Ako neki film prikaže iskupljenje rasističke propalice i nasilnika, pomaže li to ostatku čovječanstva da shvati koja je priroda rasističkog razmišljanja? Ili čini li to rasizam na neki način normalnijim? Ili trivijalizira problem? Sva ova pitanja javila su se zajedno s najavom francuskog filma 'Franzuc', kojeg je režirao gotovo nepoznati Patrick Aste (koji djeluje i pod pseudonimom Diasteme). 

'Un Francais' priča priču o skinheadu iz 1980-ih koji život počinje mlaćenjem crnaca, da bi 30 godina poslije pomagao migrantima u pariškoj javnoj kuhinji.

Marcov put naziva se probojem u francuskoj kinematografiji, jer je riječ o prvom filmu koji se bavi ovom tematikom, tj. dublje analizira nasilno desničarsko krilo i korijene Nacionalne fronte, iako stranka u filmu nije niti jednom imenovana.

"Film možete gledati kao metaforu razvoja Nacionalne fronte. Kao i stranka, i junak filma se u početku ponaša neprihvatljivo no polako evoluira u nešto konformističko i banalno", objasnio je Jean-Christophe Buisson, jedan od urednika rubrika iz časopisa Le Figaro.

Kritike filma su podijeljene. Dok glumi Albana Lenoira nema prigovora, strukturi 'Francuza' nedostaje dramatičnosti. A u prvom tjednu prikazivanja u Francuskoj je prodano svega 35.000 kino ulaznica.

No zato svi raspravljaju o desničarskom nasilju, a redatelj je izjavio da se internetom širi 'kampanja mržnje' protiv njegovog filma. On je implicirao da su 'navijači' desnice prijetili kinima, pa su mnogi voditelji kina odlučili da će radije izbjeći napade nego prikazati film. 

Iako ne postoje dokazi koji bi poduprli njegovu tezu o 'kampanji mržnje', nije ni sigurno koliko ovaj film nanosi štete desničarima. Naime, premda nasilje u filmu djeluje stvarno, te skinheadse koji se pojavljuju sigurno nitko pri zdravoj svijesti ne bi želio susresti na samo, film ipak prije svega ukazuje na politički kontekst današnjice.

Jer kao što Nacionalna fronta pokušava postati normalnom i cijenjenom strankom, tako je i 'Francuz' podsjetnik da je riječ o grupi ljudi koji su se 'rodili' iz nasilja i rasizma.

"Dosad je ekstremna desnica bila tabu u svijetu kulture. Jedini način na koji ste joj mogli pristupati bioje da je prikažete kao moralno zlo, da je poistovjetite s fašizmom i proklinjete sve koji su povezani s njom. Ali sad imamo film koji je utoliko zanimljiviji jer se usudi govoriti o psihološkom putovanju individualca. Prvi put u francuskoj kinematografiji gledamo člana ekstremne desnice kao ljudsko biće. Ti ljudi više nisu samo nasilni divljaci koji žele provoditi dan tako da tuku svoje neprijatelje. Ovdje imamo nekoga tko pripada tom krugu ali ima svoje sumnje, osjećaje i frustracije, kao i svi drugi", objasnio je Buisson.

Drugim riječima, upravo u trenutku kad Nacionalna fronta postaje dio političke elite i sjedi u parlamentu, prvi put u umjetnosti prikazani su kao više od obične brojke. Iako to francuske skinheadse nimalo ne veseli, jer su oni manjina u svojoj državi. A bez obzira kako ih mediji prikazivali, ne predstavljaju nikakvu prijetnju državnoj sigurnosti, piše BBC.