Krešimir Dolenčić iznimno je produktivan redatelj. Trenutačno se na repertoarima hrvatskih kazališta izvodi desetak njegovih predstava, najviše opera, od "Zrinskoga" u HNK, koji slavi 25 godina neprekidnog izvođenja, do "Famozne" u Histrionskom domu, a tom nizu dodana je i nova dječja opera "Vještica Hillary i njen uvrijeđeni kontrabas".

Ta vesela, razigrana i rasplesana opera premijerno je izvedena prošlog tjedna u foajeu HNK, a prema oduševljenim reakcijama najmlađe publike, izvođače Ivanku Boljkovac, Tvrtka Stipića i Mirtu Zečević te narančastu štakoricu Đurđicu očekuje mnogo izvedbi. Osim o Hillary i njenom susretu s operom, s Dolenčićem smo razgovarali i o usijanim kazališnim temama, od natječaja za ravnatelje u ZKM-u i Gavelli do Hasanbegovićeve anakrone komesarske retorike i blagonaklonog stava Vijeća za prošlost prema ustaškom pozdravu "za dom spremni".

Što nam novo donosi dječja opera "Vještica Hillary i njen uvrijeđeni kontrabas", koju ste postavili u HNK?

To je nastavak popularne dječje predstave 'Vještica Hillary ide u operu' njemačkog autora Petera Lunda, koja, kao i prvi dio, na jednostavan i zabavan način približava operu najmlađem uzrastu. Mlada dramaturginja Dina Vukelić prilagodila je tekst našim uvjetima, ali i našim opernim pjevačima Ivanki Boljkovac i Tvrtku Stipiću te glumici Mirti Zečević, koja igra vješticu Hillary. To je poluoperna predstava koja se izvodi u foajeu HNK i male ljude upoznaje kroz zabavni sadržaj i lijepu glazbu s libretom, notama i ostalim opernim pojmovima. Možda ti mali gledatelji nakon toga požele pogledati i neku ozbiljniju operu ili kazališnu predstavu. U svojoj prošloj operi 'Zaljubljen u tri naranče', u HNK, na probama smo znali imati po stotinu djece, kojima je to bilo vrlo interesantno gledati. Mislim da djeca vole takve predstave. Evo, moja lutkarska 'Čarobna frula' u ZKL-u ide već 13. sezonu i još je rasprodana.

Kako se danas kazališta u svijetu bore za novu publiku, pa tako i dječju?

Većina svjetskih opernih kuća na svojim repertoarima ima opere za najmlađe. To su najčešće skraćene verzije velikih opera, ili prilagođene tom uzrastu, a skladaju se i nove opere, najčešće prema bajkama ili zgodnim suvremenim pričama, upravo za djecu. Opera je važna za djecu i zato što priču možeš ispričati univerzalnim jezikom glazbe, koji se razumije u cijelom svijetu.

U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta režirali ste dječju operu "Brundibar" židovsko-češkog skladatelja Hansa Krasa, koja ima tragičnu pozadinu i kraj. Kako je došlo do hrvatske praizvedbe te opere?

Imao sam veliku čast da su me pozvali Nataša Popović, ravnateljica Festivala tolerancije, i Branko Lustig, počasni predsjednik, te mi predložili da postavim prvi put i u Hrvatskoj dječju operu 'Brundibar', koja se inače izvodi prigodno u mnogim zemljama. Ta predstava ima smisao upravo u tome da putuje i igra što više, i da se nakon predstave s djecom i ostalim posjetiteljima razgovara o temi holokausta. Naime, dječja opera 'Brundibar' nastala je uoči Drugog svjetskog rata i izvedena je u židovskom sirotištu u Pragu. U međuvremenu su skladatelja Hansa Krasa i mnoge izvođače iz prve postave odveli u Theresienstadt, pokazni nacistički logor, u koji su nacisti vodili predstavnike Crvenoga križa kako bi im pokazali da u logoru postoji i kazalište te im time potvrdili da se tobože dobro postupa sa Židovima. Göbbels je o tome čak snimio propagandni film. To je zastrašujuće, vrhunac cinizma! Opera 'Brundibar' ipak je izvedena u logoru 55 puta, ne uvijek s istom podjelom, jer su, nažalost, djeca u međuvremenu nestajala i umirala. Nakon završetka snimanja tog filma odveli su ih u Auschwitz, uključujući skladatelja. To je nezamisliv užas: nacisti su toj jadnoj, bolesnoj i izgladnjeloj djeci omogućili da igraju u predstavi i osjete radost, a zatim su ih odveli u Auschwitz, gdje su završili u plinskim komorama. Preživjelo je samo troje ljudi. I ovom prigodom želim svima koji su sudjelovali, a posebno nevjerojatnim Zvjezdicama, zahvaliti na trudu i izvrsnosti.

U Histrionskom domu postavili ste "Famoznu" s Anjom Šovagović u naslovnoj ulozi Florence Foster Jenkins, koja je usprkos tome što je smatrana "najgorom pjevačicom na svijetu", postigla nevjerojatan uspjeh. Kako to objašnjavate?

Ona se počela uspinjati u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, kad su tisuće Amerikanaca dolazile kući u ljesovima, dakle, u vrijeme kad se rat bližio kraju, ali je još bio itekako prisutan. U tom trenutku ljudima je trebao neki ispušni ventil, htjeli su osjetiti radost i zabaviti se, a to su postigli kad su se mogli grohotom smijati nekome tko nije bio savršen. Florence Foster Jenkins je 1944. godine napunila Carnegie Hall, gdje je uspjela napraviti nevjerojatan show, čak je 2000 ljudi ostalo vani. Nakon nje taj rekord potukli su tek Beatlesi dvadesetak godina kasnije! Mislim da je zanimljiva zato što pokazuje da danas, kad trebaš biti beskrajno uspješan, fantastičan i savršen, i do svoje 25. godine zaraditi prvi milijun i imati 50 profila na kojemu ćeš pokazivati svoje poslovne i materijalne uspjehe, netko nesavršen može biti zabavan i pružiti radost i sreću. Poanta je u tome da je Florence, usprkos tome što je falšno pjevala, sve to radila iskreno i s radošću se blamirala. Iza nje nije ostao samo ogroman ego, kao iza nekih, nego i muzičke škole i mladi pjevači, kojima je bila mecena i bezrezervno im pomagala. Kad sam pomislio na 'Famoznu', odmah mi je pala na pamet Anja Šovagović. A tko bi drugi?

Što od nje možemo naučiti?

Ona u jednom trenutku izgovara krasnu rečenicu: "Život je lagano precijenjen, život u oblacima je puno ugodniji i ljepši". Dakle, ne moramo biti tako opterećeni svakodnevicom, u životu postoji puno lijepoga i dobroga, i moramo se ponekad veseliti našoj sadašnjosti. Ne samo zbrajati što je bilo prije i raditi za neku budućnost koja možda uopće neće doći.

Kako iz pozicije dugogodišnjeg ravnatelja Gavelle tumačite zadnje događaje s kazališnim vijećem, kad se članovi tog tijela nisu uspjeli složiti o kandidatima, a glumci su uputili pismo u kojem su eksplicitno napisali da ne žele Roberta Kurbašu za ravnatelja?

To je priča o tome treba li se politika miješati u postavljanje ravnatelja kazališta. Ne postoji niti jedan ravnatelj u čije se postavljanje nije umiješala politika. Naime, tijela koja predlažu kandidate za ravnatelja, od kazališnog vijeća do Odbora za kulturu te Skupštine grada Zagreba, nužno su sastavljena po nekom političkom obrascu i u skladu s tim dižu ili ne dižu ruku. Tako je oduvijek. Ja mislim da to ne bi trebalo biti presudno. Najvažnije bi trebalo biti da se taj kandidat za ravnatelja najprije dokaže svojim programom, a zatim i svojim dosadašnjim djelovanjem. Kazalište nije igračka i dati nekome da njime upravlja nije mala stvar! Ja sam postao umjetnički direktor, a zatim ubrzo i ravnatelj 1992. godine, usred rata, s 30 godina, bez velikog iskustva u rukovođenju. Imao sam iza sebe nekoliko predstava, realiziranih s kazališnom družinom, i slovio sam kao netko tko može oko sebe okupiti ljude, ali to je bilo sve. I to je bio rizik. Na to razdoblje u Gavelli neobično sam ponosan - obnovili smo kazalište, doveli smo mlade glumce koji danas nose repertoar i napravili smo neke sjajne predstave. Naravno, bilo je i pogrešaka. Bile su to moje formativne godine kao redatelja. S druge strane, voditi Gavellu doista nije teško. To je kazalište s 380 mjesta, koje je tehnički fantastično opremljeno i ima izvanredan ansambl. Sve to treba upregnuti u dobru volju i dobru vjeru, i pokušati to ne zagaditi dnevnom politikom. Tako bi i ljudi koji se javljaju na natječaj trebali razmisliti koji im je poriv. Onaj koji se javlja za ravnatelja kazališta trebao bi biti vođen erosom kakav su imali kad su se prijavljivali na prijamni ispit na Akademiji. To nije fizički nego metafizički trenutak. U kazališnom vijeću trebali bi biti složni i časni ljudi na dobrom glasu koji nastoje za dobrobit kazališta nešto dobro učiniti, bez obzira na politiku, koja u Hrvatskoj ionako postaje smiješna u svakom pogledu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U isto vrijeme, tijela odlučivanja i gradska skupština ne prihvaćaju kandidata kazališnog vijeća ZKM-a Danijela Ljuboju, a bivši ministar kulture Hasanbegović ocjenjuje kazališno vijeće tog teatra kao "parapolitičku i parakulturnu aktivističku družbu, koja vodi ideološki križarski rat ljevice". Kako ste to doživjeli?

