za poljoprivredu. (crna ovca u obitelji, jebiga.) on bi nakon pola sata

skinuo majicu

bez obzira na godišnje doba

i nastavio kopati do mraka. (nije ga puno tangirao Tom&Jerry u sedam i kvarat ni Dnevnik nakon toga.)

ne znam ima li to kakve veze

s ovim gore, ali svaki put

kad sjednem pred monitor, skinem majicu. bez obzira na temperaturu sobe.

Bulićeva narativna, realistična poezija danas više nije u trendu. Poetski jezik današnjice je mekši, a i njegovi ubodi dolaze s drugog mjesta, drugačije se centriraju i strukturiraju, ali to je i dobro jer ovakvu poeziju, ma koliko se izraz činio jednostavnim, zaista ne može pisati svatko. Često su najteže baš one stvari koje se na prvu doimaju najlakše. Ono što veseli je što, koliko znam, Bulić danas živi od pisanja. Ne proze ili poezije, jasno, ali svoj talent s riječima usmjerio je u lukrativnijem smjeru, ako se dobro zagledate u prebrze odjavne špice dramskih serija, tamo ćete pronaći njegovo ime. I dobro je to, dok ovako nadareni autori i dalje proizvode tekst, ma u kojoj formi, čak i ta gruba riječ “proizvodnja” odmah zazvuči nekako ljepše. Skoro poetično.