U to doba, na samom kraju devedesetih, koji se neminovno prelio u početak dvijetisućitih, Vlado Bulić je mnogo pisao, moglo bi se čak reći da je proizvodio gomile teksta. Da, baš proizvodio. Pisao je kolumnu, tj. blog za Index, pisao je kratke priče..., a pisao je i poeziju. Kolumne su mu ukoričene pod pseudonimom pod kojim ih je i pisao, i to je knjiga s koje isto vrijedi skinuti prašinu (Denis Lalić - “Pušiona2, AGM, 2006.), a objavio je i odličan roman, ovaj put pod svojim pravim, civilnim imenom, istim onim koje mu piše u osobnoj iskaznici (Vlado Bulić - “Putovanje u srce hrvatskog sna”, AGM, 2006.) Bulićeve prozne knjige i danas su sjajne mada bi ih netko preuzetan i s nedovoljno informacija onomad mogao otpisati kao tek dokument vremena jer, istina je, one jesu duboko ukorijenjene u historijski čas u kojem su nastale, ali za mene dokument vremena nikad nije “tek”, a posebno kad je lagan, tečan, duhovit i kad nema nikakvih pretenzija biti dokumentom. Unatoč tome što su izvrsne i zabavne te što, osim toga, dobro funkcioniraju kao podsjetnik na neke neuralgične društvene situacije koje sam možda već i zaboravio, pa i unatoč tome što moju čitateljsku žeđ daleko lakše i češće gasi proza nego poezija, za ovu sam iteraciju rubrike Ulov iz knjižnice ipak odabrao Bulićevu zbirku poezije.
305
prikaza
EKG čitave jedne generacije koja odrasta i sazrijeva u postratno vrijeme
1/2
Pjesme iz Bulićeve zbirke ‘100 komada’ uopće ne teže biti poezijom, ali to ipak najčešće jesu
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka