Kultura
1382 prikaza

"Ekstremisti, pojedite nešto toplo na žlicu i maknite se"

Krešimir Dolenčić
Marko Lukunić/PIXSELL
Redatelj Krešimir Dolenčić govori o novoj dječjoj operi u HNK Zagreb, o ustašovanju, o kulturnoj politici

Krešimir Dolenčić iznimno je produktivan redatelj. Trenutačno se na repertoarima hrvatskih kazališta izvodi desetak njegovih predstava, najviše opera, od "Zrinskoga" u HNK, koji slavi 25 godina neprekidnog izvođenja, do "Famozne" u Histrionskom domu, a tom nizu dodana je i nova dječja opera "Vještica Hillary i njen uvrijeđeni kontrabas".

Ta vesela, razigrana i rasplesana opera premijerno je izvedena prošlog tjedna u foajeu HNK, a prema oduševljenim reakcijama najmlađe publike, izvođače Ivanku Boljkovac, Tvrtka Stipića i Mirtu Zečević te narančastu štakoricu Đurđicu očekuje mnogo izvedbi. Osim o Hillary i njenom susretu s operom, s Dolenčićem smo razgovarali i o usijanim kazališnim temama, od natječaja za ravnatelje u ZKM-u i Gavelli do Hasanbegovićeve anakrone komesarske retorike i blagonaklonog stava Vijeća za prošlost prema ustaškom pozdravu "za dom spremni".

Što nam novo donosi dječja opera "Vještica Hillary i njen uvrijeđeni kontrabas", koju ste postavili u HNK?

Krešimir Dolenčić | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

To je nastavak popularne dječje predstave 'Vještica Hillary ide u operu' njemačkog autora Petera Lunda, koja, kao i prvi dio, na jednostavan i zabavan način približava operu najmlađem uzrastu. Mlada dramaturginja Dina Vukelić prilagodila je tekst našim uvjetima, ali i našim opernim pjevačima Ivanki Boljkovac i Tvrtku Stipiću te glumici Mirti Zečević, koja igra vješticu Hillary. To je poluoperna predstava koja se izvodi u foajeu HNK i male ljude upoznaje kroz zabavni sadržaj i lijepu glazbu s libretom, notama i ostalim opernim pojmovima. Možda ti mali gledatelji nakon toga požele pogledati i neku ozbiljniju operu ili kazališnu predstavu. U svojoj prošloj operi 'Zaljubljen u tri naranče', u HNK, na probama smo znali imati po stotinu djece, kojima je to bilo vrlo interesantno gledati. Mislim da djeca vole takve predstave. Evo, moja lutkarska 'Čarobna frula' u ZKL-u ide već 13. sezonu i još je rasprodana.

Kako se danas kazališta u svijetu bore za novu publiku, pa tako i dječju?

Većina svjetskih opernih kuća na svojim repertoarima ima opere za najmlađe. To su najčešće skraćene verzije velikih opera, ili prilagođene tom uzrastu, a skladaju se i nove opere, najčešće prema bajkama ili zgodnim suvremenim pričama, upravo za djecu. Opera je važna za djecu i zato što priču možeš ispričati univerzalnim jezikom glazbe, koji se razumije u cijelom svijetu.

U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta režirali ste dječju operu "Brundibar" židovsko-češkog skladatelja Hansa Krasa, koja ima tragičnu pozadinu i kraj. Kako je došlo do hrvatske praizvedbe te opere?

Krešimir Dolenčić | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Imao sam veliku čast da su me pozvali Nataša Popović, ravnateljica Festivala tolerancije, i Branko Lustig, počasni predsjednik, te mi predložili da postavim prvi put i u Hrvatskoj dječju operu 'Brundibar', koja se inače izvodi prigodno u mnogim zemljama. Ta predstava ima smisao upravo u tome da putuje i igra što više, i da se nakon predstave s djecom i ostalim posjetiteljima razgovara o temi holokausta. Naime, dječja opera 'Brundibar' nastala je uoči Drugog svjetskog rata i izvedena je u židovskom sirotištu u Pragu. U međuvremenu su skladatelja Hansa Krasa i mnoge izvođače iz prve postave odveli u Theresienstadt, pokazni nacistički logor, u koji su nacisti vodili predstavnike Crvenoga križa kako bi im pokazali da u logoru postoji i kazalište te im time potvrdili da se tobože dobro postupa sa Židovima. Göbbels je o tome čak snimio propagandni film. To je zastrašujuće, vrhunac cinizma! Opera 'Brundibar' ipak je izvedena u logoru 55 puta, ne uvijek s istom podjelom, jer su, nažalost, djeca u međuvremenu nestajala i umirala. Nakon završetka snimanja tog filma odveli su ih u Auschwitz, uključujući skladatelja. To je nezamisliv užas: nacisti su toj jadnoj, bolesnoj i izgladnjeloj djeci omogućili da igraju u predstavi i osjete radost, a zatim su ih odveli u Auschwitz, gdje su završili u plinskim komorama. Preživjelo je samo troje ljudi. I ovom prigodom želim svima koji su sudjelovali, a posebno nevjerojatnim Zvjezdicama, zahvaliti na trudu i izvrsnosti.