Ta terminologija zvuči anakrono. Te riječi kao da su došle iz '40-ih, maksimalno '50-ih godina prošlog stoljeća, i zaista su smiješne. S druge strane, moram reći da sam redoviti posjetitelj predstava u ZKM-u, a tu i tamo radim i predstave u tom kazalištu – zadnje sam radio 'Sherlocka Holmesa', i do sada sam fantastično surađivao s dosadašnjom ravnateljicom Snježanom Abramović. Ali neprihvatljivo je da netko govori o nama ovakvim neprimjerenim rječnikom. Već sam spomen pojmova kao što su rat, parakulturno i parapolitičko odmah asocira na terminologiju nasilja. To je jako daleko od mene i od kulture, i ne želim uopće u tome sudjelovati. Protiv toga mogu se boriti samo tako da to ne slušam, a mislim da bi i ostali kolege iz kulture trebali tako postupiti. Gledao sam nastup Slavoja Žižeka u Mariboru, koji je tad rekao da postoje neke teme i neke kategorije o kojima intelektualci ne trebaju razgovarati. Kad o njima počnemo razgovarati spuštamo se na tu njihovu razinu i ulazimo u neke bijedne kompromise. Duboko se slažem sa Žižekom. Pa nema rata među zagrebačkim i hrvatskim kulturnjacima! Koji crni rat? Postoje različita mišljenja, različite poetike i programi, pa neka se to stavi na vagu i razgovara o tome, dapače, ali ne s rečenicama u kojima se koriste 'lijevi' i 'desni'. Znači li to da je kazališno vijeće ZKM-a lijevo, a da postoji i ekipa koja je desno? Nije istina! Pa nismo u autoškoli!

Ali ljudi poput Hasanbegovića inzistiraju na takvim temama!

Što se više prostora daje takvim temama, one postaju sve važnije, a ljudi koji ih potežu u javnosti dobivaju na važnosti. Nemojmo se bojati! Nije on jedini, takvih kao on ima na svim ekstremnim poljima u Hrvatskoj. Svima njima treba savjetovati da si pojedu nešto toplo na žlicu, smire se i maknu se. Mislim da u ovom času imamo fantastičnu reprezentaciju glumaca, pjevača, plesača, koreografa i ostalih umjetnika kojima se možemo ponositi. O da, moramo mijenjati sustav i baviti se ozbiljnom gospodarskom i političkom promjenom sustava. Mogu citirati Duška Ljuštinu, koji je nedavno na promociji svoje knjige u Kerempuhu rekao da Hrvatska ima samo tri problema: 'Prvi je obrazovanje i kultura, drugi je obrazovanje i kultura, a treći je obrazovanje i kultura!'. Kad shvatimo da je gradnja novih kazališta i nove opere itekako važna, i da je ulaganje u kulturu jednako gospodarskom razvitku, procvatu industrije i svih ostalih grana te neodlasku ljudi iz Hrvatske, onda će ovakve rečenice i konstrukcije o parapolitičkoj i parakulturnoj družbi nestati.

Mislim da smo još daleko od tog shvaćanja. To potvrđuje odluka gradske skupštine da se izvođačima i autorima u povodu 50-godišnjice kontinuiranog izvođenja "Stilskih vježbi" dodijeli 10.000 kuna nagrade. Je li to paradigma odnosa gradskih vijećnika prema kulturi?