U Histrionskom domu postavili ste "Famoznu" s Anjom Šovagović u naslovnoj ulozi Florence Foster Jenkins, koja je usprkos tome što je smatrana "najgorom pjevačicom na svijetu", postigla nevjerojatan uspjeh. Kako to objašnjavate?

Ona se počela uspinjati u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, kad su tisuće Amerikanaca dolazile kući u ljesovima, dakle, u vrijeme kad se rat bližio kraju, ali je još bio itekako prisutan. U tom trenutku ljudima je trebao neki ispušni ventil, htjeli su osjetiti radost i zabaviti se, a to su postigli kad su se mogli grohotom smijati nekome tko nije bio savršen. Florence Foster Jenkins je 1944. godine napunila Carnegie Hall, gdje je uspjela napraviti nevjerojatan show, čak je 2000 ljudi ostalo vani. Nakon nje taj rekord potukli su tek Beatlesi dvadesetak godina kasnije! Mislim da je zanimljiva zato što pokazuje da danas, kad trebaš biti beskrajno uspješan, fantastičan i savršen, i do svoje 25. godine zaraditi prvi milijun i imati 50 profila na kojemu ćeš pokazivati svoje poslovne i materijalne uspjehe, netko nesavršen može biti zabavan i pružiti radost i sreću. Poanta je u tome da je Florence, usprkos tome što je falšno pjevala, sve to radila iskreno i s radošću se blamirala. Iza nje nije ostao samo ogroman ego, kao iza nekih, nego i muzičke škole i mladi pjevači, kojima je bila mecena i bezrezervno im pomagala. Kad sam pomislio na 'Famoznu', odmah mi je pala na pamet Anja Šovagović. A tko bi drugi?

Što od nje možemo naučiti?

Krešimir Dolenčić | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Ona u jednom trenutku izgovara krasnu rečenicu: "Život je lagano precijenjen, život u oblacima je puno ugodniji i ljepši". Dakle, ne moramo biti tako opterećeni svakodnevicom, u životu postoji puno lijepoga i dobroga, i moramo se ponekad veseliti našoj sadašnjosti. Ne samo zbrajati što je bilo prije i raditi za neku budućnost koja možda uopće neće doći.

Kako iz pozicije dugogodišnjeg ravnatelja Gavelle tumačite zadnje događaje s kazališnim vijećem, kad se članovi tog tijela nisu uspjeli složiti o kandidatima, a glumci su uputili pismo u kojem su eksplicitno napisali da ne žele Roberta Kurbašu za ravnatelja?

To je priča o tome treba li se politika miješati u postavljanje ravnatelja kazališta. Ne postoji niti jedan ravnatelj u čije se postavljanje nije umiješala politika. Naime, tijela koja predlažu kandidate za ravnatelja, od kazališnog vijeća do Odbora za kulturu te Skupštine grada Zagreba, nužno su sastavljena po nekom političkom obrascu i u skladu s tim dižu ili ne dižu ruku. Tako je oduvijek. Ja mislim da to ne bi trebalo biti presudno. Najvažnije bi trebalo biti da se taj kandidat za ravnatelja najprije dokaže svojim programom, a zatim i svojim dosadašnjim djelovanjem. Kazalište nije igračka i dati nekome da njime upravlja nije mala stvar! Ja sam postao umjetnički direktor, a zatim ubrzo i ravnatelj 1992. godine, usred rata, s 30 godina, bez velikog iskustva u rukovođenju. Imao sam iza sebe nekoliko predstava, realiziranih s kazališnom družinom, i slovio sam kao netko tko može oko sebe okupiti ljude, ali to je bilo sve. I to je bio rizik. Na to razdoblje u Gavelli neobično sam ponosan - obnovili smo kazalište, doveli smo mlade glumce koji danas nose repertoar i napravili smo neke sjajne predstave. Naravno, bilo je i pogrešaka. Bile su to moje formativne godine kao redatelja. S druge strane, voditi Gavellu doista nije teško. To je kazalište s 380 mjesta, koje je tehnički fantastično opremljeno i ima izvanredan ansambl. Sve to treba upregnuti u dobru volju i dobru vjeru, i pokušati to ne zagaditi dnevnom politikom. Tako bi i ljudi koji se javljaju na natječaj trebali razmisliti koji im je poriv. Onaj koji se javlja za ravnatelja kazališta trebao bi biti vođen erosom kakav su imali kad su se prijavljivali na prijamni ispit na Akademiji. To nije fizički nego metafizički trenutak. U kazališnom vijeću trebali bi biti složni i časni ljudi na dobrom glasu koji nastoje za dobrobit kazališta nešto dobro učiniti, bez obzira na politiku, koja u Hrvatskoj ionako postaje smiješna u svakom pogledu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • vjaceslav 17:18 18.Ožujak 2018.

    dobro je da se i nakon 73 godine od završetka 2. svjetskog rata, hrvatska kazališta, pa i ona dječja i lutkarska, bore protiv fašista, klerofašista i vatikana, samo zašto se sprdaju i pljuju po hrvatskim insignijama?