Ne mislim da Grad Zagreb misli nešto loše o Peri Kvrgiću. Doista vjerujem da će Grad Zagreb ispraviti tu pogrešku i znati se odužiti svojim velikim umjetnicima. Međutim, ako nema novca, onda bolje ništa nego 10.000! No ne mislim da tih 10.000 kuna pokazuje odnos prema cjelokupnoj kulturi jer ima jako puno stvari prema kojima je odnos drukčiji i bolji. Pravi odnos prema kulturi pokazuje se onim 0,46% državnog proračuna za kulturu, umjesto da izdvajanje za kulturu bude 1, 1,5 ili 2%. U takvoj situaciji je tih 10.000 kuna samo posljedica tih 0,46%. Neshvaćanje da davanje za kulturu treba utrostručiti vodi u propast i nepismenost. Ali ipak, Grad Zagreb izdvaja 7 posto i to moramo poštovati.

Kako ocjenjujete rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek? I što nam odabir Ilčića kao savjetnika govori o tome ministarstvu i ministrici?

Svatko si izabere savjetnika kakvog želi. Ja ga ne bih izabrao. Valjda ministrica ima neki dublji razlog za taj potez. Što se tiče rada Ministarstva kulture u mandatu Nine Obuljen Koržinek, moram reći da se meni kao profesoru na Akademiji dramskih umjetnosti i freelance redatelju, koji jako puno radi, vrlo rijetko križaju putevi s tom ustanovom. O radu te institucije dobivam vrlo malo informacija. Možda ta ustanova i radi neke dobre, zanimljive i velike stvari, međutim, ja o tome zaista malo znam. Možda to govori o njihovu PR-u, a možda i o nečem drugome. Ja ne bih pristao biti ministar kulture koji podržava postojeće stanje s budžetom od 0,46%. Kad je Andrei Zlatar Violić nametnuto smanjenje budžeta, trebala je istog trenutka dati ostavku ili tražiti povećanje budžeta. Svaki budući ministar kulture trebao bi postaviti uvjet da se budžet za kulturu podigne na 1% ili ne pristati da bude ministar. Zašto podržavati postojeće stanje? Pa sljedeći ministar može pasti na 0,30% ili 0,25%. Dakle, to je ključno pitanje, a slučaj 'Stilskih vježbi' samo je santa leda koja je isplivala na površinu. Mene puno više zabrinjava što nikog ne zabrinjava da izdavači propadaju, da se nitko ne bavi promjenom Zakona o kazalištu, da nam hladni pogoni jedu ogromne budžete i da se sustav ne razvija, ne ide naprijed i ne postaje djelatan. Na tom polju ne vidim nikakvih pomaka.

Prošlog tjedna je Vijeće za prošlost donijelo preporuku da pozdrav 'za dom spremni' nije ustavan, ali se može od prilike do prilike koristiti te na kapama HOS-a.

To znači - nije govno nego se pas posrao. Ili se to može ili se to ne može. Usporedimo to s uzvikom 'Sieg Heil!' To praktički znači 'živjela pobjeda'. Međutim, u Njemačkoj se taj pozdrav ne smije koristiti jer je kontekst u kojem je nastao potpuno neprihvatljiv. To je jedna od onih tema o kojima uopće ne bismo više trebali razgovarati. Moram napomenuti da se u 'Zrinskome' ne kaže 'za dom spremni' nego se samo kaže na kraju zakletve Zrinskoga 'za dom' jer je bio jedan interval i trebalo je skočiti, a imao je vremena za samo dvije riječi, pa je napisao 'za doooom'. 'Za dom spremni' je ustaški pozdrav? Jest. Jesmo li se mi u Hrvatskoj odredili prema ustašama? Valjda jesmo. Dakle, ne može biti taj pozdrav. Gotovo.

I za kraj, kako tumačite dugovječnost vašeg "Zrinskog" koji je na repertoaru HNK punih 25 godina?

To je sjajna opera, koja je u različitim trenucima buđenja hrvatskog nacionalnog bića bila ventil. Kako je rekao Lovro Matačić, s jedne strane postoje opere, a s druge 'Zrinski'. Mi imamo dvije velike nacionalne opere, 'Ero' i 'Zrinski', koje trebaju vidjeti i u njima uživati sve generacije. Imao sam tu sreću da sam obje više puta postavljao.